Stećci, bh. srednjovjekovni nadgrobni spomenici: Mramorje Dobrih Bošnjana

Piše: Indira Pindžo

‘Zemlja priteže, nebo visoko. O da sam ptica, da sam soko’, govori „kameni spavač“ Maka Dizdara, jednog od najznačajnijih bosanskohercegovačkih pjesnika, kojem su stećci bili najveća inspiracija. I ne samo književnicima, stećci, ta kamena čuda naše historije, bili su inspiracija brojnim umjetnicima, među kojima treba istaknuti i vajara Adisa Fejzića, prvog našeg doktora vajarstva, čija je skulptura, odnosno savremena interpretacija bosanskohercegovačkog stećka, postavljena ispred zgrade Parlamenta Australije u Canberri, 2013. godine.

Stećci su autohtoni bosanskohercegovački monolitni kameni nadgrobni spomenici koji su se pojavili u prvoj polovini 12., a postepeno se prestali proizvoditi sredinom 16. vijeka. U narodu su nazivani kami, biljezi i mramorje, a riječ stećak nastala je od riječi stojećak – nešto što stoji, kamen koji stoji. U širem smislu naziv stećak obuhvata ležeće kamenje, blokove, sljemenjake (u obliku kuće s krovom), koji su slični po obradi i obilježjima, a pravljeni su kao predslika vječne kuće u kojoj duša čeka spas. Ovi unikatni i jedinstveni spomenici, najvjerniji su svjedoci bosanskohercegovačkog srednjovjekovlja, koji se svojim oblicima, epitafima, dimenzijama, ukrasima i brojnošću izdvajaju iz svega sličnog što je nastalo u periodu srednjeg vijeka u evropskim, ali i svjetskim državama. Zbog toga su uvršteni na Listu svjetske baštine UNESCO-a.

Ne postoje dva istovjetna


Najstarije zapise o stećcima nalazimo u „Putopisu kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju“ Slovenca Benedikta Kuripešića, iz 1530. godine, u kojem su opisani stećci iz sela Lađevine kod Rogatice. Prvo sistemsko istraživanje stećaka u Bosni i Hercegovini počelo je u vrijeme austrugarske vladavine s fokusom na izučavanje epitafa, i tada su stećci povezani sa srednjovjekovnom Crkvom bosanskom i Bošnjanima.

Veliki doprinos proučavanju stećaka dao je Ćiro Truhelka, prvi kustos (1886.) i kasnije direktor Zemaljskog muzeja u Sarajevu (naslijedio Kostu Hörmanna 1905. godine), koji ih je nazvao “starobosanskim mramorovima”.

Svi dosadašnji istraživači stećaka saglasni su u jednom, da su u evropskoj i svjetskoj kulturi oni jedinstveni, originalni, da nemaju uzora niti su kopija bilo kakvih drugih, pa ni antičkih spomenika. A još jedna specifičnost stećaka je što ne postoje dva istovjetna, svaki je unikatan.Najintrigantniji istraživačima stećaka je i danas odgovor na pitanje zašto su srednjovjekovni Bošnjani na svoje grobove postavljali tako masivne nadgrobne spomenike. Jedni pretpostavljaju da je to bila moda tog vremena i ne pripisuju im poseban vjerski značaj, a drugi da je razlog njihove izrade u toj veličini isključivo u dogmama Crkve bosanske. Bogumili su, naime, vjerovali da čovjeka i materijalni svijet nije stvorio Bog nego Sotona, a da je ljudska duša „djelo Gospodnje“, zarobljena u grešnom tijelu da se pati. Poslije smrti čovjeka Bog ljudske duše, nakon 40 dana čekanja, šalje u Raj ili ih po kazni vraća natrag u tijela i Pakao (na Zemlju). U skladu s učenjem Crkve bosanske, bogumili su nastojali na svaki način spriječiti da se njihova duša poslije smrti vrati u grešno tijelo i zato su izrađivali ogromne nadgrobne spomenike, da teški blokovi dobro pritisnu tijelo pokojnika, kako se njegova duša ne bi u njega mogla vratiti da se ponovo pati na Zemlji. Bogumilima je smrt bila radostan čin, oslobođenje duše od tjelesne patnje, zbog čega su na stećcima klesali vesele motive iz života i prirode.

Najbrojniji u svijetu

Prema oblicima stećaka i njihovoj masivnosti ogleda se položaj pokojnika na društvenoj ljestvici, njegov imovinski status, a dijelimo ih na ploče, sanduke, sljemenjake, krstače i stupove. Najčešće je ispod stećaka ukopavana jedna osoba, ali su arheološka istraživanja otkrila da su ispod jednog stećka nekad ukopavane po dvije, tri ili čak četiri osobe.

Ukrasni motivi su najizražajnija i umjetnički najbogatija karakteristika stećaka, mada ih većina nije ukrašena. Pronađeno je otprilike 6000 stećaka s ukrasima koji imaju različite motive: kolo, lov, životinje, mač, ljudske figure, koje uglavnom ilustriraju određene scene ili zanimanje iz pokojnikovog života ili religijsku poruku.

Epitafi ili natpisi na stećcima su posebno zanimljivi, jer svaki priča jednu priču o životu, te tako „kameni spavači“ izlaze iz anonimnosti i dobijaju svoj identitet. Do danas je evidentirano približno 400 epitafa na stećcima, koji su pisani specifičnim bosanskim ćiriličnim pismom – bosančicom. Najviše je onih kratkih, koji sadrže samo osnovne informacije o pokojniku te ponekad o tome ko je podigao spomenik, ko ga je klesao, ko upisao natpis, a neki su duži i predstavljaju malu biografiju pokojnika, u kojima se često navode i značajnije historijske ličnosti, te poruke prolazniku. Mnogi epitafi u sebi sadrže filozofsko-religijsko-moralnu poruku: „Ja sam bio kako vi jeste, a vi ćete biti kako jesam ja“.Prema posljednjem zvaničnom popisu, iz 1970- ih godina, stećaka u Bosni i Hercegovini je bilo malo više od 70.000, a prema savremenim terenskim istraživanjima pretpostavlja se da ih je otprilike 100.000. I ta brojnost je jedna od fascinantnih specifičnosti stećaka, jer nigdje drugdje u Evropi nema toliko sačuvanih srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika. Najviše stećaka se nalazi u Konjicu i Nevesinju, više od 3000, a veliki broj ih je i na lokalitetima u Rogatici, Livnu, Trebinju, Stocu, Gacku, Sokocu, Kalinoviku i Bileći.

Zakopano blago

Još za vrijeme Osmanlija počelo je otvaranje i pljačkanje grobova ispod stećaka, te razbijanje spomenika, koje je nastavljeno i u vrijeme Austro-Ugarske, a u nekim područjima, nažalost, traje i danas. Razlog leži u narodnoj predaji o zlatu u grobovima i stećcima. Ovakva sudbina zadesila je najljepši i najpoznatiji stećak – Zgošćanski sljemenjak, pronađen u okolici Kaknja. Prema zabilježenoj predaji, razbili su ga željeznim klinovima neki ljudi iz Vareša, jer je „zvečao“ pa su mislili da u njemu ima zlata. Istina je da je zanimljivih i vrijednih nalaza u grobovima ispod stećaka bivalo, ali su bili rijetki.

Mitovi

Rasprostranjeno je vjerovanje da su stećci ljekoviti i za ljude i za životinje. Tako su prah sa stećaka u nekim bosanskim selima žene koje nisu mogle roditi mutile i pile u vodi koja bi im trebala pomoći da rode. U nekim selima oko Kupresa i Zenice stoka se u tačno određenom periodu godine vodala oko određenih stećaka, kako bi bila zdrava i debela. Vjerovano je i da će pomjeranje stećaka izazvati velike prirodne nepogode ili da će im se zbog toga ukućani ili stoka razboljeti ili umrijeti, pa je strogo izbjegavano pomjeranje ili razbijanje mramorja.

 

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti