Kulenović je autor više od 300 naučnih i stručnih radova, među kojima su romani, eseji iz oblasti teatrologije i književne teorije i kritike, putopisi, pripovijetke, radio-drame. Osim na univerzitetima u BiH i našoj regiji, predavao je kao gostujući profesor u okviru Fulbrightove fondacije u SAD-u, na univerzitetima u Rutgersu, Floridi i Illinoisu
Čovjek je čovjek ne samo po onome što hoće da kaže, nego i po onome što neće, i po onome što ne zna da je rekao: na isti način je i pisac pisac – riječi su bosanskohercegovačkog akademika, književnika, putopisca i scenariste Tvrtka Kulenovića. Otvorenost prema drugome bila je njegova životna, ali i definicija književnosti, u koju ga je, kako je sam kazivao, uveo strip koji je kao dječak čitao u novinama u rodnom Šapcu.
– U djetinjstvu mi je strip bio opsesija. Strip mi je bio temelj svega. Na dan kad je počeo Drugi svjetski rat, čega se, naravno, sjećam, čitao sam „Politikin zabavnik“. Brick Bradford, junak istoimenog avanturističkog stripa, spuštao se u neki bunar, potjera je bila neka, a moj tata dolazi i kaže: „Počeo je rat, bombardovali su Beograd“ – kazivao je Tvrtko.
Kao autor više od 300 naučnih i stručnih radova, među kojima su romani, eseji iz oblasti teatrologije i književne teorije i kritike, putopisi, pripovijetke, radio-drame, profesor Tvrtko Kulenović uzor je mnogim generacijama svojih studenata, ali i svih onih kojima je književnost i ljubav i zanimanje.
– Veoma mi je drago kad vidim da moji studenti uspijevaju u onome u čemu sam i ja želio da uspijem, najviše u oblasti književnosti, ali i u teatru. To mi je velika satisfakcija, saznanje da sam bar malo učestvovao u oblikovanju nečega što će oni postati – ponosio se svojim studentima profesor Kulenović.
Sin poznatog slikara
Tvrtko Kulenović rođen je u Šapcu, 9. aprila 1935. godine, gdje je završio osnovnu školu i prvi razred gimnazije. Njegov otac Hakija Kulenović bio je poznati bosanskohercegovački slikar porijeklom iz stare krajiške bošnjačke porodice, a majka mu je bila nastavnica geografije, Beograđanka, čija je majka, Tvrtkova baka, bila učiteljica.
– Jedna od rijetkih očevih slika koje imam, zapravo, jedino ulje, jeste portret mene kao šesnaestogodišnjaka, a specifična je po tome što je slikana kada sam imao trideset šest godina. Otac mi je kazao: “Sjedni da te slikam.” Sjeo sam jednom-dvaput, i onda mi je rekao da više ne poziram, da me najbolje zna iz doba kada sam imao šesnaest godina, te me takvog i naslikao – govorio je Tvrtko o najupečatljivijem sjećanju na svoga oca.
Srednjoškolsko obrazovanje Kulenović je stekao u Drugoj muškoj gimnaziji u Sarajevu, a diplomu profesora jugoslavenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Nakon diplomiranja, prvi posao, poslije služenja u to vrijeme obaveznog vojnog roka, dobio je u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci u Sarajevu.
Commedia del’ arte
Od 1965. do 1967. Kulenović je boravio na Univerzitetu Osmania u Hyderabadu, u Indiji, gdje je studirao klasičnu indijsku i azijsku estetiku. Interes za Indiju probudila mu je knjiga „Umjetnost Indije“, mađarskog autora, koja je bila puna fascinantnih ilustracija indijskih skulptura.
– Kad sam vidio tu indijsku skulpturu, bio sam pogođen. Bila je potpuno drugačija od svega tradicionalnog, sva izvijugana, ljudsko tijelo je u vijugama. Ta skulptura je, zapravo, počivala na plesu, jer se u Indiji sva umjetnost izvodi iz umjetnosti plesa, tako da su to figure koje su uhvaćene u jednom vrlo čudnom stanju, u plesnom pokretu, što me je oduševilo – govorio je Kulenović o svojoj očaranosti indijskom umjetnošću i razlogu odlaska u Indiju.
Od januara do juna 1971. na Institutu del Teatro Univerziteta u Rimu izučavao je komediju del arte i njene veze s azijskim pozorištem. Nakon povratka u Sarajevo, krajem 1971., izabran je za asistenta na novootvorenom Odsjeku za komparativnu književnost, teatrologiju i bibliotekarstvo Filozofskog fakulteta.
U novembru 1974. Kulenović je doktorirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, te je 1975. izabran u zvanje docenta, potom, 1980., postaje vanredni profesor, a 1983. redovni profesor na Odsjeku za opću književnost i bibliotekarstvo.
Prvi predsjednik P.E.N. centra BiH
Osim na Filozofskom fakultetu, Tvrtko je predavao i na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, Akademiji umjetnosti u Novom Sadu i Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu, a 1981. i 1987. boravio je i predavao kao gostujući profesor u okviru Fulbrightove fondacije u SAD-u, na univerzitetima u Rutgersu, Floridi i Illinoisu.
Kulenović je bio prvi predsjednik P.E.N. centra Bosne i Hercegovine, osnovanog 30. oktobra 1992., a od 1999. do 2003. bio je na funkciji direktora Narodnog pozorišta Sarajevo. Također je bio redovni član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, te saradnik časopisa „Sarajevske sveske“.
Dobitnik je Šestoaprilske nagrade Sarajeva (1975), Nagrade Udruženja književnika BiH (1983), Dvadesetsedmojulske nagrade BiH (1989), Nagrade Društva pisaca BiH (1994), te nagrade Fonda Otvoreno društvo za najbolji roman 2000. godine.
Prva književna djela počeo je pisati sedamdesetih godina prošloga vijeka, u periodu koji nazivamo postmodernizmom.
Pisac nudi svoj život
Početak Tvrtkovog književnog rada bili su stihovi, ali je ubrzo uvidio da mu više odgovara proza, te je njegovo prvo objavljeno djelo bio putopis „Odanost jugu“ (1970). Četiri godine nakon njega objavio je prozno djelo „Putovanja“, koje je književna kritika označila i kao putopis i kao roman.
– Napisao sam pjesama za pola zbirke. Prva pjesma mi je objavljena u listu „Mladi borac“ 1945. godine, zvala se „Palim borcima Jugoslavenske narodne armije“, ali sam ubrzo shvatio da nemam ono što bih trebao imati za poeziju pa sam počeo pisati priče – izjavio je Kulenović, prisjećajući svojih prvih spisateljskih poduhvata.
Romane je počeo pisati 1987. godine, kada je objavio „Kasino“, potom slijede „Čovjekova porodica“, „Istorija bolesti“ i „Jesenja violina“. Ujedno je objavljivao književnu kritiku i eseje, od kojih su zapažene „Lektire“ I, II i III, te „Rezime“, u kojem je i čuvena „Autorefleksija“.
Kulenović je napisao i putopise “Pejsaži zrelog doba” i “Majka voda”, pripovijetke “Trag crne žuči” i “Karavan”, radio-drame “Poetika odustajanja”, “San o staklu ”i “Orenbuška stepa“, te scenarij za poetsko-dokumentarni film “Smrt u Sarajevu”.
– Svako pisanje o sebi, i u „životu“ i u književnosti je pisanje drugima, svaki dnevnik je pošta, pisac uvijek nudi svoj život drugima ljudima, a drugim piscima nudi i svoj književni život – napisao je Kulenović, između ostalog, u svojoj „Autorefleksiji“.
Kandidat za Nobelovu nagradu
Početkom agresije na BiH ’92.-’95. prvo umire Kulenovićeva majka, a zatim i prva supruga. Nakon rata umire i njegov brat Zoran (Zeko), kojeg spominje u svoja dva romana.
S drugom suprugom, psihijatricom Almom Đubur Kulenović, rođenom Zagrepčankom, porijeklom iz Hercegovine, oženio se nakon samo tri dana zabavljanja, a slučajno su se sreli i upoznali 1995. godine u Zagrebu.
S Almom je Tvrtko dobio kćerku Hanu, svoje prvo i jedino dijete.
– Najveća međuljudska blizina koja se uopšte može ostvariti ostvaruje se u porodici. Ona blizina koju ostvaruju u sportu, u ratu, u profesiji, u vjeri, pa čak i u samoj ljubavi koja joj je najbliža, ali podrazumijeva samo dvoje, ne može se s njom ni porediti. Ako postoji sreća, onda je to ta blizina koja je i meni darovana – opisao je Kulenović na svoj poseban način porodičnu sreću.
Osim ogromnog književnog opusa i brojnih nagrada, Tvrtko Kulenović je 2015. godine bio kandidat za Nobelovu nagradu, što je i svjetska potvrda vrijednosti njegovih djela. Posthumno mu je, 20. novembra 2019. godine, dodijeljena i nagrada za životno djelo „25. novembar“.
Ovaj velikan pisane riječi, koji je ostavio neprocjenjivo književno bogatstvo svojoj Bosni i Hercegovini, otišao je na bolji svijet u 85. godini života, u istom mjesecu u kojem je i rođen, 13. aprila 2019. godine.
O pisanju u ratu
– Prije svega, razlika je u brzini pisanja. Pisao sam noću i u mraku. Događaji su me pritiskivali. Sve što se meni događalo jako me pritiskivalo. To je veliki bol. Onda detalji, koje kao dijete nisam mogao ni da vidim, niti sam učestvovao. Jer ovo što je bilo u Sarajevu, to nikad nigdje nije bilo. Sve me je pritiskalo, ali najviše ono što je bilo lično: smrt supruge i smrt majke. I smrt brata po završetku rata. To je ono o čemu ja uvijek govorim: umjetnosti bez emocije nema.