Muzička scena ranih 2000-ih godina rasla je i cvjetala, te iznjedrila razne pjevače, bendove, muzičare koji su nastajali tokom i poslije ratnih dešavanja u BiH. Izvirali su iz svojih podruma i širili se po cijelom tlu Bosne i Hercegovine. Svi su se nadali velikoj slavi, uspjesima, trudili se da budu priznati i poznati kao veliki umjetnici Jugoslavije, praveći muziku kao da sutra ne postoji, u naletima ogromne inspiracije. Neki od velikih zvijezda 2000-ih, izdavali su hitove koji se i dan-danas vrlo rado slušaju, a neki od tih hitova bili su i predstavnici Bosne i Hercegovine na Eurosongu i postigli veliku evropsku, pa čak i svjetsku slavu. Mnogi od tih zvijezda obilježili su brojna djetinjstva, a sada, dvije decenije nakon toga, rijetko kad čujemo za njih i pitamo se gdje su. „Azra“ se dala u malo istraživanje i saznala čime se danas bave i kako izgledaju.
Elvir Hadžijamaković Lilo
Jedan je od članova nekadašnjeg benda „7up“, nastalog prema ideji tadašnjih tinejdžera Gordana Radića Gogija, Lile, Zoltana Milića Zolija, Eldina Nizama Dine, Eldina Oprašića i Fuada Backovića Deena. Iako je bend prestao s radom davne 2004. godine, fanovi ih i danas vjerno prate. Elvir je već dugogodišnji uposlenik Federalne televizije kao urednik dječijeg programa. U razgovoru nam otvoreno kazuje kako je počeo s muzikom, koji su bili njihovi najsvjetliji trenuci u karijeri, te otkriva s kojim članovima je i danas u dobrim odnosima.
– Od malena sam sanjao da sam na sceni, da pjevam i plešem. Bio sam član školskog hora, volio sam da imitiram nastavnike, pjevače, a najviše Zdravka Čolića s pjesmom „Glavo luda“. Muzička karijera je krenula s grupom „7up“, devedesetih godina. U naselju Hrasno, gdje smo živjeli, počeli smo s našom grupom. U tom periodu pratili smo MTV i skidali korake Michaela Jacksona, Jannet Jackson, MC Hammera, Vanilla Icea, a potom smo donosili kasetofon, puštali muziku i vježbali te koreografije. Mi smo to rado prezentirali vani i učili drugu raju da plešu. Htjeli smo biti kao „New Kids On The Block“, jer su oni ipak bili prvi boy band, pa smo se ugledali na njih – otkriva Elvir.
Kada se spomenu ostali članovi benda, Lilo iskreno govori o prijateljstvu s njima, koje i dan-danas traje. Smatra da se nikada nisu raspali, već su im se razišli životni putevi.
– Mi smo u svakodnevnom kontaktu, a često se i viđamo. S onima koji su u Sarajevu redovno pijem kafe. Nažalost, Fudo je vani. Najviše se družim s Gogijem, moglo bi se reći da smo kao familija. Odrasli smo zajedno, zajedno smo mnogo toga prošli. Dakle, nije samo „7up“, to je mnogo više od benda.
Na pitanje koji trenutak u muzičkoj karijeri mu je ostao u najljepšem sjećanju i kojeg se rado sjeti, Lilo ne može izostaviti „7up“. Smatra da su i danas prisutni kroz podršku koju dobijaju od publike.
– I danas opstajemo kroz naše fanove, koji nam se i često javljaju, komentarišu videe na YouTubeu i pružaju veliku podršku svemu što smo uradili.
Osim „7up-a“, Lilo je i voditelj emisija, pa gledatelji miješaju Lilu, „7up“, Hugu i sve emisije koje je radio.
– Moram priznati da ovi mlađi manje-više i ne znaju ko sam ili im roditelji kažu. Ima starijih koji su sad već oženjeni i imaju djecu, pa kažu: „Jao, u to vrijeme vas nisam gotivio, ali sad kad vidim, vi ste bili ispred svog vremena, svaka vam čast“. Fanovi, također, traže neki naš reunion. Iskreno, voljeli bismo i mi to, ali trenutna situacija i privatne obaveze ne dozvaljavaju nam da posvetimo toliko vremena, a pogotovo u tom plesačkom segmentu, naravno i pjevačkom, ali to svakako mnogo lakše ide – kaže Lilo na kraju razgovora.
Dr. Zo
Da životni put i sudbina čovjeka mogu odvesti u potpuno drugi pravac od onoga kojim se bavio, dokaz je Visočanin Dženan Hodžić, javnosti poznatiji kao Dr Zo. Do kraja 2000-ih bavio se muzikom, predviđali su mu veliku karijeru, a pojedini muzički kritičari proglasili ga i najboljim bh. reperom. Uz muziku malo je poznato da je uspio završiti i Saobraćajni fakultet u Sarajevu te steći zvanje inžinjera saobraćaja. Danas je ponosni otac dvoje djece, a bavi se poljoprivredom. Smatra da nije mnogo toga mogao postići od bavljenja muzikom, ali da ona i dalje živi u njemu i da je nikad neće prestati voljeti. O svojim muzičkim uspjesima rado govori, ali se i prisjeća kako je to bilo davne 2005. godine.
– Moja karijera je počela baš davno. Prvi demo snimak snimio sam s 13 godina, a karijera se od tada počela postepeno razvijati. Zvanično je šira javnost čula za mene poslije muzičkog takmičenja „Super nova reality show“ 2005. godine, koji je prikazivan na OBN televiziji, a u to vrijeme bio je prvi takav show – kaže Hodžić, koji je u tom periodu izdao pjesme „Lati se lopate“, „Realnost“, „Mini me“ i druge.
Navodi kako mu je život promijenio karijerni put. Prestao se baviti muzikom i posvetio se porodici. Na pitanje zašto je prestao, odgovara da je jednostavno tako trebalo da bude.
– Zasnovao sam porodicu i nisam mislio da mogu pristojno živjeti od muzike. Život me odveo u drugom i drugačijem smjeru.
Današnju muzičku scenu posmatra kritički. Poredi je sa svakodnevnim radom i životom, smatra da u svakom poslu ima i dobrih i loših stvari.
– Mnogo se dobrih izvođača i bendova pojavilo, pa tako i nestalo. Konstantne su promjene na tom planu. Izađe i dobrih, kvalitetnih stvari, a izađe i bezveznih, kao i u svakom poslu. Muziku lično biram prema svom ukusu, ovisno o stanju i raspoloženju. Ima dobre muzike i danas, kao i dobrih izvođača.
Bez obzira što se prestao baviti muzikom, fanovi ga i dalje prepoznaju i cijene. Kaže da se nije mnogo šta promijenilo osim što se nabralo godina i što se javi poneka sijeda na bradi ili brkovima. Spominje kako muzika i dalje živi u njemu, te da je i dalje voli.
– Interesantno, prepoznaju me. To mi je baš fora. Javni život se uvijek osvježi, pa i kroz poljoprivredu, kojom se trenutno bavim. Desila su se i dva nova singla unazad nekoliko godina, to smo iz nekog gušta izbacili, pa vjerovatno i to ima svoje čari. Muzika se jednostavno voli, a čovjek kad voli nešto, to i ne ostavlja. Živjeti se mora. Muzikom se mogu baviti kad mi je ćejf. Nije mi primarno, tako da je to dobar spoj.
Pamela Ramljak
Hrvatska pjevačica porijeklom iz Čapljine, javnosti je poznata kao članica grupe „Feminnem“, koja je predstavljala Bosnu i Hercegovinu na Eurosongu 2005. godine s pjesmom „Call Me“. Pamela je iskreno govorila o počecima muzičke karijere, današnjoj muzičkoj sceni kao i čime se trenutno bavi.
– Kad sam imala sedam godina, prvi put sam zapjevala na pozornici. Prvi nosač zvuka snimila sam sa deset godina u „Jugotonu“ u sklopu sarajevske manifestacije „Djeca pjevaju hitove“ i išla na turneju s još devetero djece. Kasnije sam upisala Akademiju u Zagrebu i nastavila se baviti muzikom u svakom aspektu. Uz klasiku sam pjevala i po raznim bendovima dok se nisam s curama iz „Feminnema“ okupila i osnovala bend.
Trenutaka u karijeri ima mnogo, ali Pamela je izdvojila nekoliko koji su joj posebno ostali u pamćenju. O njima govori s mnogo ljubavi i sjete.
– Uvijek mi je bilo najdraže kad ljudi pjevaju umjesto mene dok sam na pozornici, to je poseban osjećaj.
Za današnju scenu kaže da je raznovrsna i šarolika, a da je velika pomoć prisutnost različitih društvenih mreža i medija koji učestvuju u promociji djela koja tek izlaze.
– Ima svega, novih lica, starih lica. Šareno je i sa stilovima. Smatram da je to super. Mnogo je više medija na kojima možeš promovirati pjesmu i doći do publike i to mi se najviše sviđa.
Kaže da je fanovi i dalje prepoznaju, ali medije više zanima njena uloga majke nego pjevačice, što joj je uredu, a svoj lični posao prebacila je na Instagram i Facebook.
– Nisam nestala iz medija. Dapače, otkad sam mama, mnogo više se pojavljujem u medijima nego prije. Jednostavno, ljudi vole da prate neke lične priče nego nešto što je u vezi s poslom.
Nikada se nije prestala baviti muzikom. Osim društvenih mreža, ima svoj bend, i ponosi se time što je majka.
– Imam svoj bend za vjenčanja, partije svih vrsta, nastupamo svaki vikend, imam ugovor sa više tvrtki oko reklamiranja proizvoda na društvenim mrežama i mama sam, žena i sve što ide uz to.
Neda Parmać
Još jedna članica „Femminema“, Splićanka Neda Parmać, uz Ivanu i Pamelu predstavljala je Bosnu i Hercegovinu na Eurosongu. Odrasla je u Pločama, gdje je završila šest godina osnovne muzičke škole. Pjevanjem se bavi od svoje osme godine, odrastajući u muzičkoj porodici. Neda kaže da je ljubav prema muzici naslijedila od svog oca, a na pitanje kada i kako se počela baviti muzikom, rekla je da to nije bila svjesna odluka.
– Moj tata je muzičar, koji nas je tako odgajao, a vjerovatno i prenio ljubav, kao i poslovni odnos prema muzici. Nevjerovatno sam zahvalna zbog toga, jer tek sad vidim da me ništa ne bi tako usrećilo, odnosno ništa ne bih radila s toliko ljubavi.
Neda se još aktivno bavi muzikom, na stalnoj adresi u Zagrebu. S tugom govori da se u Bosni i Hercegovini nije mogla održati, a razlog tome je udaljenost između dva glavna grada, dvije susjedne države.
– Živim od koncerata, ali i mentorskog rada, djelujem autorski i kroz „Gelato sisters“ kao i kroz svoju samostalnu karijeru.
Neda, kao i njena kolegica Pamela, tvrdi da joj je Eurosong najsvjetliji momenat u karijeri. Vjeruje da još ima prostora za dobre trenutke. O trenutnoj muzičkoj sceni govori otvoreno i smatra da je dobra stvar što nema ograničenja koja su bila prije.
– Vremena, kao i muzički ukusi se mijenjaju, scena se obnavlja i sve je to prirodno i shvatljivo. Drago mi je da se klincima više ništa ne može nametnuti i da imaju mogućnost slušati šta žele, a ne šta određeni urednici misle da bi trebali.
Kaže da je fanovi i danas prepoznaju. U Hrvatskoj je vrlo cijenjena, a da bi je u Bosni i Hercegovini rijetko ko prepoznao. Ističe da se promijenila, u svakom smislu, nabolje.
Njen život je muzika i ona se ponosi time. Osim što je pjevačica i kompozitorica, izvrstan je mentor i pedagog. Ipak, najzahtjevniji i najdraži posao joj je posao majke.
– Pjevam, komponiram, vodim dječiji hor i hor za odrasle, držim inidividualne časove pjevanja, a najbitniji i najzahtjevniji posao je posao mame.
Aida Terzić
Nekadašnja članica popularne bh. muzičke grupe ERATO u kojoj je bila rame uz rame s kolegicom Dalal Mithat, danas je jedna od najuspješnijih poslovnih žena u Bosni i Hercegovini, koja nam je otkrila kako i zašto se prestala baviti muzikom.
– Otkako znam za sebe muzika je u mojoj krvi. Otac je svirao gitaru i pjevao tako da se u mojoj kući uvijek pjevalo i sviralo. Godine 1988., sa samo šest godina sam nastupala u prepunoj Zetri i pobijedila na „MALOM ŠLAGERU“. Tada me roditelji upisuju u muzičku školu, u koju sam išla uporedo s osnovnom školom. Svirala sam klavir, a kasnije i flautu tokom mog života u Australiji. Po povratku iz Australije u BiH, upisujem Drugu gimnaziju, gdje sam zajedno s Dalal Midhat i Fuadom Backovićem išla na školski hor. Naša tadašnja profesorica Vildana nam je predložila da počnemo ozbiljnije sa svojom muzičkom karijerom, tako da smo uporedo uz školu i učenjem 1999. godine osnovale duo ERATO i vrijeme provodile u studiju, na nastupima, intervjuima, snimanjima i slično – otkrila nam je Aida.
Grupa ERATO je postigla veliki uspjeh, imali su brojne hitove, a Aida nam rado otkriva detalje tog perioda.
– Dok su moji vršnjaci slobodno vrijeme nakon škole provodili u kafićima i provodima, Dalal i ja smo bivale u studiju, na koncertima i slično. Već kao mlade djevojke smo izdale dva studijska albuma, te imale priliku da sarađujemo i ugovore potpisujemo s velikim korporacijama i internacionalnim kompanijama. Veliki je to bio izazov, a i odgovornost stavljena pred dvije djevojčice koje su samostalno morale donositi veoma važne odluke. Na estradi u to vrijeme nije bio veliki broj izvođača, bila je prisutna stara „garda“ popularnih umjetnika poput Dine Merlina, Harija Mata Harija, Halida Bešlića i nas nekoliko novih bendova. Stoga smo bile veoma tražene i dobro plaćene u to vrijeme. Sve iskustvo kao i poznanstva koja smo tada stekli mi mnogo znače i u mom današnjem poslu. Godine 2009., udala se Dalal i rodila kćerkicu May, a 2010. sam se udala i ja, rodila svog prvog sina Rajana, te nakon dvije godine drugog sina Rijada. Tada sam shvatila da uz dvije bebe koje imam u kući i sve ostale obaveze uz porodicu i privatni porodični biznis, moja muzička karijera se ne može nastaviti. Zadnja snimljena pjesma i spot je bila „Putujemo snovima“ sa Jaquesom Houdekom, nakon toga naša karijera je završena.
Aida nosi brojne uspomene iz svoje muzičke karijere, a izdvojila nam je i najsvjetliji period.
– Poslijeratna muzička scena bila je oskudna i možete samo zamisliti kakav je spektakl bio u Zetri kada je stigla jedna velika svjetska muzička zvijezda sa svom svojom logistikom i mašinerijom za nastup poput DJ BOBE. Izašle smo na grandioznu scenu u prepunoj Zetri, reflektori su bili upereni u nas, muzika je počela, vrisak publike koji i danas odjekuje u mojoj glavi i ostatak je bilo kao da smo odsanjale najljepši san. Dvije 18-godišnje djevojke, prvi nastup i to kao predgrupa svjetski poznate zvijezde. Sjećam se riječi moje sestre Maide, koja je bila u publici i koja mi je nakon nastupa rekla: „Aida, vi kada ste izašle na scenu meni su se noge od treme odsjekle, mogu misliti kako je bilo vama, prvi nastup pa pravo na koncertu DJ BOBE“. Nakon tog nastupa, svi drugi nastupi i snimanja su nam bili i više nego opušteni i jednostavni.
Muzika se od vremena kada je ERATO stvarao hitove mnogo promijenila, a Aida nam govori kako danas gleda na sve to.
– Ono što primjećujem jeste da današnji muzičari nisu ni u pola plaćeni kao što smo mi bili tada. Naši ugovori, gdje bismo samo stavili jedan logo na spot su iznosili po 15.000-20.000 KM, naš nastup gdje bismo se pojavile i otpjevale samo jednu pjesmu koštao je 1500-2000 KM. Vjerovatno jer je tadašnja muzička scena bila u deficitu i kvalitetnih muzičara nije bilo. Iskreno, mnogo smo birale na kojim nastupima ćemo se pojaviti. Obično su to bile proslave godišnjica banaka, velikih kompanija, otvorenja šoping centara itd. Današnji muzičari se suočavaju s ogromnom nelojalnom konkurencijom, menadžerima koji nipodaštavaju i potcjenjuju njihov rad i nerijetko ostavljaju svoje porodice i djecu kako bi nastupali cijelu noć za 100 KM. To nije bio slučaj u naše vrijeme, hvala Bogu, muzičari su bili cijenjeni, nije bilo društvenih mreža, na svaki nastup, intervju za radio, tv ili novine smo morali otići lično i predstaviti šta smo novo uradili.
Nakon velikog uspjeha 2000-ih godina, pa nestanka s estrade, brojne fanove zanima postoji li mogućnost da se Aida Terzić, kao solo izvođač ili kao članica grupe ERATO, vrati na scenu.
– Ne vidim se više na sceni. Taj period mog života je bio previše buran. Godine smo provodile u studiju, na nastupima, intervjuima, po zemljama bivše države i mislim da sada, kada imam porodicu, dva sina, kao i dva porodična biznisa koja vodim, to naprosto nije fizički izvodljivo.
Zanimalo nas je da li Aidu njena publika i dalje prepoznaje.
– Ljudi mi vrlo često kažu da se nisam mnogo promijenila u posljednjih 20 godina, tako da mi bude veoma simpatično kada me, npr., policija zaustavi i pita „jel ono Aida Erato“ ili žena u banci kada kaže da je uživala uz našu pjesmu „Sigurni“ s Tonijem Cetinskim. Vjerovali ili ne, i dan-danas postoje ljudi koji me imaju spašenu u svom mobitelu kao Aida Erato, a prošle su 22 godine od osnivanja grupe. U današnjem poslu mi mnogo pomaže to što me klijenti i poslovni partneri prepoznaju, jer, iako možda zvuči čudno, to im daje sigurnost u radu sa mnom, kao da imaju veće povjerenje poznajući me od ranije.
Danas je Aida veoma uspješna u svom poslu, vodi porodični biznis „Relax Tours“, te obnaša funkciju direktorice Pino Nature Hotela na Trebeviću od samog njegovog otvorenja.
– Turizam je u mojim venama praktično otkako znam za sebe. Često se šalim da ne vjerujem da bih išta drugo znala i voljela raditi osim pjevanja i putovanja. Mnogo sam emotivna kada se Pino Hotel spomene, do te mjere da mi krenu suze radosnice, jer je to projekt u koji niko nije vjerovao pa čak ni moj vlastiti otac. Plac bivšeg „Prvog Šumara“ je kupila moja majka prije 15 godina, kada su svi Trebević zaobilazili u širokom luku i niko ga nije posjećivao. Kada se rodio moj prvi sin 2010. godine, svaki dan sam odlazila na Trebević, jer sam shvatila da je to biser Sarajeva, pluća grada, koji je jedinstven u svijetu zbog svoje blizine glavnom gradu. Šetala bih sa sinčićem svaki dan i pozivala oca, moleći ga da krenemo s izgradnjom objekta, jer to Sarajevu treba, otac bi mi spuštao slušalicu uz riječi da su to moje lude fiks ideje i da je to propao projekt. Majka je mislila drugačije i saglasila se sa mnom da je to odlična ideja i investicija, te je krajem 2015. Pino ugledao svjetlo dana. Toliko ga volim, kao i cijeli moj tim, da ga gledam kao svoje treće dijete.
Rizo Ruža
Rizah Rizo Lukačević, javnosti poznatiji kao Rizo Ruža, još jedan je od velikih zvijezda 2000-ih. Sarajevski kantautor, s brojnim hitovima iza sebe poput „Stara dobra laž“, „Kad prođeš mahalom“ i mnogih drugih, govori o tome kako je počeo svoju karijeru, šta sada radi i kakve planove ima u budućnosti. Za sebe tvrdi da je bio kvalitetan u svoje vrijeme, što potvrđuje činjenica da ga i dan-danas publika rado sluša.
– S muzikom sam počeo 1996., u grupi „Sarajevska ruža“, snimili smo dva albuma. Godine 2001., krenuo sam u solističke vode kao Rizo Ruža. Imao sam četiri solistička albuma, kao i nekoliko singlova – navodi Rizah.
Muzikom se prestao baviti 2008. godine, a razlog je i to što se više nije mogao uklopiti u nova dešavanja na muzičkoj sceni Bosne i Hercegovine. Osim toga, otkriva šta planira u budućnosti.
– Jednostavno nisam mogao, desila se neka druga muzička scena, ali ja se nisam mogao uklopiti u novu šemu. Ovih dana, nakon toliko godina, imam ponude da napravim neku kompilaciju „Najbolje od Rize Ruže“, dakle, hitovi sa sva četiri albuma. Zaista bih želio da to objedinim u jedno i da se objavi na svim digitalnim platofmama. Nadam se da će to ubrzo ostvariti.
Današnju muziku ne priznaje kao dobru. Navodi da je nekada muzika bila mnogo bolja, ali ne osporava ni to da i danas postoji neki kvalitet na muzičkoj sceni.
– Vrlo malo pratim muzičku scenu. Ima tu još kvaliteta, ali nije to ta muzika koju sam ja promovisao od 2001. do 2008. Nema više muzike kakva je bila, danas je to postalo muzika koja je elektronska, digitalna. Ja to, naravno, poštujem, ali mi je drago što su, ipak, moje pjesme ostale i što se slušaju i nakon 20 godina. Dakle, ostavio sam pečat i zaista nisam više to htio da kvarim.
Bez obzira što je prošlo mnogo godina i što su se mnoge generacije smijenile, Rizu prepoznaju i stariji i mlađi.
– Iako je prošlo je mnogo vremena, ljudi znaju moje pjesme i meni je drago zbog toga.
Na pitanje čim se danas bavi, Rizah odgovara s velikom nostalgijom. Ima stalni posao, ali kaže da mu muzika nedostaje.
– Danas imam cvjećaru na Kovačima, „Sarajevska ruža“ i time se bavim. Pokrenuo sam i proizvodnju kolača. Muzika fali, ali naravno ne po svaku cijenu. Ako mi naiđe da uradim nešto dobro i kvalitetno, ja ću to i uraditi. U meni ima neke želje i volje.
Alma Čardžić
Bh. pjevačica, rođena u Maglaju 1968. godine, prvi značajniji rezultat postigla je s 15 godina, kada je na najjačem amaterskom festivalu “Studentsko ljeto” odnijela pobjedu. Alma otkriva kako je počela svoju karijeru pjevačice, te koje životne okolnosti su je natjerale da se prestane baviti poslom koji istinski voli. Sada vodi miran porodični život i navodi kako je to, ipak, ispravan put koji je vodi do sreće i ispunjenja.
– Prvi put kad sam stala na binu s horom, otpjevala sam solo. Iako sam bila dijete, osjetila sam nevjerovatnu energiju, potpuno novi osjećaj me obuzeo, neopisiva sreća. Mislim da je muzika mene odabrala, cijeli niz događaja koji je slijedio u nekoliko godina je to potvrdio. Pjevala sam u bendu, suprug i ja smo razmišljali o muzičkom albumu, razgovarali s autorima i onda, nažalost, desio se rat. Moja profesionalna karijera počinje od prvih pjesama. Godine 1991., otpjevala sam pjesme „Mi hoćemo mir“ i „Ne daj se, Bosno“ Faruka Hasanbegovića. A karijeru mi je označio odlazak na Jugoviziju 1992. opet s pjesmom Faruka Hasanbegovica „Ljubav će pobijediti“ – navodi Alma.
Kada je riječ o muzičkoj karijeri, koja je već davno stala, Alma otvoreno govori o tome kako je, zapravo, sebe forsirala. Kaže da je uživala u radu, ali da je sve to kasnije stiglo na naplatu.
– Mnogo sam radila, putovala, a znala sam se probuditi i pitati muža u kojem smo gradu. Veliki sam radoholik i ne znam odmarati. Znala sam da će mi to doći na naplatu. Album je bio skoro gotov i kad se trebala desiti promocija, ja sam morala na prisilni odmor. Nakon toga, objavila sam nekoliko singlova, dozirala nastupe i medijska pojavljivanja. Sklonila sam se na selo, većinu vremena provodim u vikendici. To je jedna od najboljih odluka u životu.
Svi se rado prisjećamo lijepih trenutaka koje smo doživjeli. Na pitanje koji je njen najsvjetliji trenutak, Alma se vrlo rado prisjeća prvog nastupa na Eurosongu.
– Ako pričamo o najdražem nastupu, onda je to nastup na Eurosongu 1994. godine s Dejanom Lazarevićem. Ratne okolnosti, gladni, životno ugroženi. Kad smo stigli u Dablin, čekala nas je ogromna odgovornost. Pjesma „Ostani kraj mene“ autora Ede i Adija Mulahalilovića mnogim fanovima je jedna od najdražih. Dugi aplauz kojim nas je počastila publika u sali je bio nevjerovatan. Svaki trenutak s publikom na svim nastupima je prelijep, obostrane emocije vam hrane dušu.
Sadašnja muzička scena pod velikim je i stalnim promjenama. Dolaze novi trendovi, novi talenti, nova estetika. Alma se s nekom sjetom vraća u ne tako davna vremena i poredi nekadašnju scenu sa sadašnjom.
– Prije 10 godina kad čujete pjesmu odmah prepoznate izvođača, a danas to nije slučaj. Svako vrijeme ima svoje muzičke trendove, ima i lošeg i dobrog, birate ono što vam se sviđa. Nekad je BiH imala fantastičnu pop-rock scenu, sjajne autore i izvođače. Slušam radio često, iznenadim se kad u nekoliko sati programa čujem bh. izvođača. Ima izuzetnih mladih pjevača i bendova, ali im treba medijska podrška. Nažalost, oni najveći su u nekom stanju mirovanja već dugo.
Povratak na scenu bio je već isplaniran cilj za Almu Čardžić. Međutim, okolnosti s pandemijom koje su nas zadesile onemogućile su realizaciju projekta na kojem je Alma radila.
– Prošle godine u februaru sam krenula s promocijom nove pjesme „Pozivnica“ autora Gordana Muzurovića. Sve je otkazano, jer smo već u martu bili zatvoreni. Dogovoreni nastupi su otkazani za neko bolje vrijeme. Međutim, izgleda da će ovo stanje potrajati i zato ne pravim nikakve planove.
Kaže da je se prisjećaju mnogi i da se ništa nije promijenilo. Fanovi joj prepoznaju glas, a sama tvrdi da joj se desi da zaboravi javni život.
– Za stariju populaciju znam, ali me mladi ljudi iznenade, znaju pjesme i žele da se slikaju. Dođem na kiosk, ne vide me, po glasu me prepoznaju. Znate, ja živim normalnim životom, ja sam samo Alma, zaboravim javni život. Lijep je to osjećaj.
Alma danas spašava ugrožene životinje i sreću pronalazi upravo u tome.
