Uhvati nas žene, htjele to priznat’ ili ne, posebna „trlema“ kad se treba kod ginekologa uputit’. Svakakve ti se misli u glavi roje, al’ se presabereš, progutaš tu gorku pilulu i odjezdiš tamo gdje nerado dižeš noge i puštaš tuđu ruku da ti ulazi u mračni stidni kanal.
Jedino ti je lakše ako dobiješ kompliment k’o ona Ciganka kad je došla na pregled pa se ginekolog iznenadio: – Gospođo, baš neobično stanje kod vas. Gore ste potpuno osijedili a dolje ste mladi kao puterica. Kako, ne razumijem? – Moj doktore, odgovori ona, pa gore briga dolje razbibriga!
Ali, teško od doktora za one stvari dobit’ kompliment. Zabavan ginekolog se jedino javlja u onom vicu kad dođe do zabune pa u ginekološkoj ordinaciji naletiš na zgodnog frajera koji ti kaže: Nisam ginekolog ali bih mog’o da pogledam!
I sve se te neugodnosti nekako prebortaju, stisnu se zubi i vještački se nakeziš doktoru u lice, pogotovo onda kad je beba na putu. Za taj osjećaj se gine.
Žena je kadra svašta progutat’ samo da ono malo toplo biće, njenog tijela dio, otvori okice i proplače živo i zdravo u njenom naručju.
Tako i najveća jezikara ušuti, iako bi na sav glas ridala od muke jer je porađa neki mesar sa zvanjem doktora.
A kod nas kasapina sa diplomom na pasja preskakala. U svim sferama. Samo što u ovim medicinskim baš može da bude opasno po život.
U posljednja dva-tri mjeseca javilo mi se nekoliko mlađih žena koje su u tri bosanske bolnice propištale krv i nagutale se jezikovih čorbi od tih „nježnih“ faca kojima je pripala ta bogomdana uloga da donesu novi život na stari svijet.
I svaki od tih „porađivača“ liči jedan na drugog. K’o da ih je ista majka rodila, al’ bezbeli pod neizdržljivim bolovima. Ko zna, možda su se istraumirali pri porodu. Osjećali još u majčinoj utrobi da im čika doktor maltretira mamu pa jedva čekali da izađu i više ne budu žrtvica.
I iz te puste željice postadoše tlačitelji pod Hipokratovom zakletvom.
I kako po ponašanju, rječniku i fizičkom izgledu ova trojka stavit ću ih pod isti nazivnik: Doktor Bleso.
Dođe ti tako mlada usplahirena trudnica pred otvaranjem u jednu našu bolnicu i uleti u treću smjenu. E to se nikako nije smjelo dogodit’. Šta zna beba šta je treća smjena?!
Puk’o joj vodenjak. Doktor je mrsko gleda ispod svojih herflikovskih cvika. Ušla je u najgore vrijeme. Na malom ekranu njegovog bolničkog prijemnika se održava mnogo važnija utakmica od ove. Naši Zmajevi koji su vazda u baražu i ovog puta ne zabijaju. Njemu je pritisak na 220.
Kako je nije stid da se otvara u ovom odsutnom momentu?! – viče u hodniku. Iako je porodilji odbrusio da se ne otvara i da ne izvodi bijesne gliste.
Što mene ove prvorotke nerviraju – obraća se babici koja s njim gleda telku i žustro navija, priča na mobitel, pije kahvu i otvara ledene kocke koje je ostavila neka sretna mama koju je zapala druga smjena.
Iako se drame odvijaju na porodiljskom stolu, on se ne obazire. On je odlučio da se žena ne otvara, jer je njemu nešto mrsko. Njemu nije do posla. Što porodilja više ječi to se on više dreči.
Pa valjda on zna, on je doktor s iskustvom, on zna da je vrijeme kad on kaže. On više zna i od Boga. Njemu su dali diplomu.
– Ne mogu te više slušat’. Utišaj se za Boga miloga! – i u gardu drzmančine stiže na drugo poluvrijeme.
Mlada žena samo što se ne baildiše. Traži od babice da joj malo usta navlaži i dobija odgovor za otkaza: – Nisam ti ja konobarica!
Šta bi bilo da je umjesto vode tražila cijeđeni sok, što nije nimalo daleko od potrebe porodilje u tom momentu.
I tako ostave je samu u sobi, beba krene izlaziti, huda žena ih stane dozivat i poslije nekog vremena dobije odgovor od merakli babice: – Tiše! Pusti nas da pijemo kafu!
I da porodilja nije bila uporna, udarala braunilom po prozoru da ih dozove, njene bi se muke produžile i bog te pita kakav bi bio ishod. Kad je duo fantasticus doš’o konačno po nju, iz njihovih usta nema kakvi objedi nisu izlazili.
Doktor Bleso urla: – Vi ste žene nepodnošljive i dosadne k’o uši. Vazda vam nešto treba. Ako vam šta treba, idite se privatno liječiti!
Ne treba govorit’ da je ovaj isp’o mesar. Kad su je zašili k’o usna harmonika.
I kad se žena napaćena i krvava vratila u sobu, čuvena babica je nije htjela oprat’.
Možda i bi da je hedija odmah legla.
Ko zna, možda bi i tretman bio drukčiji da su se zakitili ljudi u bijelom.
Ne znam. Ali znam da je, otkako se pojavio ovaj problem, najveća kletva među porodiljama: Dabogda te doktor Bleso porađ’o!
…Kad se dijete rodi, sve se loše zaboravi.
A ne treba. Treba pričati da se stane u kraj ovakvoj praksi.
I mi smo krivi. Šuti i guraj u džepove!
Ne može to tako.
Indira Kučuk-Sorguč