Svi smo se od svega umorili, ali nas, zapravo, zamaraju svakodnevne gluposti, obaveze i probleme koje rješavamo, a od muzike ne. Ja imam posebnu emociju prema Sarajevu. Sarajevo je bilo srce Jugoslavije, a od tamo je i krenuo taj rock val
Razgovarala: Selma Hodo-Petrović
Vlatko Stefanovski, makedonski kantautor jedan je od najznačajnijih jazz-rock gitarista ovog dijela Evrope. Njegova maestralnost seže u melodije koje malo ko može odsvirati, upravo zbog njegovog kombiniranja etno jazza, rocka i bluesa. Vlatkovu karijeru obilježila je grupa „Leb i sol“ s kojom je snimio 13 albuma. Nikada nije prestao svirati, te svi njegovi fanovi iz Bosne i Hercegovine imat će ga priliku slušati ovog proljeća u svirci koju će dodatno začiniti rock zvuk benda „V3 trio“. S Vlatkom smo razgovarali o muzici, porodici, ali i predstojećim koncertima.
– Meni je žao što jedan duži period uopće nismo svirali po BiH iz razumljivih razloga. Imali smo zakazane termine i turneju, ali je došao Covid i mi smo to otkazali. Vjerujem da će nas treća sreća poslužiti, da ćemo doći i odsvirati sve zakazane koncerte po vašoj zemlji. Svi se radujemo i svi smo entuzijastični – kazao nam je na početku razgovora.
Iza nas su dvije godine pandemije Corona virusa, zbog nje su, između ostalog, i prolongirani vaši koncerti u BiH. Kako ste Vi kao muzičar proživjeli ove dane? Da li Vam je nedostajala publika?
– Mi živimo za publiku, ali živimo i od publike. To vrijeme smo svi teško doživjeli, ne samo ja, nego sve moje kolege umjetnici. I glumci, i svi ljudi koji se bave izvođačkim umjetnostima. Ostali smo zbunjeni. Trebalo je sačuvati posao, ali sačuvati glavu bila je važnija stvar. Ja sam se pazio, vakcinisao tri puta. Sva ta situacija mi uopće nije bila naivna.
Vaš novi album „Taftalidze shuffle“ zvuči optimistično, mnogo je plesne muzike. Kako ga je bilo stvarati, možemo kazati, u vrijeme najgore pošasti koja nas je pogodila?
– Mislim da baš u takvim teškim trenucima treba stvarati i pronaći malo nade u sebi, dobre volje i energije i upravo, kao za inat vremenu u kojem živimo, treba imati tračak optimizma u bolji život i bolji svijet. Koristio sam emocije i sjećanja iz mladosti, iz nekih boljih vremena, pa sam te rezerve dobre volje iskoristio za stvaranje ovog albuma. To se zove fiksirana emocija, zapamtite neku sreću i onda je upotrijebite da napravite neku pjesmu.
Muzičari uglavnom kažu da svaka publika ima drugačiju vibraciju, gdje za vas ta vibracija najjača? S kojim publikom osjećate najjaču vibraciju?
– Stalno krstarim Balkanom. Meni je Balkan zanimljiv sve od Bugarske pa do Austrije, sve je to za mene Balkan. I često se vraćam toj publici i ta publika je prepoznala nešto u mojoj muzici, a ja sam prepoznao nešto u mentalitetu i srdačnosti te publike. Balkan je jedna velika mješavina kultura i tradicija, modernosti i patrijarhalnosti. Na Balkanu ćete naći sve i svašta i to je jedna veoma inspirativna sredina. Vibracija balkanske publike je meni najbitnija.
Karijera duga 45 godina. Beskonačno mnogo hitova je iza Vas. Koji trenutkom u karijeri se najviše ponosite, a koji smatrate možda svojim najvećim neuspjehom?
– Riječ ponos dolazi iz ega, i ne mogu reći tu riječ, ali sam sretan zbog mnogih albuma, koncerata, turneja. Sretan sam što nikada nisam bio zaposlen niti jedan dan. Niti kao urednik na nekoj televiziji, niti kao nastavnik. Od svojih gimnazijskih dana sam počeo da sviram i živim od svoje muzike. Odabrao sam teži put. Nisam išao utabanom estradnom stazom. Pokušavao sam da radim neku muziku koja je autentična i originalna. Nisam koristio poznate matrice, nego sam tražio originalna rješenja. Harmonije koje meni nešto znače. Ne želim proizvoditi muziku na kalup. Nego svaki put ispočetka. Uvijek po vratu gitare tražim nešto što će mene zagolicati.
Život jednog muzičara je život u koferima. Često ste daleko od kuće, stalno putujete. Jeste li se umorili od takvog života?
– Jučer sam se vozio iz Ljubljane za Skoplje 11 sati, ali nije mi teško, jer je to moj posao. Umaram se svaki dan od takvog života, ali želja za nastupima i sviranjem je još prisutna i motivacija je velika. Da bi došao do dva sata veselja i radosti, moraš se malo pomučiti. Svi smo se od svega umorili, ali nas zapravo zamaraju svakodnevne gluposti, obaveze i problemi koje rješavamo, a od muzike ne.
Jedne prilike ste kazali kako Vam je u životu najvažnija porodica. Otac ste dvoje djece, kćerke Ane i sina Jana? Ana se bavi jezicima, a sin je krenuo Vašim stopama. Koliko Vam je drago zbog toga i kakav je osjećaj svirati s njim na bini?
– Moja djeca su moje najveće bogatstvo. Osjećaj je prekrasan, jer je Jan porastao u vrlo kompetentnog bubnjara. On je fenomenalan bubnjar, a ima i partnera basistu koji je isto tako fantastičan, veoma talentovan muzičar, zove se Ivan Kukić i njih dvojica funkcioniraju kao sat. Feomenalna su ritam sekcija i veoma mi je drago što s njima mogu svirati, te da im mogu otvoriti neke scene do kojih se teško dolazi – stadione, dvorane, što ne mogu svi mladi ljudi. Zajedno smo, recimo, svirali su kao predgrupa Stingu na stadionu u Skoplju i oni su bili veoma sretni zbog toga.
Kako Vi komentirate današnju regionalnu muzičku secenu, i postoji li neki rock bend mladih ljudi čiji biste rad pohvalili?
– Pohvalio bih sve mlade bendove bez obzira jesam li ih čuo ili ne. Napraviti bend, baviti se muzikom je velika stvar. To je mnogo bolje nego napraviti gang koji se bavi nekim polulegalnim stvarima. U bendu se bolje sazrijeva. Uči timski rad, obuzdava se ego, raste duhovno, fizički i mentalno. Moram priznati da baš i ne padam u nesvijest od nove muzike, ali moram reći da mi se svidjela Konstrakta, predstavnica Srbije na Eurosongu. Zato što je različita i svoja i uletjela je kao jedan svježi vjetar u toj estradnoj ponudi.
21.10.2017. Zagreb – Makedonski kantautor i gitarist Vlatko Stefanovski. “nPhoto: Luka Stanzl/PIXSELL
Ono što je interesantno jeste da ste našem gradu, prije 25 godina, posvetili cijeli jedan album. Zbog čega?
– Tada su bila nemirna vremena. Vrijeme ratova u Bosni. Ja imam posebnu emociju prema Sarajevu. Dolazio sam i prije tog nesretnog rata, i sticao brojne prijatelje, spavao kod njih, družio se s ljudima. Sarajevo je bilo srce Jugoslavije, a od tamo je i krenuo taj rock val.
Postoje li neka mjesta kojima se u Sarajevu uvijek vraćate, prijatelji koje morate posjetiti?
– Nažalost, neki moji prijatelji su se razbježali, a neki više nisu živi. Ali, kad dođem u Sarajevo obavezno prošetam Baščaršijom, odem u „Želju“ na ćevape, volim popiti pivo u „Havani“, nadam se da još postoji to mjesto, pojesti bogovu čorbu u „Morića Hanu“. Nadam se da ću i ovog puta imati vremena za to.