Sa svojim savremenicima i prijateljima piscima, među kojima su naistaknutiji bili Aleksa Šantić, Osman Đikić i Jovan Dučić, bosanskohercegovački književnik Svetozar Ćorović činio je poznatu mostarsku književnu i kulturnu grupu. U njegovim djelima su prefinjenim i lako razumljivim, jednostavnim i prirodnim pripovijedanjem, uz lične spoznaje i emocije, opisani historijski događaji na našim prostorima u vremenu u kojem je živio, poput Hercegovačkog ustanka 1882. godine, austrougarske aneksije BiH 1908., Balkanskih ratova 1912. i Prvog svjetskog rata 1914. godine.
U pripovijetkama, romanima, crticama i dramama koje je napisao Ćorović je faktografski vjerno dočarao život u Hercegovini i Mostaru, koji su bili njegova inspiracija, prikazujući junacima ljude svih vjera, narodnosti i staleža, male i velike, obične i gazde, zanatlije, vojnike i sveštenike, opisujući njihove strahove, želje, nade, ljubav, ali i tugu. Nije pisao prema postavljenim normama, nego onako kako je on želio, pa je upravo zbog svog specifičnog stila pisanja i svrstan među najveće književnike u Bosni i Hercegovini, ali i cijelom našem regionu.
Svetozar Ćorović je bio veoma plodonosan pisac, iako je živio samo 44 godine. Rođen je 29. maja 1875. godine u trgovačkoj porodici u Mostaru, u kojem je završio osnovnu i srednju trgovačku školu. U vrijeme aneksione krize, 1908., izbjegao je u Italiju, a 1910. godine izabran je za poslanika prilikom prvog zasjedanja Bosanskog sabora. Odmah po izbijanju Prvog svjetskog rata, 1914. godine, bio je uhapšen i odveden u taoce, a potom mobiliziran i kao vojnik poslan u Mađarsku, odakle se teško bolestan vratio u Mostar 1917. godine.
Siroče na majčinom grobu
Godine 1891., kada je imao samo 16 godina, Ćorović je napisao pjesmu ”Siroče na majčinom grobu” inspiriran istoimenom slikom malenog dječaka koji leži na majčinom grobu, koju je naslikao likovni umjetnik Uroš Predić. Pjesma, koja je objavljena 1892. u časopisu „Golub“, ni danas nikoga ko je pročita ne ostavlja ravnodušnim.
Evo mene, majko mila
Došao sam opet tebi
Budi dobra – smiluj mi se
Dijete svoje primi sebi
O! Tu bi mi tako milo-
Tu bi mi tako slatko bilo.
Odbija me evo svako,
Tvrdoga su srca ljudi.
No slušaj molbe moje
Njihove su prazne grudi.
Ta ko sad još da haje
Za tužne mi uzdisaje…
Zima steže – snijeg vije
Meni mjesta niđe nije,
Potucam se, majko draga,
Od nemila, do nedraga
Ovdje bi mi samo milo
Ovdje bi mi slatko bilo.
Tako plače sirotanče
Al’ pomoći otud nije.
Vjetar duva bjesno, silno
Zima steže – snijeg vije
I umorno klonu tada
Duboki ga san savlada
Dubok sanak zaspa tudi
Da se više ne probudi.
Svoja djela Ćorović je objavljivao u mnogim listovima i časopisima: „Golub“, „Neven“, „Zora“, „Bosanska vila“, „Luča“, „Otadžbina“ i „Brankovo kolo“, a bio je i aktivan član mostarskog društva „Gusle“. Jedan je od osnivača časopisa „Zora“, pokrenutog u aprilu 1896., kojem je bio, zajedno s Aleksom Šantićem, prvi urednik. Bio je i urednik kalendara „Neretljanin“ (1894, 1895), te član redakcije i saradnik opozicionog lista „Narod“ (1907).
Film i serija o Stojanu
Svetozar Ćorović je za kratkog života napisao i ostavio nam u amanet brojna djela, između ostalih, zbirku pjesama „Poletarke“, zbirke pripovijedaka „Krvni mir“, „Razoreno gnijezdo“ i „Iz moje domovine“, novele „Moji poznanici“, „U časovima odmora“, „Komšije“ i „Brđani“, romane „Ženidba P. Karantana“, „Majčina sultanija“, „Stojan Mutikaša“, „Jarani“, „U ćelijama“ i „Među svojima“, te drame „Zulumćar“ i „Ajša“.
Najpoznatije njegovo djelo je roman „Stojan Mutikaša“ u kojem je opisan život siromašnog dječaka kojeg otac dovodi u grad kod trgovca na službu, gdje počinje njegovo odrastanje i formiranje ličnosti. Iako živi teškim životom, udaljen od svoje porodice, Stojan postepeno napreduje, te od siromašnog djeteta postaje ugledni, bogati trgovac, ali zbog nezahvalnosti i pohlepe na kraju gubi sve. Ćorović je romanom „Stojan Mutikaša“ poručio i primjerom pokazao kako završavaju pohlepni i nezahvalni ljudi.
…A ja bi’ da imam i koliko on, i koliko gazda Radovan, i svi zajedno! … Tako je nakupovao još nekoliko ostarijih kuća, pa njiva, vinograda, mlinica. Izgledalo je da će za ‘Anđine novce’ čitav šeher kupiti…
Prema romanu „Stojan Mutikaša“ jugoslavenski reditelj Fedor Handžeković režirao je istoimeni film, jedan od bosanskohercegovačkih pionirskih igranih filmova nastalih nakon Drugog svjetskog rata. Film je doživio veliki uspjeh i dobio drugu nagradu publike (stručni žiri tada nije postojao) na prvom Pulskom filmskom festivalu 1954. godine, a Dušan Janićijević, koji je glumio Stojana, dobitnik je nagrade za najbolju glavnu ulogu. Godine 1977., prema ovom romanu, ali i drugim djelima Svetozara Ćorovića, snimljena je i jedna od najgledanijih jugoslavenskih TV serija „Porobžije“ u režiji Aleksandra Jevđevića.
Svetozar Ćorović umro je u Mostaru 17. aprila 1919. godine od posljedica bolesti koju je dobio na ratištima i u logorima tokom Prvog svjetskog rata.
Od 1997. godine u Bosni i Hercegovini, ali i u Republici Srbiji, dodjeljuje se književna nagrada “Svetozar Ćorović”, a u Bileći se tradicionalno, svake godine u septembru, održavaju “Ćorovićevi susreti pisaca”.
Samo da se Švabi ne pokori
U noveli „Komšije“ Ćorović je tragi-komičnim načinom opisao prve reakcije Mostaraca na dolazak Austro-Ugarske u BiH.
Okako Švabo uljeze u Bosnu, niko više nikada vidio nije Mahmut-bega u čaršiji. Zatvorio se čovjek u kuću, među čeljad svoju, i otuda nikako nije izlazio, ni poviravao čak. Nije htio svojim očima da vidi ni Švabu, ni ženu mu, ni dijete, ni švapskog vojnika, ni činovnika kakvog. Ako je muzika zasvirala, sakrivao se u najdublje sobe, gurio se, bježao, začepljajući uši rukama i sakrivajući glavu među jastuke, da je ne čuje; ako je zatrubila truba, on je padao na ćilim, čudnovato stenjao i, stiskajući šake i iskrivljujući lice, počeo grditi čeljad iz svega glasa, što je mogao jače, samo da zagluši sviranje njezino, da je nadviče. Ni prijatelji, ni srodnici, ni niko živi nije ga mogao natjerati da se okani toga, da se pomiri sa sudbinom, i da radi kao što i drugi rade . . . Ne!. . On je puštao da mu veresija propada, gine, ne htijući da ide po sudu i tužaka; puštao je da mu kmetovi, jedan po jedan, gotovo preotimlju zemlju i grabe je; puštao da mu i dućani u čaršiji ostaju nepopravljeni, iskrhani, da mu se kirajdžije sele iz njih, samo da se ne odreče svoje namjere: da se ne pokori Švabi i da ne izađe…