Muškarac trči za ženom, dok ona ne ulovi njega.
E kad ga ulovi, valja i da ga zadrži. E u tom zadržavanju danas i leži najveći problem. Ljudi se danas rastavljaju k’o polinomi na proste faktore.
Ha se kome crijevo nalijevo okrene, ono traži razvod.
Htjela sam čuti šta muška strana kaže o rastavi, pa sam potražila jednog svog poznanika, koji mi se ono baš otvorio.
Njemu je trideset i pet, izgleda moderno, ljepuškast je i drži do sebe. U osnovi, normala – što je danas tako rijetko da bi u nekim starim vremenima sigurno slovio za dobru priliku. Im’o je u svom mladom životu dva velika udarca – kako kaže, dva puta im’o pa nem’o. U takvim se kriznim životnim situacijama čovjek najbolje pokaže. I on, a i oni oko njega. Ali, poseban udarac mu je nanio razvod.
Pitam ga: – De, Švabo, bogati reci mi, ali sad hladne glave, kako ti je prop’o brak?
– Bio sam sedam godina u braku i dobili smo sina, sad mu je sedam. Rastavili smo se prije četiri godine. Ni danas mi nije pravo. Ja sam tradicionalan i kad sam se odlučio za brak, mislio sam to je dok nas smrt ne rastavi. Ne znam je li do toga što smo za današnji vakat relativno rano ušli u brak, ja s dvadeset pet, ona s dvadeset dvije. Ali griješili smo oboje, i ja i ona.
Znam, ja ga podsjećam, da ste se silno voljeli i da vas to što pripadate dvjema različitim kulturama, odrasli ste na dva različita fronta, u dva nepovezana grada ni po čemu, nije moglo udaljiti. Šta vas je na kraju balade udaljilo jedno od drugoga?
– Ja sam tvrdoglav, ona je tvrdoglava. Ja Bik, ona Ovan. Ja u klin, ona u ploču. Tjerali smo neki svoj inat. Mislio sam da sam joj sve pružio, proteg’o sam se k’o luk da joj obezbijedim komfor, a nateg’o k’o džerdžef da joj ništa ne fali, ni njoj ni djetetu koje je došlo poslije tri godine braka. Međutim, vazda bilo malo. Ona vazda htjela više. A nije radila. Ja sam, brate, zagovornik da žene rade, sretnije su a nije zgoreg ni da se kućni budžet popravi. Koji god bih joj pos’o naš’o, ona kaže da je ponižavam. Nije ona ni za granapa ni za restorana ni za butika ni knjižare. Daj joj kakvog gospodskog posla. A jedva i srednju tekstilnu završila.
– Pa što je ne zaposli kod sebe, ti i stari nake pumpe držite.
– Ma Bože sačuvaj, ne bi ona ni knjige vodila, nit se javljala na telefone, muka joj je od toga. Eto ona bi da vodi Fashion Week!!! Ma izludio sam. Ali, sve sam trpio, neka – rekoh, doći će tobe. A posebno mi je smetalo to što je stalno izlazila. Ja kući čuvam dijete a ona s jaranicama mrda guzovima u Slozi. Znam da se mora izhojcat’, ali da se svaki treći dan dolazi u rani sabah kući, to nisam mogo istrpjet’. I tako riječ po riječ na belaj izađe. A kad se posvađamo, onda se inatimo.
– Zar se niste mogli dogovoriti o tim izlascima, nekad ti sa svojom rajom nekad ona sa svojom, a najviše zajedno?
– Ma jok. Pošto sam ja po vascijeli dan na poslu, a ona u kući, smatrala je da je noć njena i tako me podbadala da je život post’o prava noćna mora. A onda sam i ja tjer’o inat do besvijesti. Kad ti možeš, mogu i ja. Ona uđe u kuću, ja izađem. Ona nazove jarana, a ja odmah jaranicu. Ja sam znao, Indira draga, da izađem navečer, a da nisam ni s kim. Da se vrzmam po očevoj pumpi, sjedim, dumam, kontam kako da spasim brak. I onda u dva ujutro popijem dvije-tri pive i namjerno uđem u kuću nacvrcan, glasan, raščupan. Samo nam je inat dohak’o.
– Izgleda da je kod vas bilo k’o u onoj pjesmi „Divljih jagoda” – „Sve iz inata, tebi iz inata” – kažem samo kao da nešto zaključim.
– Jeste, tjerali smo inat jedno drugom. A iskreno smo se voljeli. A onda u tom inatu čovjek svašta i uradi. Zgriješi. Ona je znala biti sa svakim, ne kažem da se vucala, ali u društvu sa svakakvim guzičarima i onim što su na lošem glasu u našem gradu. I krenulo je profanisanje. Meni moj ponos nije dao da pređem preko toga. A ona je smatrala da na to ima pravo – eto nisam joj naš’o pos’o, eto ne mogu svaku noć plaćat’ bejbisiterku da ostaje s djetetom da nas dvoje možemo izaći. I nismo se razumjeli. Nismo znali pričat’ jedno s drugim. Samo ona mutna šutnja, knedla u grlu i nepodnošljiva atmosfera.
Pa propričali ste dok ste skontali da je razvod jedino rješenje?
– Nisam ja više mog’o izdržat’ tu struju na kojoj stoji oznaka „opasno po život”. Samo sam sakupio svoje stvari, pred’o za razvod i otiš’o na dva mjeseca vani da odmorim glavu i pripremim se za novi period u životu. A ona je to jedva i dočekala. Vratila se roditeljima s djetetom i prošlo kako je i došlo. Burno. U meni se i godinu nakon razvoda bura dešavala. Zanimalo me s kim je, gdje izlazi, kako izgleda. Ljubomora me izjedala.
– To je razumljivo ako voliš, a pogotovo kad gubiš onoga kojeg si volio – dobacim.
– Zaista sada više nemam te osjećaje prema njoj. Čak se i pitam kako sam se mogao zaljubiti i voljeti tu ženu. Kao da mi je neki totalni stranac. A ipak je majka moga djeteta i najveća ljubav do danas. I kako god, smatram svojom greškom što nisam sačuvao brak. Za mene je on stvarno svetinja. Ali, inat je bio jači.
Zato, čovječe, ne inati se!
Indira Kučuk-Sorguč