Kćerka čuvenog Ali-paše Rizvanbegovića Stočevića, koji je upravljao Stolačkom kapetanijom od 1813. do 1833. godine, kada ga je sultan Mahmud II proglasio hercegovačkim vezirom. U Istanbulu je Habiba završila školovanje i savladala orijentalne jezike, pisavši na turskom i postavši pjesnikinja divanske književnosti. Nažalost, danas je sačuvana samo jedna njena pjesma
U „Azrinoj“ rubrici Velikani rjeđe pišemo o ženama koje su ostavile traga u književnoj historiji Bosne i Hercegovine iz objektivnog razloga, jer je malo zabilježenih podataka o njima, a ako su i spomenute, to je vrlo škrto. Razlog je općepoznat, patrijarhalno društvo u kojem su žene na ovim prostorima vijekovima bile potiskivane u drugi plan i, da ne bi imale problema, i same su se sklanjale „u ćošak“. Sigurno je bilo mnogo talentiranih bh. žena koje su svoje umijeće ispoljavale u svoja četiri zida, a mi ćemo u ovom tekstu spomenuti jednu od hrabrijih, koja se ipak uspjela istaknuti toliko da se njeno ime i danas spominje – Habiba Rizvanbegović Stočević. Kako su podaci o njoj veoma šturi, tako, nažalost, ne postoji nijedna Habibina fotografija.
Habiba je rođena u Stocu 1845. godine, a bila je kćerka čuvenog Ali-paše Rizvanbegovića Stočevića, koji je upravljao Stolačkom kapetanijom od 1813. do 1833. godine, kada ga je sultan Mahmud II proglasio hercegovačkim vezirom. Ali-paša je do smrti, 1951., gotovo samostalno upravljao Hercegovinom, koja je od 14. januara 1833. izdvojena iz Bosanskog ejaleta i postala Hercegovački pašaluk. Historija ga pamti kao velikog reformatora i graditelja hercegovačkih monumentalnih zdanja, od kojih je i danas impozantna njegova – Ali-pašina džamija i rezidencija na Buni. Međutim, njegova harizma i uspjeh nisu bili po volji tadašnjem sultanovom seraskeru (glavnom komandantu vojske) Omer-paši Latasu, koji ga je 1851. pritvorio u Jajačku tvrđavu te naredio njegovo ubistvo.
Prognanstvo iz Stoca
Nakon pogibije oca Habiba s porodicom biva prognana i odlazi u Sarajevo, a potom seli u Istanbul, gdje završava školovanje i uči orijentalne jezike, te uporedo piše na turskom, postavši pjesnikinja divanske književnosti. To je bio takozvani Divanski period u književnosti, koji je trajao od osnivanja Bosanskog sandžaka u Rumelijskom ejaletu skoro do kraja devetnaestog vijeka, a predstavljalo ga je gotovo dvije stotine pjesnika. Riječ divan potječe iz perzijskog jezika i znači skup, pa su pjesnici tog perioda pisali divane – zbirke pjesama prožetih islamskim duhom i pisanih na orijentalnim jezicima: arapskom, perzijskom ili turskom.
Habiba je bila jedina bosanskohercegovačka divanska pjesnikinja, odnosno jedina žena o kojoj postoji pisani trag da je pisala divane, i to pjesme o ljubavi po ugledu na svoje savremenike u Turskoj. Poznati bosanskohercegovački pisci Bašagić i Handžić navode da se iz Istanbula preselila u Konju, gdje je stupila u mevlevijski derviški red.
Živjela samo 45 godina
Iako je, prema nekim istraživanjima, Habiba Rizvanbegović Stočević napisala cjelovit „Divan“, nažalost, danas je sačuvana samo jedna njena pjesma, koja pjeva o ljubavi, čežnji, patnji i nesretnom životu pjesnikinje.
Kad od tvoga oštroga pogleda
ima rana nasred džigerica,
ne streljaj više!Već je dosta, dragi,
i treptanja gustih trepavica.
Moj dragane, sad ti pogled pjani
oko drugih djevojaka bludi;
K’o sablja je tvoj otkaz ljubavi
nanovo mi povrijedi grudi.
Nerazumnoj, neznanoj, nesvjesnoj,
protivnici ti si drug postao,
a meni si otkazao ljubav;
gdje je riječ što si je zadao?
Nevjerniče, zalud je od tebe
očekivat djela milostiva;
od iskona ne imadeš vjere,
nevjernikom svijet te naziva.
O Habiba, spasit se je teško
od ljubavnih neprebolnih jada;
kao ni ti, mnoga nesrećnica
pustoj sreći nikad se ne nada.
Habiba Rizvanović Stočević napustila je ovaj svijet u 45. godini života, početkom novembra 1890., u Istanbulu, gdje je i sahranjena.
Ali-pašin unuk, sudija i divanski pjesnik
Zanimljivo je i da je unuk Ali-paše Rizvanbegovića Stočevića, sin Zulfikar-paše, Arif Hikmet-beg Rizvanbegović Stočević, divanski pjesnik. Iako je živio u Istanbulu, gdje je radio kao sudija Vrhovnog suda, njegova ljubav prema Bosni, Hercegovini i bosanskom jeziku inspirirala ga je da je zapiše u svojim stihovima.
Ulica nazvana po Habibi
Fondacije “Cure” je u martu 2014. godine predstavila “Žensku mapu” sarajevskih ulica, u kojoj se navodi „da od 1037 ulica u današnjem Sarajevu, samo je 15 žena u njegovoj historiji ‘zaslužilo’ nositi imena gradskih ulica“.
Među njih 15 je i Habiba Rizvanbegović Stočević, a ulica koja nosi njeno ime nalazi se u sarajevskom naselju Dobrinja.