Vjekovna historijska i društvena zbivanja u Bosni i Hercegovini uvjetovala su raznovrsne kulturne utjecaje i ostavila duboke tragove u našoj narodnoj tradiciji, kojom se s pravom ponosimo, a u vrh ljestvice naše kulturno-historijske baštine svrstavamo bogate nošnje naroda s ovih prostora. Kao najslikovitiji dio naše materijalne kulture, nošnje su nekad davno bile svakodnevna odjeća i obuća bh. naroda, a danas se oblače samo prilikom namjenskih manifestacija, vjerskih blagdana ili festivala tradicionalnih igara, pjesama i običaja.
Maštovitost i kreativnost naših predaka, bogatstvo kolorita, materijala, sličnosti i razlika, utkani su u nošnje bh. naroda, a govore o životu i običajima koji su danas skoro zaboravljeni. Govore i o vještim rukama žena koje su ih uglavnom ručno pravile, kao i gradskih zanatlija, terzija, majstora koji su krojili, šili, ali i izrađivali veoma zahtjevne zlatoveze na nošnjama.
Kako su se na prostoru ove naše lijepe zemlje smjenjivali razni osvajači, tako je njihov utjecaj vidljiv i u nošnjama bh. naroda, pa prepoznajemo tragove balkanske, mediteranske i orijentalne kulture, oblikovane u varijantama različitih etničkih grupa. Te varijante ispoljavane su u detaljima odjevnih predmeta, šarama, bojama ili načinu nošenja, ali su zadržale osnovne karakteristike tipa kojem pripadaju. U izradi nošnji evidentno je i umjetničko stvaralaštvo, te društveni status, odnosno uloga pojedinca u životu zajednice.
Prirodni materijali
Materijali koji su korišteni za izradu nošnji uglavnom su nastajali od vune, lana, konoplje i kože, a kasnije, u 19. vijeku, i pamuka. Od lana i konoplje tkalo se platno za osnovne dijelove nošnje: košulju, gaće, te ženske marame, a od vune su izrađivani predivo za pletenje čarapa i sukno za odjeću, pregače, tkanice i torbe.
Koža je upotrebljavana najčešće u sirovom stanju, neprerađena, samo osušena. Od nje je izrađivana obuća, tj. opanci koji su se nazivali putravci, oputnjaci i fašnjaci. Oputa kojom su pleteni opanci bila je od tanje ovčije ili kozije kože. Cipele su se pojavile tek u periodu Austro-Ugarske monarhije, krajem XIX vijeka, kada u bh. narodnim nošnjama nalazimo i materijale manufakturne i tvorničke proizvodnje, somot i čohu, koji su uvoženi izvana.
Osim teritorijalnih i etničkih razlika u narodnim nošnjama Bosne i Hercegovine primjetna je i razlika u načinu odijevanja gradskog i seoskog stanovništva, koja je prvenstveno nastajala zbog različite ekonomske moći tih socijalnih grupa. Nošnja u gradovima bila je uglavnom ujednačena, ali su se seoske nošnje mnogo razlikovale, naročito između pojedinih geografskih oblasti, tako da se izdvajaju tri geografske cjeline: zapadna Bosna s Hercegovinom, srednja i istočna Bosna i Bosanska Posavina.
Skidanje feredže
Sarajevo je u 17., 18. i 19. vijeku bilo, ne samo najznačajniji grad u Bosni i Hercegovini nego i jedan od jačih na Balkanu, u koji su dolazile karavane različite robe i s istoka i sa zapada, a s kojima su stizale i promjene u materijalima i dezenima bh. nošnji. Godine 1794., Hašamudin-paša izdao je poseban propis kojim je za bosansku raju bila propisana boja i vrsta odjeće. Crvena čoha bila je dozvoljena samo feudalnoj vladajućoj klasi, pa je tako nošnja otkrivala i društveni status.
Srednji i siromašniji sloj imao je jednostavniju odjeću, pravljenu od jeftinijih materijala. Naprimjer, anterije za žene srednjeg staleža bile su manje ili nikako ukrašene, za razliku od anterija žena iz bogatih porodica. Anterija je vezivana pojasom s paftama, koje su bile uglavnom od srebra i rađene u filigran tehnici, a krajem 19. vijeka, usljed utjecaja Zapada, ukrašavane su i zlatovezom.
U 19. vijeku žene su za izlazak na ulicu oblačile feredžu, kojom su pokrivale lice i kosu. Interesantno je da su feredžu skoro do kraja 19. vijeka nosile žene i jevrejske i muslimanske i katoličke i pravoslavne vjere, jer je bilo sramota izaći na ulicu da se vidi kosa, što dokazuje da to nije imalo veze s vjerskim propisima već s običajima koji su vladali u to vrijeme. Nošenje feredže najduže se zadržalo kod Bošnjakinja, jer su i islamski propisi i običaji to nalagali.
Poslije Drugog svjetskog rata, Antifašistički front žena (AFŽ), predvođen Zehrom Muidović, Sidom Omerbašić, Marom Mitrov i Antonijom Mandžić, na svom Drugom kongresu, 1947. godine, donio je Rezoluciju o pokretu muslimanki za skidanje zara i feredže, koji su označeni kao „simbol nekadašnjeg neravnopravnog položaja muslimanke i ostatka teške prošlosti koji danas otežava njihovo puno učešće u političkom, društvenom i privrednom životu žene“.
Blago u muzejima
Dimije, kao obavezni ženski odjevni komad, u BiH se pojavljuju u 18. i 19. vijeku, i to u gradovima kao gradska nošnja svih etničkih grupa, samo su se razlikovale po bojama, pa su Hrvatice i Srpkinje uglavnom nosile dimije u crnoj boji, a Jevrejke i Bošnjakinje u različitim bojama. Bile su u upotrebi čak do ’70-ih godina prošloga vijeka. Kat-haljine su bile svečane haljine koje su izrađivane od srmali jorgana, najviše u periodu između dva svjetska rata.
Muška nošnja je podrazumijevala čakšire, košulje sa širokim rukavima, fes i ćulah na glavi, te obavezni sat na lancu. Kragne na muškim košuljama pojavile su se tek početkom 20. vijeka. Žene su na glavama nosile kape s dukatima i biserima, a u specijalnim, svečanim prilikama i almasli grane, najljepše primjerke zlatnog nakita s dijamantima.
Prva polovina 20. vijeka je vrijeme kada se tradicionalna nošnja polako prestaje nositi, a mogla se vidjeti još samo na starijim ljudima i ženama, te, kako je nestajalo njih, tako je nestajalo i tog načina odijevanja.
Danas, osim na smotrama folklora i nastupima kulturno-umjetničkih društava, narodne nošnje mogu se vidjeti u Zemaljskom muzeju BiH i Muzeju grada Sarajeva, Despića i Svrzinoj kući te Muzeju austrougarskog perioda u Sarajevu. Potom u Muzeju Hercegovine u Mostaru, Muzejskom interpretacijskom centru u gradu na Neretvi, u muzejima istočne Hercegovine u Trebinju i Humcu, Muzeju grada Zenice, Franjevačkim samostanima u Kraljevoj Sutjesci, Fojnici i Bugojnu, Zavičajnim muzejima u Travniku i Doboju, Muzeju Semberije u Bijeljini, te u Livnu, Prijedoru, Foči, Banjoj Luci i Konjicu.