Kaže naš narod: Nemoj činit’, ako ćeš haterit’. Nemoj pomagat’, ako ćeš zamjerat’. Ne radi dobro, ako očekuješ dobro zazvrat.
Ne očekuj NIŠTA.
A vas butum svijet kad daje očekuje nešto. I staro i mlado. Ali mi se čini da stari očekuju malkice više ili bar o tome više pričaju.
Nekidan sam slučajno čula razgovor dviju starijih gospođa dok sam sjedila na svojoj redovnoj kafici u bašči hotela Evropa. One se žale jedna drugoj: žale se na djecu, žale na unuke, žale na komšije, rođake, žale na okrutan sistem za penzionere, žale na bol u prsima i krstima. I ima ta tužbalica mjesta, jer počiva na ličnom iskustvu, ličnim traumama i dramama. Ali, bogme veliki dio žalbi odnosi se na njihova pozamašna očekivanja.
– Kad se sjetim samo kol’ko sam joj valjala, dijete joj upisala u gimnaziju, kad joj je – znaš – sjećaš se, Dragan na sudu trebao svjedoka oko one kuće, ja im prva priletila, a sad – muči Munira svoju brigu. Niko da me na telefon zovne i priupita kako sam, a kamoli da mi otvori vrata i deset deka kafe donese. Ma, niko starost ne voli.
Tako počinje ovu svoju jadikovku jedna dobro očuvana hanuma u poznim sedamdesetim. Druga, mlađa pet-šest godina, klima glavom i povlađuje:
– Jest, sve je tako. Ni rođenom djetetu nisi zabremedet kad padneš onoj stvari za uši, a kamoli prijateljima, a tek onom kome si valj’o, taj neće ni da te pogleda.
Obično ljudi u tim godinama prave stalnu retrospektivu. I imaju, što je za Riplija, pamćenje slona. Ne znam kako i fakat ne znam odakle, izvlače ta tako živa sjećanja, pa oni u cincu, od prvog do posljednjeg detalja, rekonstruiraju neki doživljaj od prije četrdeset godina. Kako, majku mu?! Ja, da odmah ne zapišem ove pričice, ne bi se ni uz pomoć čarobnog štapića mogla prisjetiti ko je šta i u vezi čega rek’o, dok ove bakice vezu bez stanke priče trakavice … Pa ko ovdje ima sklerozu, pitam se u sebi?!
I malo-malo kad se pretrese svak’ ko im nije valj’o a mog’o je, dolazi na red Njegovo Veličanstvo Testament.
Šta će se i kome će se i hoće li se uopće ikome išta ostaviti. Ko je zaslužio da mu pripadne njihova pokretna i nepokretna imovina.
– E, moja Refka, ja i moj smo Omer cijeli život teglili da bi nam bar starost bila ugodna. Mislili smo da ćemo u starosti uživati. Ići ćeš ‘vamo, ići ćeš tamo, putovat ćeš, a ono ništa – šipak. Gdje su nam djeca sad kad su nam najpotrebnija? Rasuli se po svijetu. Mogla bih triput umrijet dok bi oni došli. Eto, pitam te jesi li ti svojoj majci do kraja bila? Dabome da jesi. Zamisli da si otišla kad si joj najpotrebnija bila, a današnja djeca ni haberden. Oni za svojim željama idu.
A onda će i ova druga, koja se pronašla u ovom izlaganju:
– Pa i ovi moji kad me zovu da dođem, k’o služavka sam. Čuvaj djecu, idi u fasungu, kuhaj jela kojih su se uželjeli, kuhaj njima, kuhaj im i gostima, spremaj, jer šta ću drugo kad sam tu. Ne treba na djecu prepisivat’ ništa. Neka sami sve stvore, k’o što smo i mi. Nisu djeca što su nekad bila, što smo mi svojim roditeljima bili. Eh, kad bi njima do mozga došla ona stara sevdalinka: Nije bogat ko ima zlato i pare već je bogat onaj ko ima majku živu. Majka nikad ne umire, ona samo k’o Sunce zalazi…. – izgovorila je to tiho, s nekom gorčinom k’o knedlom u grlu.
Nije to njena druga ni primijetila nego je nastavila:
– Ja svojima ništa ostavit’ neću. Prodat ću onu vikendicu na Jahorini što smo moj Omer i ja od usta odvajali da bi ovo moje dvoje „magelana” moglo svoje hirove ispucavat – od skijanja do dernečenja s rajom… A gdje su sad? Omer bolestan, penzije slabe, oni što pošalju to i pojedu kad dođu. A računaju na stan i vikendicu i onu Omerovu zemlju u Ilijašu. E, neće moći. Sve ću prodat’ da nas dvoje ne kamčimo za lijekove i malo bolju hranu. A kakvi su pohitni, mi ćemo na kraju završit’ u staračkom domu. Al’ ćemo prvo prodat’ sve pa onda u dom.
I Refka se nadoveza:
– I moj Muaz i ja smo se zarekli – sve ćemo prodat’. Ko je nama nešto dao? Neće mi vala zetovi i snahe određivat’ kome će šta pripast’ poslije naše smrti. Mjesto da nas paze k’o što smo mi naše roditelje, a ništa nam nisu imali ni ostavit’, ono malo kućice što smo na sedmero podijelili, svima po pet kvadrata. I nismo se ljutili, nego ih držali k’o malo vode na dlanu.
I tako njih dvije ogorčene svode svoj životni račun.
Teško im je, godine stisle, bolest oko njih, a duša puna očekivanja.
A sve su bacile na jednog aduta – na Testament.
Znajući kakvi su naši roditelji, da puno pričaju a malo rade, neće ga ni napisat’.
Sve će k’o i prije opet ostat’ na djeci da se kusuraju.
Indira Kučuk-Sorguč