Tipradžija

Piše: Redakcija

Nekim ludostima normalan čovjek stvarno ne može doskočit’. Ljudska psiha je čudo.
Svašta ljudi vole radit’. I za to svašta uvijek nađu neko jašta opravdanje.

– Šta to radiš – pitam jednog školskog druga, kojeg sam zatekla dok stoji sav tajanstven i utišmanjen pored vrata zbornice.
– Šššš – stavio je kažiprst na usta i tiho promrmlj’o: – Pogađam koji će nastavnik prvi izać’.
– Pa koji će. – Pa nijedan. Završila se nastava.
– Uvijek si bio hablećina – dobacim mu.

Ustvari, svi smo znali da se ovaj naš drug volio igrat’ žbirova. Malo-malo, nekog je pratio. O svakom učeniku iz razreda znao je šta radi za vrijeme odmora, gdje se hrani, je li užinaš ili nije, ko su mu roditelji, a ko dedo i nana, šta voli jesti – sve te pojedinosti. Mog’o je komforno da umjesto svakog od nas odgovara na pitanja iz spomenara.
Jednostavno, to mu je bila opsesija.

Valjda kako on nikog od nas nije pretjerano zanim’o, jer nas je uhodio k’o šeprtljavi Kluzo, tako se on zanim’o za nas. Jedno po jedno nas je obrađiv’o i ubaciv’o u svoj softver.
Sve je to, dakako, bilo naivno i smiješno. Nas curice pratio je do kuće, da osmotri gdje stanujemo. Naravno, ukeban je redovno. Zbog toga smo ga i prozvali Kebe.

– Eeeeee, eno Kebeta… Kebe, bolan, šta se praviš lud. Vidjele smo te. Izađi iz žbunja! On se grči još nekoliko sekundi, čučeći u grmlju pa naposlijetku izađe, a mi mu horski poručimo: Mrš kući!
I onda se završila škola, svak’ na svoju stranu, a Kebeta sretnem prije nekoliko mjeseci, pa odmah poletjesmo na dugu razgovorušu.

I, naravno, kud ću – šta ću, a ja odmah na ovo sjećanje. Pitam ga je li još tipradžija. I prepričam samo neke zgode iz osnovne kad nas je zasmijav’o svojim žbirovskim provalama.
Sjetila sam se tako da se jednom na nastavi sakrio u povelik trokrilni ormar u kabinetu za geografiju, k’o bîva, špijunirat’ će nastavnika i zapisat’ pitanja za kontrolni koji je dao razredu prije nas i bit će neke fajde i od njega smotanog tipradžije.

I tako je sluš’o i zapisiv’o dok ga Jovo Plava čarapa, tako smo ga zvali jer je vječito im’o jednu plavu čarapu a drugu il’ nije nosio il’ je bila u nekoj drugoj boji, nije spazio. E čim ga je spazio odmah ga je zgazio.
– Šta ti tu radiš?! – izvuk’o ga je za uho iz ormara i rukom prebris’o staklo na naočalama, kao da ne može očima svojim vjerovat’. A ovaj se umusio, spustio glavu, a onda radosno kao da viče: “Eureka”, kazao: – Druže nastavniče, tražim spužvu!

Naravno, Jovo ga je izgrdio i istjer’o, a cijela škola ubrzo je prepričavala provalu dana. Taj vic ga je uveo u legendu naše generacije.
Kebe kaže da se nikad nije ni trudio da prestane s praćenjem.
– Brate, to mi je u krvi. Šta ima veze? Nisam ja neki luđak i manijak. Nego onako – volim malo da razaberem, da vidim šta svijet radi, na šta se pali.

Ti mora da si i svoju Sajmu tako safat’o. Pratio, pratio i upratio – dobacim.
– Ma jok, bona. Ona je mene upratila. Nisam je se mog’o kutarisat’. Kako sam joj rek’o da znam odakle je i ko su joj roditelji, šta rade i od kojeg su čoka, ja se Sajme više nisam mog’o otresti. Pa sam popustio.
Vidiš, nije lahko bit onaj kojeg prate, nikako uteć’ – bocnem ga.

– Pa jes’. A fino je meni s mojom Sajmom. I sina imamo, Ervina, šesti razred. Nije na mene. A ni na mater. Nikoga ne prati. Štreber ortodoksni. Prošle godine zbog njega samo što nisam u vatru skočio.
Pa šta bi, pitam znatiželjno.
– Ne bih volio da misliš da sam perverzan, stvarno nisam. Nego volim ponekad pravit čeke kod nas u gaju – znaš gdje, je li tako?
Ja k’o bîva potvrdno klimnem, a nemam pojma gdje je to.

– I tako sam ispod onog velikog starog debla drenjka, na koji smo se peli k’o djeca, fino postavio čeku za mlade parove. Znam ja da oni tu dolaze na jastučenje… I ja fino nagrabio lišća i složio ga k’o slamaricu, popeo se na vrh drenjka i s durbinom osmatr’o dolaze li kurbančići. Nisam vala dugo tako sejrio kad se pojavi dvoje i založiše na onom lišću. Upadoše k’o u jorgan. A ja taman da izvadim mobitel da ih počnem snimat’, onako sebi za dušu, kad mi se zatetura i složim se s one granetine direktno na njih. Ona ženska jauknu, a ja se stresoh i izbacih: – Jeb’o te herbar, sine Ervine! Izvinih se, kao žao mi, tražio lišće za sinov herbar i dadoh se u trk.

Propade ti naum – podbodem ga. – A i dijete ni krivo ni dužno zavali.
– Pravo mi vokri. Da samo znaš ko je bila dama na lišću, ne bi mi vjerovala.
– Eh, sad. Prvo se fataš žene, a šta je sa zagondžijom. Ko je on?
– Ne mogu ti to otkrit’, još ne znam sve. Kad ih upratim, tebi ću prvo javit’.

Ne moraš, mislim ja u sebi. Ja već imam gotovu priču.
Kebe je ost’o isti. K’o maksum je uživ’o u praćenju djece, sad uživa u praćenju odraslih. Smiješan bio tada, smiješan ost’o i sada.
Čovjekov karakter se fakat formira u ranoj dobi.
Slabo se tu kasnije šta mijenja.

Indira Kučuk-Sorguč

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti