Ima dobrih ljudi pa vam poklanjaju stvari. Meni su poklonili mobitel. Mali sivi mobitel, bez kamere, bez ekrana osjetljivog na dodir, bez aplikacija koje izračunavaju idealnu težinu, bez kućišta od aluminija, bez WI-FI-a, bluetootha, navigacije, elektronske pošte. Dakle, bez svega onoga što čovjeka u 2013. čini čovjekom.
Igračka koja mi se dopala, jer poklonu se ne gleda u display, ima divne gumene tipke, kojima nekog možete nazvati, a ako još imate nekog prijatelja s kojim se niste posvađali, možete poslati poruku ili na malom displayu igrati igrice iz 80-ih godina prošlog stoljeća. Tako sam, isprobavajući svoju novu igračku, zatekao sam sebe kako idem niz pokretne stepenice poznatog sarajevskog trgovačkog centra. Sav sretan igrao sam Solitaire, tek primjećujući da iz suprotnog smjera, pokretnim stepenicama koje su kupce dovodile do viših spratova centra, idu dva para mlađih ženskih očiju. Njihov pogled nije bio usmjeren ka meni, to je bilo očigledno. Staklastim pogledom gledale su u sivi mobitel u mojim rukama, čudno se hihoćući, s osmijehom a la Jack Nicholson u “Batmanu”. Kada smo se mimoišli, iza sebe sam začuo ženski smijeh, i to s nekom okrutnom intonacijom. Znao sam šta je sve to značilo: i taj pogled, i taj zluradi osmijeh i glasno cerekanje iza mojih leđa. Značilo je samo jedno – da je vlasnik takvog mobitela naprosto idiot. Samo idiot u 2013. može imati mobitel od 25 KM bez kamere i ekrana osjetljivog na dodir. Taj idiot u očima dviju mladih dama sam bio ja. Trgovački centar je bio pred zatvaranjem i nikoga nije bilo drugog u blizini.
Nije mi, naravno, sve to teško palo. Naprotiv. U džepu sakoa bio je i drugi mobitel, mnogo skuplji i sa svim onim pobrojanim što društveno prihvatljiva mobilnost podrazumijeva. Dvije dame to nikada nisu saznale, niti vjerujem da bi ih puno zanimalo. Za njih sam pao na najvažnijem testu današnjeg društva, testu naziva “Oni si šta imaš i što možeš da pokažeš okolini”.
Da sam tom prilikom bio obučen u skuplju, markiranu odjeću, s mobitelom koji vrijedi kao četiri prosječne plaće i da sam mahao ključevima sportskog modela Audija, bi li me te dvije slučajne prolaznice gledale drugačijim očima? Bih li im se dopao?
Sjetit ću se ovom prilikom osobe B., dalje rodice bivše radne kolegice koja mi je dugo pričala o njoj, hvaleći njenu ljepotu, šarm i dobar kućni odgoj. Sve je to otprilike odgovaralo činjeničnom stanju, a ja sam joj čak i napisao pjesmu. Sve išlo OK, izašli smo tri ili četiri puta, sve dok ona nije na ulici primijetila sportski Audi, izrazivši želju da negdje otputuje baš tim autom. Rekao sam joj da ću je odvesti bilo gdje mojom Toyotom. Rekla je da je nikakva stara Toyota ne zanima, da ona želi samo Audi, ništa manje. Možete pogoditi da je više nisam vidio. Koliko znam, i dalje živi u oronuloj montažnoj zgradi od azbestnih ploča. Čovjeka svog života sa sportskim Audijem u imovinskom kartonu još nije našla.
Sjetit ću se i osobe S., prijateljice jedne druge radne kolegice. Osoba S. je mjesecima pokušavala da me upozna, smatrajući valjda da sam nekakav biznismen, a takvi po prirodi stvari imaju duboke džepove kao vulkanska grotla. Hvalila je i moju frizuru, moj stil oblačenja, moj smisao za humor i sportski auto koji sam vozio. Stvar je bila u tome što je automobil bio samo testno vozilo jedne autokuće. Idila je završila vrlo brzo, kada je dotična sjela u škripavi auto iz 1988. Izjavivši s gađenjem da se auto gotovo raspao i da se drži na dva šarafa. Nisu je moje oči više vidjele, niti to imaju namjeru.
A ja sam uvijek ostao isti. Možda malo deblji, možda s kojom sijedom više i s nekim naučenim lekcijama o životu i ljudima.