I siledžija može fasovat’ nogu

Piše: Redakcija

Kad god vidim fino žensko sa siledžijom, nešto mi dođe safra. Sve mi se po glavi vrti njen film. Kako ga je hudnica upoznala i kako mu nije pod silom mogla odoljet’ i kako ju je na kraju poklopio i prijetnjama i hajvanlukom i gromkim suzama koje lije kad se p’jan vrati iz kafane, a ona ga dočeka sa stvarima u rukama k’o biva hoće da ga napusti.
Kol’ko su providne te hrmpalije bez čoka, pameti i obraza. A žene se boje. Jedino što ih zadržava s tim gorilama su dvije stvari: strah i trepet. One se boje za svoj život i odatle počiva taj strah, a trepet je valjda od silnog trepetanja kad popusti strah.
Sve su to muške foluške. Umjesto mozga, imaju mišiće. Takvih bezvratih glavonja u zadnje vrijeme na svakom ćošku. Oni su toliko opasni da im je sva snaga u utoci, koju kao iz čiste predostrožnosti nose u specijalnoj futroli tik na nadguzovima. Ponešto od snage je u pesnicama, ali njima se koriste kad treba prepast’ vlastitu ženu i dijete.
E, čim čujete na ulici, u kafani, utakmici ili nakom drugom javnom mahnitanju, da se neko kune u djecu, odmah ga detektujte k’o siledžiju, silnika, drzmančinu, šupljoglavog supa.
E ‘vako to ide, sve s velikim „ja”: – Ja sam, kunem se svojom djecom, sve sam u životu napravio. Djece mi moje, kome nisam pomog’o, nisam ni odmog’o (a ti po tonu njegove samodopadne priče vidiš da on ni sebi nije mogo pomoći, jer je realno za psihijatrije). Dabogda mi djeca sad u traumi završila ako sam ikome išta nažao učinio (on govori, a ti mu nikako ne vjeruješ, koji se pametan insan u svoju djecu kune, još lažno!?).
Sve su to duševni jadovi. Štetočine za okolinu. Što bi moja nana rekla: Zlo rađenje gotovo suđenje.
Našli žene koje ih se boje. I ne smiju se rastavit’.
– Ubit će me Mlaćo. Ne smijem. Ovako se primirim, nek’ se uznosi. Šta ću? I djeca su tu. Kud ću?
Kontam šta kud ćeš, ima lijeka i za tvog debeljka. Ima spasa i bez kompasa.
Znam dvije žene koje su ograjisale čim su svoje hrmpalije upoznale. Nisu to ovi naši sarajevski čaršijaneri koji ni goluba ne mogu preplašit a da se na kraju ne smiluju i izgrade golubnjak s erkondišnom, nego mnogo zafrkanije badže. Geografija je tu presudna. Jedan je šarplaninac a drugi vuk s Biokova. Sve su zavijali k’o pravi vuci kad su sišli u gradove lafo da biju gadove. A, ustvari, na ženama se svojim i nemoćnim iživljavali.
Ovaj je šarplaninac nakon dvije-tri godine u Sarajevu otiš’o za Njemačku, a ovaj runolisni s Biokova se zalomio kod nas, blizu Prozora.
Ovaj u Njemačkoj naš’o putericu naše gore list, prelijepu i premladu koju je obario za tili čas, skock’o joj dijete i maltretir’o kad god je za to im’o prilike. Ona i u Njemačkoj koja štiti ženu k’o Bosna ove strane špijune, nije smjela reći ni „a”. Trpjela i trpjela dok joj nije prekipilo. Pobjegla svojima, pozvala policiju, oni mu zabranili prilaz na 100 metara. On je nije popušt’o, zivk’o, smet’o, prijetio… I ona pobježe u Bosnu, uda se, rodi sina. I on se oženi i dobi tri kćerke. Ali malo-malo jer je fasov’o nogu, a to nikako ne može istrpjeti njegov mali mozak, nastavio s prijetnjama.
K’o biva: Jednom moja – uvijek moja.
I posl’o joj poruku sljedeće sadržine: – Noge ću ti polomit kad-tad. Ti znaš kako Fatko bije. Taj mi tvoj može samo popušit’. Moji su ti ljudi za petama. Krv će te zalit’.
Ali ova hrabra i pametna žena nije se dala uplašit’. Priča mi da ju je taj njen šarplaninac oduvijek zvao Luda Bosanka.
– Ja sam mu se znala oduprijet’. On poleti na mene, a ja na njega s vazom u ruci. Tim siledžijama je najvažnije pokazat’ da ih se ne bojiš. Da si tol’ko lud da ćeš i poginut’, ali nećeš dat’ da te on zgužva.
– I odgovorim ti ja njemu: – Slušaj me dobro, prdimahovino jedna. A ti i ja dobro znamo šta imaš u gaćama. Dobro se pazi. Ti imaš tri kćerke, a ja imam sina. Dobro se pazi da ih moj sin ne …”
I od tada imam mir.
Ova druga, koju je vuk s Biokova dotjer’o umalo do samoubistva, k’o u filmovima je bježala, bježala i na kraju izašla pred njega s rođacima, koji su ga tako stručno izlomili da ga i danas svaka kost boli pri spomenu njenog imena.
Nasilje se ne smije trpjeti. Ono ide s generacije na generaciju.
Čim čuješ ono „djece mi”, odmah se curikni.
S takvim ni kafe popit’, a kamoli s njima djecu izrodit’.
Nipošto.

Indira Kučuk-Sorguč

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti