Govoreno je da Šerbo harmonikom rasipa emocije, „priča“ melodije, tužne za utjehu, a vedre za raspoloženje. Bio je muzičar apsolutnog sluha kome su se svi divili, a uz to i autor, kompozitor, producent, te učitelj mnogih mladih muzičkih talenata
Kada se u pratnji sevdalinke pojavila harmonika, sevdalinka je počela gubiti na svojoj ljepoti i milozvučnosti, jer je uz primarni instrument saz bila najprirodnija. Međutim, pojavom virtuoznog harmonikaša Ismeta Alajbegovića Šerbe, naša najljepša pjesma dobila je još ljepši i sugestivniji zvuk. Zlatni prsti ovog genijalnog maestra na tipkama proizvodili su takve tonove da je svako ko ih je čuo bivao očaran. Mnogi njegovi savremenici izjavljivali su da su zbog Šerbinog sviranja zavoljeli sevdalinku, koja je bila u svakom damaru i svakoj misli ovog časnog umjetnika. Govoreno je da Šerbo harmonikom rasipa emocije, „priča“ melodije, tužne za utjehu, a vedre za raspoloženje. Posvetio je cijeli život sevdahu i sevdalinci, čuvajući i štiteći to naše najljepše blago od zaborava, ali i skrnavljenja.
– Vi u Sarajevu imate pravog genija. To je onaj harmonikaš Šerbo. Zamislite, molim vas, ja sam mu jednom prigodom odsvirao jednu gotovo cijelu moju operetu („Mala Florami“), a on je onda sjeo za moj klavir i sve tako savršeno ponovio kao da je tu moju skladbu stotinu puta čuo i isto toliko puta odsvirao – rekao je jedne prilike o Šerbi slavni hrvatski kompozitor Ivo Tijardović.
Također je o Šerbi imao samo riječi hvale i nekadašnji šef Muzičke produkcije Radio Sarajeva prof. dr. Zijo Kučukalić, koji ’50-ih godina prošlog vijeka trebao da “muzički opismeni” članove Narodnog i Tamburaškog orkestra, među kojima je bio i Šerbo. Prvi zadatak bio je da odsviraju „Na lijepom plavom Dunavu“. Javio se Šerbo i besprijekorno odsvirao Straussov valcer, iako nije bio muzički obrazovan.
– Njega niko nije mogao naučiti da notno svira kao što niko nikoga i nikada neće naučiti da tako svira sevdalinku kao što je svirao Šerbo… – kazao je tada profesor Kučukalić.
Prvi muzičar Radio Sarajeva
Ismet Alajbegović Šerbo rođen je 6. marta 1925. godine u Sarajevu. Nadimak je dobio po djedu Šerbi, koji ga je mnogo volio i svugdje sa sobom nosio, u sepetu ili na leđima, a komšije bi dobacivale: „Eto malog Šerbe“. Otac mu je bio trgovac, ali je lijepo svirao i harmoniku pa ju je Šerbo od rođenja slušao, a čim je mogao držati teški instrument, i svirao. Učio je i od harmonikaša Arifa Merdžanovića, u čiju kćerku se zaljubio i ona mu je kasnije postala životna saputnica. Kao mladić Šerbo je vježbao i svirao harmoniku i u Kulturno-umjetničkom društvu „Gajret“.
Godine 1945., nakon što je na Radio Sarajevu prve rečenice izgovorio tehničar Đorđe Lukić, oglasili su se svojim harmonikama u duetu Zaim Imamović i Ismet Alajbegović, koji su tri godine sami svirali uživo na radijskim talasima. Tada su snimili prvo zajedničko kolo koje su nazvali „Čarlama“. Kasnije se Zaim opredijelio za vokalnog solistu, postavši velika zvijezda Sarajevskog radija i legenda sevdaha, a Ismet je postao vođa orkestra, aranžer, kompozitor i autor. Prva pjesma koju su dvojica genijalnih muzičara zajedno snimili za produkciju „Jugoton“, 1948. godine, bila je „Sedamdeset i dva dana“.
Šerbo je ostavio iza sebe veliki broj kola kojima je bio autor: „Plješevačko“, „Kićino“, „Mostarsko“, „Avducka kola“, „Narodna bh. kola“… , te brojne pjesme koje je komponovao: „Tebi, majko, misli lete“, „S one strane Drine“, „Kraj pendžera Jusuf stari“, „Moj Prijedore, pun si mi sevdaha“, „Bulbul pjeva okolo Mostara“, „Sevdalinko, pjesmo najmilija“…
Svirao po istilahu
S harmonikom i pjevačima narodnih pjesama Ismet je obišao cijelu bivšu zajedničku nam državu, Evropu i svijet, nailazeći svugdje na veliki respekt i muzičkih stručnjaka i publike. Bio je muzičar apsolutnog sluha kome su se svi divili, a uz to i autor, kompozitor, producent, te učitelj mnogih mladih muzičkih talenata. Dobitnik je brojnih priznanja, među kojima je najznačajnija Estradna nagrada Jugoslavije, te mnogih plaketa, povelja itd.
Šerbo je volio sevdah, svirao ga je poravno, po istilahu, bez napora i improvizacija, zbog čega bolji poznavatelji sevdalinke ističu njegov veliki doprinos harmonizaciji te pjesme. Svojim nježnim sviračkim manirom izgradio je stil koji je bio i ostao nedostižan i za najveće virtuoze na harmonici.
Godine 1987., 28. jula, nježno srce maestra „namrgođenog lica“ prestalo je kucati u 62. godini života. Ostavio nam je neponovljiva remek-djela, ne samo kola i instrumentalne bravurozne izvedbe, nego i narodne pjesme, koje danas ne razlikujemo od izvornih sevdalinki, kojima je Šerbo udahnuo melodiju na tekstove pjesnika Alekse Šantića i Safeta Kafedžića te humoriste Nikole Škrbe.