Marina Kikanović, supruga bh. košarkaškog internacionalca Elmedina Kikanovića, za “Azru” piše o najpoznatijim destinacijama koje je do sada imala priliku posjetiti. Pričajući vlastita iskustva o kulturi, modi, gastronomiji, diplomirana pravnica i magistrica energetike ovog puta nas vodi u Liban. Svoje sugestije i ideje šta biste voljeli da čitate u nekom od narednih brojeva možete slati na Marininu Instragram stranicu @travelmimii.
Liban je mala zemlja, velikog srca, smještena na Bliskom istoku, na istočnoj obali Mediterana. Graniči sa Sirijom na sjeveru i istoku, te Izraelom na jugu. Oduvijek je Liban bio mjesto sudara civilizacija, tako da očekivano ima kulturno i etničko šarenilo. Liban je bio poznat kao “Švajcarska Istoka”, a njen glavni grad Bejrut kao “Pariz Bliskog istoka”. Libansko društvo je visokoobrazovano, moderno i uglavnom se poredi s evropskim društvima. Bejrut je grad burne historije i prepun je kontrasta, od siromašnih i urušenih dijelova do elitnih nebodera i luksuznih četvrti. Liban je fascinantna zemlja u kojoj za 40 minuta vožnje možete skijati, a nakon toga kupati se na najljepšim plažama Mediterana. Teritorija današnjeg Libana je bila dom Feničana, a libanski grad Biblos je najstariji grad na svijetu. Liban je oaza čiji je simbol drvo kedra koje se nalazi na zastavi i jedina je zemlja Bliskog istoka koja nema pustinju. Naziv Liban potječe od aramejske riječi Laban što znači “bijelo”, aludirajući na snježne bijele vrhove planine Liban. Libanci su izuzetno neposredni, kulturni, srdačni i veoma ponosni na svoju zemlju koja je historijski prošla kroz brojna iskušenja.
U prethodne dvije godine u Libanu vlada ogromna ekonomska i finansijska kriza, praćena pandemijom i eksplozijom u bejrutskoj luci (4. august 2020.). Bankarski sistem je također pred kolapsom. BDP je pao za 37% u posljednje dvije godine. Država se suočava s nestašicom goriva i električne energije. Posljedice po društvo su katastrofalnih razmjera, jer više od polovine stanovništva je ispod granice siromaštva, a raste i stopa nezaposlenosti. Nedostatak lijekova i osjetno slabljenje zdravstvenog sistema je također jedna od posljedica krize. U 2019. godini za jedan američki dolar ste mogli dobiti 1500 libanskih lira. Danas za jedan dolar dobijate 27.000 lira. Preporučujem vam da ne koristite kreditne kartice prilikom plaćanja u Libanu. Vaše eure ili dolare promijenite u mjenjačnicama i plaćajte isključivo u kešu u lokalnoj valuti. Dnevne restrikcije električne energije su, nažalost, postale svakodnevica. Svi bolji restorani imaju agregate, a bogatiji stanovnici kupuju solarne panele, kako bi riješili ovaj problem.
Libanska kuhinja
Libanska kuhinja je drevna i brojna jela se mogu pratiti hiljadama godina unazad do doba rimske, grčke, perzijske, bizantijske, arapske i feničanske vladavine. Od 1516. godine do 1918. teritoriju Libana je kontrolisalo Osmansko carstvo, te su Osmanlije unijele različite namirnice i karakteristične sastojke jela koja su ostala u libanskoj kuhinji do današnjeg dana. Nakon Osmanskog carstva teritorijom Libana je upravljala Francuska, te su oni donijeli nešto novo, poput eklera, pomfrita i kroasana. Moderna libanska kuhinja kombinuje turske, arapske i francuske elemente. Bijelo meso uglavnom više konzumiraju od crvenog, a i kada se jede crveno, to je obično janjetina ili kozije meso. Hrana u Libanu je jedna od najukusnijih i najzdravijih na svijetu, stoga je Liban pri vrhu najpoželjnijih gastronomskih destinacija. Ljubav prema ribi, maslinovom ulju, brojna vegetarijanska jela, široka upotreba orašastih plodova samo su neke od karakteristika ove svjetski poznate kuhinje.
Svaki obrok u ovoj zemlji počinje mezeom, nizom malih specijaliteta poput humusa, falafela, labneha (gusti jogurt sam maslinovim uljem), mukhamare (pire od pečenih paprika). Salata tabuleh je jedna od najpoznatijih libanskih jela, a priprema se od kus-kusa, začinskog bilja prelivena limunovim sokom.
Važno je napomenuti da tradicionalni libanski ručak traje 2-3 sata i stoga se pripremite na to da uživate u najboljoj hrani s lokalcima. Nemojte se zalijetati i previše jesti predjela, jer kasnije nećete biti u stanju da uživate u glavnim jelima. Predjela zaista mogu da budu raznolika, servirana u tanjirićima i savjet je da probate od svakog pomalo, probudite svoja čula i nastavite ka glavnim jelima, a nakon toga sve začinite nekim poslasticama i čuvenom libanskom kafom.
Danas je Bejrut vjerski najrazličitiji grad Libana, a možda i cijelog Bliskog istoka. U Bejrutu postoji devet velikih vjerskih zajednica: sunitski muslimani, šiitski muslimani, druzi, maroniti katolici, grkopravoslavci, grkokatolici, jermenski apostoli, jermenski katolici i protestanti.
Beirut
Englesko ime Beirut rana je transkripcija arapskog imena Bayrut. Transkripcija istog imena na francuski je Beyrouth, koja se ponekad koristila tokom francuske okupacije Libana. Arapski naziv potječe od feničanskog Berot ili Birut. Ovo je bila modifikacija kanaanske i feničanske reči be’rot, što znači “bunari”, a odnosi se na pristupačnu podzemnu vodu tog mjesta.
Političkim sistemom Libana dominira konfesionalizam, te su vodeće pozicije podijeljene između najbrojnijih vjerskih grupa. Predsjednik države mora biti katolik maronit, premijer sunitski musliman, predsjednik parmalenta šiitski musliman, zamjenik premijera i zamjenik predsjednika parlamenta grkopravoslavci. Ovaj sistem je formiran kako bi se izbjegli sukobi i kako bi svih 18 religijskih grupa u Libanu bili ravnopravno zastupljeni proporcionalno demografskoj prisutnosti.
Raouche
Uz obalu Raouche nalazi se malo čudo prirode naziva Golubova stijena (također poznata kao Stijena Raouche). Ovo je svakako jedan od najupečatljivijih simbola Bejruta. Smještene na najzapadnijem vrhu Bejruta, dvije ogromne stijene, koje stoje poput divovskih stražara, popularno su odredište kako za lokalno stanovništvo, tako i za turiste. Za Raouché se također tvrdi da su ostaci morskog čudovišta koje je grčki heroj Perzej ubio kako bi spasio Andromedu. Kamen je stijena, jer je Perzej koristio Meduzinu glavu na čudovište da ga pretvori u kamen.
Neki historičari vjeruju da riječ “raouche” potječe od aramejske riječi rosh ili arapske riječi ras, a obje znače glava. Drugi historičari tvrde da je to iskrivljena francuska riječ roche (rocher), što znači stijena.
Ovaj 60 metara visoki morski kameni par nastao je u prahistorijsko doba geološkim pokretima. Ovo je vrlo romantično mjesto, posebno tokom zalaska sunca. Lokalni vlasnici brodova mogu vas provesti oko i kroz luk najveće stijene. Tu opciju sam iskoristila i zakazala vožnju baš pred zalazak sunca. Kao i svuda na Bliskom istoku, preporučujem da unaprijed dogovorite cijenu, jer ona može da varira.
Vrijeme zalaska sunca u Bejrutu je moje omiljeno doba dana. Zahvaljujući fenomenalnom geografskom položaju, zalazak sunca na morskoj pučini je prilika da se priroda zaigra, kreirajući nestvarne boje na nebu. Svaki dan donosi neku novu priču, novu bajku i s posebnom radošću čekam nove ukrase na nebu, koji me ispunjavaju istinskom srećom i zadovoljstvom. Vožnja brodićem je bila sjajan doživljaj i mini avantura, u kojoj smo prošli kroz čuveni luk stijene.
Batroun
Batroun je idealno mjesto za opuštanje i uživanje u jednostavnim stvarima. Nalazi se na 50 kilometara od Bejruta i jedna je od najposjećenijih turističkih destinacija sjevernog Libana.
Batroun je riznica feničke, rimske i bizantijske historije. Njegovo postojanje može se pratiti sve do prahistorijskih vremena, s ranim alatima pronađenim unutar pećina duž rijeke Nahr el Jawz. U blizini se nalazi dvorac iz bajke Mseilha, srednjovjekovna utvrda. Sagradio ga je Emir Fakhreddine II u 17. vijeku, a služio je za čuvanje puta od Tripolija do Bejruta. Smješten visoko iznad uske stijene, ovaj stari dio grada i okolni krajolik nedavno su obnovljeni, kako bi bili dostupniji posjetiteljima.
Prirodni morski zid uz staru luku, ojačan od Feničana, gotovo je sinonim za Batroun. Imala sam priliku da posjetim divan restoran “Oyster’s”, s prelijepom terasom i panoramskim pogledom na staru luku, feničanski zid i kristalno čisto more. Ovdje ćete pronaći razne morske specijalitete, kao i širok izbor domaćih vina. Rimsko pozorište se nalazi sjeverno od zida. U blizini je šarmantna i popločana pijaca. Završite svoj dan u ruševinama Makaad el Mira (Prinčeva kamena stolica) uz visoku čašu poznate limunade iz Batrouna.
Kristalno čista voda Batrouna je mamac za turiste, stoga je široka ponuda plažnih barova s opcijom iznajmljivanja ležaljki. Neki od najpopularnijih su: “Bonita Bay”, “Pearl Beach”, “White Beach”. Noćni život Batrouna je poprilično dinamičan, a u glavnoj ulici možete pronaći mnogo kafića, pabova, restorana i klubova.
Na sjevernom kraju Batrouna s pogledom na staru luku nalazi se maronitska Katedrala sv. Stefana (Mar Stefan). U blizini se nalazi grčka pravoslavna Crkva sv. Đorđa ( Mar Gerges) iz 13. vijeka sa svojom impresivnom kupolom, kao i kapelica poznata kao Lady Of The Sea (Sadiyat al-Bahr), koja gleda na već spomenuti feničanski zid.
Jeita Grotto
Zapanjujuća devet kilometara duga pećina Jeita Grotto ima neke sjajne i zadivljujuće formacije stijena i ispunjena je prekrasnim stalaktitima i stalagmitima – što morate vidjeti ako posjetite Liban. Prilikom izbora sedam novih svjetskih čuda, Jeita Grotto se našla u finalu među 14 najfascinantnijih djela majke prirode. Nalazi se na 18 kilometara sjeverno od Bejruta. Tokom građanskog rata, libanske snage koristile su pećinu kao skladište za oružje. Nakon 15 mjeseci obnove, teško oštećeni lokalitet ponovo je otvoren 1995. godine. Pećina ima dva odvojena dijela koji se mogu posjetiti. Gornja pećina, do koje se može doći žičarom ili vozićem poput Disneyja, pruža 750 metara dugu pješačku turu i svakako je najzanimljiviji dio. U donjem bazenu dugom 7800 metara – izvoru Nahr el-Kalb – možete krstariti čamcem na udaljenosti od 450 metara, ali visoki vodostaji zimi ponekad zahtijevaju zatvaranje ovog dijela. Jeita Grotto je zatvoren u ponedjeljak, a ulaz je 18.000 LBP (10.000 za decu). Posjeta gornjoj i donjoj pećini traje obično 90 minuta. U pećinama nije dopušteno fotografisanje niti snimanje. Ako želite kombinovati svoj posjetu pećini Jeita s pravim iskustvom mezea s ukusnim preokretima obavijenim kreativnošću, uputite se u obližnji “Fouad”. Ovaj mali restoran, skriven na kraju male ulice u šumovitom okruženju, služi božanstvenu i ukusnu hranu s pričom iza svakog jela. Od pećine Jeita udaljeno je 20 minuta vožnje prema unutrašnjosti u pravcu Ajaltouna, gdje skrećete desno nakon restorana “Al Halabi”. Odavde pratite put još pet minuta, a zatim skrenite desno na raskrsnici. Ako se izgubite, ne ustručavajte se pozvati restoran za upute.
Ovo je jedan od simbola Libana i jedna od najposjećenijih turističkih atrakcija u zemlji.
Godine 1958., libanski speleolozi otkrili su gornje galerije 60 metara iznad donje pećine, koje su opremljene pristupnim tunelom i uređenim stazama kako bi turistima omogućili siguran pristup bez narušavanja prirodnog krajolika. U gornjim galerijama nalazi se najveći poznati stalaktit na svijetu. Galerije se sastoje od niza komora od kojih najveća dostiže visinu od 12 metara.
Bkerzay
Ovo je Liban kakvog možda niste očekivali i zamišljali. Samo 50 minuta vožnje od brzog i pomalo haotičnog Bejruta, Bkerzay je potpuno drugačiji u atmosferi i vibracijama. Vijugavi put kroz libanske planine obrasle šumama do Bkerzaya gotovo je jednako opuštajući kao i osjećaj da se mokra glina vrti pod vašim rukama na grčarskom točku u umjetničkom i zanatskom studiju ovog eko-hotela. Hotel Bkerzay je šarmantno i po mnogo čemu jedinstveno mjesto koje nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Kopmleks čini 30 smeštajnih jedinica čine, a jedinstvene su po tome što su sve izgrađene od kamena, rukama domaćih majstora, promovišući tradicionalnu arhitekturu Libana. Također, u Bkerzayu koriste solarnu energiju, recikliraju svoju vodu i – što je možda najimpresivnije – cijeli je kompleks izgrađen bez uklanjanja ijednog stabla. Okružen šumom i stablima maslina, Bkerzay je savršeno utočište od gradskog života – mjesto za sjedenje, opuštanje i uspostavljanje veze sa prirodom.
Bkerzay ima nesmetan pogled na regiju Chouf, nalazi se na 600 metara nadmorske visine i samo je 30-ak kilometara udaljen od Bejruta. Vratio je narodnu arhitekturu, od prozora s trosvođenim lukom do lokalnog kamena, i uređene vile s duhovitim spojem vintage namještaja, lokalno proizvedene posteljine.
Bkerzay je kompleks za goste izgubljen usred netaknute prirode, u zemlji koju je izjedao beton. Ovaj projekt je sjajan odgovor na nekontrolisanu urbanizaciju i uništavanje životne sredine. Ovi problemi su izazov za brojne države svijeta, pa tako i za Liban. Povratak prirodi, oživljavanje regije, zapošljavanje lokalnog stanovništva, upotreba lokalnih materijala su zaista vrhunske ideje i čine ovaj kompleks posebnim.
U Bkerzayu je priroda diktirala raspored kamenih kućica, jer su napravljene tako da nijedno drvo nije smjelo da bude posječeno tokom izgradnje. Staze i krovove krasi prelijepo cvijeće raznih boja, mameći mirisima i aromama i tjerajući vas da produžite šetnju ovim rajem. Panoramski pogled je uistinu fantastičan i seže sve do Mediterana, a zalasci sunca uz širok izbor koktela lokalnog kafića su jedan od highlighta u Bkerzayu. Prošećite brdima, opustite se uz bazen, zavrtite grnčarski točak, uživajte u hamamu s kupolom i hrani vrlo cijenjenog šefa Husseina Hadida iz Bejruta.
Bkerzayev “zero-waste” restoran također uzgaja vlastiti med i masline te ima vlastiti sistem za pročišćavanje vode. Možete uživati u autentičnoj libanskoj hrani s prepoznatljivim jelima kao što je Tabouleh Bkerzay dok vas očarava zadivljujući pogled na planine Choufa. Sadržajan vikend proveden ovde je dovoljan da nadoknadi veličanstveni haos odmora u Bejrutu.
Grnčarija Bkerzay
Hotel Bkerzay je danas divan kompleks s brojnim sadržajima, ali sjetimo se samih početaka. Godine 2010., prvo je osnovana grnčarska radionica, a tek kasnije su izgrađeni ostali dijelovi ovog malog raja, uključujući 30 smještajnih jedinica, restoran, kafić, hamam, mini trg… Danas, nakon mnogo godina, ova tradicija grnčarstva je zadržana i jedan je od brojnih sadržaja hotela Bkerzay. Ovdje možete dovesti svoju djecu kako bi uz pomoć iskusnih majstora napravila posuđe od gline. Cijeli proces je vrlo zabavan, a i sami se možete okušati u ovome zanatu. Grnčarski točak je prava radost za najmlađe, a preporučujem da rezervišete termin, posebno ako dolazite vikendom. Nakon procesa sušenja vaših posuda, možete ih preuzeti prilikom check outa iz hotela i po želji obojiti akrilnim bojama. Na glavnom trgu hotela je i prodavnica posuđa i raznih suvenira od gline, gdje su izloženi fenomenalni primjerci koji krase domove brojnih gostiju hotela Bkerzay.
Ovakav koncept hotela je idealan za odmor tokom cijele godine, bilo da dolazite na vikend odmor, ili da uživate u snježnim čarolijama zimi, a ljeti je pravo mjesto da pobegnete od visokih temperatura i vlažnosti koju donosi život uz obalu. Nadmorska visina na kojoj se nalaze garantuje svježinu i u vrelim ljetnjim danima. Iako je Liban mala zemlja, kako površinski, tako i po broju stanovnika, mora se priznati da je idealno geografski pozicionirana, i obiluje prirodnim ljepotama u najrazličitijim oblicima.
Saida
Sidon ili Saida (arapski naziv) je treći najveći grad u Libanu i nalazi se na oko 40 kilometara južno od Bejruta. To je drevni mediteranski grad i jedan od najstarijih gradova osnovan u četvrtom mileniju prije nove ere. Poznat je i kao mediteranski kraj Trans-arapskog cjevovoda dugog 1769 kilometara i tu se skladištila velika količina nafte. Spominje se u djelima grčkog pjesnika Homera, kao i u Starom zavjetu. Simbol grada je tvrđava sagrađena na samoj obali u 13. vijeku, kako bi zaštitila luku. Više puta je kroz historiju rušena i ponovo obnavljana. Danas je ostalo nekoliko kula povezanih međusobno zidovima. U drugom mileniju bio je centar međunarodne trgovine, i borio se za prevlast u okviru Fenicije sa susjednim gradom Tirom. Sidon su kroz historiju osvajale brojne imperije: Asirija, Babilon, Egipat, Persija, Grčka, Rim, a kasnije Arapi i Osmansko carstvo.
Muzej sapuna Saida
Muzej sapuna u Saidi, 45 km južno od Bejruta, mesto je gdje ćete otputovati u stara vremena, jer priča priču o sapunu na Bliskom istoku. Ovaj muzej je smješten u prekrasnom nizu potpuno obnovljenih starih kuća. Omogućava vam da otkrijete različite faze proizvodnje zanatskog sapuna od maslinovog ulja, kao i raznolikost njegovih oblika i osobina. Posjetitelji tako mogu razumjeti tehnike kuhanja, sušenja, rezanja i kalibriranja zanatskog sapuna. Vitrine prikazuju razno posuđe i predmete koji se koriste u hamamima. Na kraju posjete, kratki 10-minutni film, titlovan na francuski i engleski jezik, prikazuje neke libanske stvaraoce koji objašnjavaju svoj način rada i želju da svoje znanje i ljubav prema ovom zanimanju prenesu na sljedeće generacije.
Postoje razne vrste zanatskih sapuna proizvedenih u Libanu (Saida, Tripoli, Ayta Chaab… itd.). To su sapuni raznih mirisa i aroma. Dostupan je i širok izbor dekorativnih sapuna. Također, ovdje ćete biti u prilici da kupite razne artikle za hamam (papuče, razne peškire, ogrtače… itd.), predmete iz kuće (naočale iz Sarafanda, parfimirane torbice, knjige…). Svi ovi predmeti dolaze iz Libana. Uglavnom ih izrađuju ručno, ponekad i osobe s invaliditetom. Poklon-paketi se mogu pripremiti po narudžbi, na personaliziran način.
U sklopu muzeja se nalazi i kafić za ugodnu usputnu pauzu za kafu, domaću limunadu, cijeđeni voćni sok ili bilo koje drugo osvježavajuće piće, uz domaće pecivo i Saida slatkiše. U ponudi je i mali izbor prehrambenih proizvoda iz regije Saida: mazaher (voda od cvijeta narandže), mawared (ružina vodica), voćni sirupi (kupine, jagode, mandarine, menta), kao i samo med i poznati maamoul s medom.
Između 17. i 19. vijeka, područje sadašnjeg Muzeja sapuna nekada je bila fabrika sapuna. Fabrika je radila do 1975. godine, a sapun se izvozio i snadbijevao brojne stare okolne hamame (kupatila). Tokom građanskog rata (1975.-1990.) u prizemlju su bile smještene brojne izbjeglice, a poslije rata zgrada je godinama bila u zapuštenom stanju. Nakon obnove, 2000. godine, otvorio je svoja vrata kao muzej sapuna, vodeći posjetioce na putovanje kroz historiju i proces proizvodnje sapuna.
Al Haush
Al Haush je elegantno seosko imanje u srcu doline Bekaa, samo nekoliko minuta vožnje od Rayaka, Zahlea i dva mjesta koja se nalaze na listi Svjetske baštine UNESCO-a, čuvenih Baalbeck-a i Anjara, o kojima sam već pisala. Ovaj mali raj je smještan u srcu historijskog Libana, mjesto u kome ćete putovati kroz vrijeme. U ovoj oblasti možete vidjeti ostatke kulture najstarijih civilizacija. Imanje je također nadomak Zapadne Bekae, područja poznatog po svojim prirodnim ljepotama i vinogradima. Dio koji me najviše impresionirao je proizvodnja organske hrane, domaćeg hljeba, prirodnog meda, kao i ukusnog ekstra djevičanskog maslinovog ulja, a tu su i zasadi aromatičnog bilja lavande i ruzmarina. Također su zasađene i ruže, a proizvodnja organske vode ruže i lavande odvija se svake godine od sredine aprila do kraja jula.
Al Haush danas predstavlja spoj modernog i tradicionalnog i zaista je mjesto za uživanje i odmor. Elegantno renovirani smještajni kapaciteti uz veliku farmu u centralnom dijelu Bekaa, kao i druga mjesta u ovome veličanstvenom prirodnom raju prvi put su naseljena još u neolitu. Dolina Bekaa, poznata u prošlosti kao “korpa za hljeb” ili “žitnica” Rimskog carstva, još se smatra glavnom poljoprivrednom regijom zemlje. Ova dolina uistinu ima šta da ponudi, od ruševina do vinograda, i uz zadivljujući krajolik između, Bekaa čini jednu od najbogatijih regija Libana, kako baštinom, tako i prirodom.
“Hauš” je arapska reč koja označava kuću s odvojenim dvorištem i ovdje su ranije farmeri živjeli sa svojim porodicama, stokom, baveći se poljoprivredom. Bekaa je i danas dom za više od 18 “hauša” koji su postali sastavni dio životnog stila i identiteta stanovnika. Svi oni nose neku autentičnu porodičnu priču obavijenu nostalgijom.
Al Haush također nosi svoju priču, a ona počinje oko 1920. godine, kada se djed Saab, Salim, vratio iz Meksika i u Bekai je pronašao ono za čim je žudio, a to je mjesto koje je slično Meksiku. Odlučio je da kopira svoju meksičku “hacijendu” u Libanu. Godine 1942., kupio je zemlju u centru Bekaa, gdje je 1945. sagradio farmu. Hauš el Ghanam je od tada postao ljetna rezidencija mnogih Saabovih generacija. Porodica je krenula u kompleksnu obnovu i pomlađivanje svih zgrada, vrtova i okolnih površina. Danas je Al Haush udobniji i produktivniji nego ikad i postao je jedno od najotmjenijih seoskih imanja u centralnoj Bekai.
Detaljnije, na farmi se proizvode masline, grožđe, žitarice, krompir. Al Haush proizvodi vlastiti asortiman brašna za hljeb i picu, kao i organski med. Također, proizvode jaja, voće, orašaste plodove, sjemenke i maslinovo ulje kao i hranu za kokoši, patke, guske, zečeve, janjad i jelene na imanju.
Posebna pažnja se pridaje zaštiti životne sredine. Solarni paneli, inovativne poljoprivredne tehnike, vještački bazeni za navodnjavanje su samo dio odgovornog pristupa vlasnika i njihovih napora u izgradnji ekološki prihvatljivog kompleksa. Treba dodati i da Al Haush reciklira 80 posto svog otpada.
Baloue Balaa
Ovaj vodopad se svrstava u jedan od najljepših na svijetu. Visina vodopada je 255 metara. Nalazi se u mjestu Tannourine blizu Balaa na sat i po vožnje od Bejruta. Voda pada u pećinu koja se još naziva i Pećina s tri mosta. Vodopad je zapadnom svijetu 1952. godine predstavio francuski speleolog Henri Coiffaita, a s pećinaom Baloue Balaa je nezaobilazna tačka za sve turiste, avanturiste i planinare. Posjeta se preporučuje u martu i aprilu, kada ima mnogo vode. Nalazi se na oko 1600 metara nadmorske visine na planini Liban. Moja preporuka je da obujete udobne patike, jer je teren nakon uređenih stepenica stjenovit i klizav kako se približavate vodopadima. Ulaz u kompleks košta 10.000 libanskih lira, što je u današnje vrijeme inflacije i krize manje od pola eura.
Vinarija KSARA
Vinarija Ksara je osnovana 1857. i najstarija je u Libanu. U Ksari se trude, ne samo da nastave više od vijek i po dugu tradiciju u pravljenju vina, već i da implementiraju inovativne procese u pravljenju vina, postavljajući standarde za generacije koje dolaze.
Jezuitski monasi su 1857. godine naslijedili zemljište površine 25 hektara između Tanaila i Zahle u dolini Bekaa. Uvezli su francuske sorte vina iz Alžira i proizveli prvo libansko suho vino. Tako je osnovana prva moderna industrija vina u Libanu.
Godine 1898., otkriveni su rimski podrumi vina u dužini od dva kilometra. Ovi podrumi su odigrali ključnu ulogu u kvalitetnom skladištenju Ksara vina premium kvaliteta, jer su održavali istu temperaturu tokom cijele godine. Prva opservatorija na Bliskom istoku je sagrađena Ksari, te su monasi tu mogli da bilježe količine padavina kao i seizmološke aktivnosti. Ovo mjesto je postalo kultno, i jedno je od simbola Ksare, a i čuveno vino je po njemu dobilo ime: “Blanc de L’Observatoire”. Nakon poraza Osmanskog carstva u Prvom svjetskom ratu, na teritoriju Libana dolaze Francuzi. Deseci hiljada francuskih vojnika željeli su da isprobaju čuveno libansko vino.
Monasi su vino ispočetka koristili samo za lične potrebe, s dolaskom vojnika prvi put počinju da prodaju vino pod imenom “Caves de Ksara”. Godine 1973., pod naredbom Vatikana da se proda sva komercijalna imovina, monasi su prodali vinariju. Tada je Chateau Ksara proizvodio milion i po boca godišnje. Prodali su Ksaru konzorciju koji je sačuvao naslijeđe ove historijske vinarije. A 1991. godine su prvi put na ovim prostorima zasađene čuvene sorte grožđa: “Cabernet Sauvignon”, “Sauvignon Blanc”, “Chardonnay”, “Merlot”. Lokalni farmeri nisu vjerovali da će ove sorte uspjeti u dolini Bekaa. Ipak su se uvjerili da ove sorte pogodne za područje doline i time je počela nova era u razvoju libanske vinske industrije.
Vinogradi u dolini Bekaa se nalaze na prosječnoj nadmorskoj visini od 1000 metara. Vlada umjereno kontinentalna klima s hladnim i kišovitim zimama, te toplim i suhim ljetima. Ova nadmorska visina garantuje izbalansiranu temperaturu u toku ljeta, jer su noći hladnije i razlika s dnevnim temperaturama je iznad 15 stepeni. Pesticidi i herbicidi se ne koriste u uzgoju i zaštiti vinove loze u ovoj dolini, te je ona gotovo organska.