Ja sam njemu sve dala, a on me ostavio.
Ja sam njima na usluzi bila, a oni meni svezali krila.
Ja sam oko svih letjela, a u govno sam sletjela.
Ovako počinju pjesme tužbalice koje pjevaju žene žrtve. One su od rođenja izgubljene ljudske duše. Zaista postoji ovakva tipa žena. I ne samo da egzistira, nego se i umnožava, k’o glista – ti je ašovom na pola presječeš, a iz nje se dvije stvore. Žena žrtva isto. Ha joj se primakneš, u opasnom si magnetnom polju. Samo te jaka volja može izvući iz njega. Tvoja energetska snaga mora biti mnogo jača od njenog mazohizma pa da izađeš nepovrijeđen. Pogotovo je opasno, jer ti se ne čini opasno. Kontaš – pa hajd’, šta ima veze, ženi treba savjet, mišljenje, topla ljudska riječ, zagrljaj… A malo po malo, usisa te k’o udav svoj plijen.
Žrtva te začas pretvori u svoju žrtvu.
Znate već te žene. Nafataju koga bilo na ulici, u tramvaju, na pijaci, u samoposluzi, pošti, kafani – gdje god, samo da izazovu samilost. Pritom, ne biraju sredstva, način izlaganja, taktiku. Jok, jedina taktika koje se pridržavaju je da te stisnu za grkljan dok ne poplaviš. I tad ti ona Žrtva neće pomoć’ dok sam sebi ne pomogneš.
I ako si popustio pred onom prvom: Ja sam ti, bona, najveća budala na svijetu. Svak’ me gazi kako hoće. Šta sam to Bogu skrivila????; tu ti je i KRAJ.
Nekidan mi prijateljica priča kako je ušla u banku da neki račun zatvori i odveli je na šalter za te pravne zavrzlame i sjela do neke mlađe ženice da sačeka svoj red.
– Nisam, draga, ni sjela kako treba, samo što sam odložila torbu i jaknu na stolicu, ščepala me ova. Odmah uleti: te vruće je, kako izdržavate, te redovi, mučenja, čekanja, ali ne zna niko kako je njoj. I poče se žaliti i to tonom koji bi i ribu iz vode istjer’o na suho. Ona kriješti, al’ ravnolinijski, ne može se to opisat’. A meni počelo nešto dobovat’ po mozgu, pa kucat’ u ovom lijevom uhu koje je bliže njoj, pa me sve safra naka fata, guši me, a ne mogu je prekinut’. Ja zavezala, ona priča.
Sigurno joj je sve na „ja” – ubacim se, ne bi li provjerila svoju teoriju zasnovanu na pređašnjim iskustvima sa sličnom tipologijom.
– Jest’ vak’o, kaže: Ja sam stalno svima na raspolaganju, prostri se Mejro ovom, prostri se onom. Treba li kome ptičijeg mlijeka, znaju oni svi da ću ja naći, makar pješke do toga išla. Ja sam za sve druge dobra, samo sebi nisam. Al’ niko mene ne gleda – ne. Od prostiranja me leđa ukočila, sandžija fisnula, dva čira sam dobila, noge mi otiču. Ne sastavljam se s vremenom. A svi hoće – i majka i otac, i brat i obje sestre. Svi samo: Mejro, daj! Mejro, ti to možeš! Na tebe se svi možemo oslonit’. Ko će? Mejra će. Niko drugi da se trzne. A ima i mlađih i starijih od mene. Al’ niko ništa – drvo na drvo. Tako mi i treba. Ko mi je kriv.
Znači, rekoh, Mejra je u nekim kasnim tridesetim, nije se udavala, s roditeljima živi i mrak joj je pao na oči, a bezbeli još nije skinula ni onaj mrak.
– Ma jok. Skinula je ona i dolje mrak, ali je mrcvari momak. Zato je ona u behutu. Jer, hem je žrtva u kući hem je žrtva u vezi. I to mi je stigla u tih dvadesetak minuta čekanja ispričat’. Ima momka koji je pravi budalom. A ne krivim ga – može mu se. Ona mu ide po kući radit’, čisti, kreči, bilesi i drva cijepa. On je zovne kad mu zatreba. Kad treba ono i kad treba ovo oko kućanskih radnji. Priča mi da ju je on jednom zvao kao da mu pomogne oko razmještaja, i ona se, naravno, nacrtala k’o na zidu, a po njega, muke ti ježove, jarani došli i junak ulice je ostavio samu da rinta. I ona hajvanuša sama na svojim rukama prebacila ormar i ugaonu.
Ma ja – dobacim, nekim ženama se podsvjesno sviđa da su vazda na izvolite. A negdje rezonuju kako ih baš to handri kroz život pa im treba hudnicama da iz sebe pred bilo kim izbace tu svoju muku u kojoj, zapravo, uživaju.
A kako ona izgleda?
– Pa jako je privlačna. I moderna. Nije vulgarna. Sve na svom mjestu, ono urbano šik. Ali, moram priznati praznoglavo djeluje. Kao ove današnje starlete koje se trude da ostave utisak kako su pametne pa stalno zapitkuju: šta ti misliš? Šta ti misliš? Šta da uradim?? I ova je mene sve tako: A šta vi mislite? Je li on mene iskorištava? Jesam li ja predobra? Kako da sebi pomognem?
Pa šta joj ti odgovori?
– Samo sam joj, kad je po ko zna koji put rekla da čisti za svima, da kuha ručak, pere kupatilo, cijepa drva, unosi ćumur, pravi kafu mlađoj sestri i kad je dečko nazove ona je vazda na gotovs, da joj je najbolje da sve to unovči pa da isto radi, ali za pare. Našta se malo zbunila. Zatreptala je onim lažnim trepavicama k’o ranjena srna u snijegu i samo pustila jedan težak uzdah. Utom je i ova za šalterom završila s klijentom pa je na ovu ženu žrtvu došao red. A meni je valjalo preslušati da istu priču ponovi službenici i još se dobrano načekam.
Šta reći: Kuku lele, čuvaj se žrtve žene.
Indira Kučuk-Sorguč