Preminuo Peter Brook, čuveni pozorišni i filmski režiser, bio i na BITEFU

Piše: Azra

Čuveni pozorišni i filmski režiser Peter Brook je preminuo u 97. godini. Živio je u Francuskoj od sredine sedamdesetih, a osvojio je brojne Toni i Emi, kao i nagradu Lorensa Olivijea. Često su ga nazivali “najvećim živim režiserom”.

Rođen je 21. marta 1925. u predgrađu Londona, od jevrejskih roditelja emigranata iz Litvanije, koja je tada bila dio Ruskog cartsva. Ruska kultura je bila snažno prisutna u njegovoj porodici i ostaće, kroz njegov život, upisana na vrlo intiman način, kao bitan ključ za razumijevanje ovog čovjeka koji je bio i silno otvoren i potpuno zagonetan. Gostovao je i na BITEFU.

Sticajem okolnosti, domaća publika je upoznala maga kroz sve tri njegove faze – prije nego što je 1961., sa Peterom Holom, osnovao čuvenu Kraljevsku Šekspirovu kompaniju, tokom rada u toj trupi i, najzad, Brooka, nastanjenog u Parizu, koji je 1971. godine stvorio i vodio Međunarodni centar za pozorišna istraživanja u pozorištu Buf di Nor. Opisuju ga kao “inovativnog”, “nekonvencionalnog”, “kontroverznog”. Mnogo je knjiga o njemu napisano, on sam je objavio tri (“Prazan prostor”, iz 1969.), snimio je brojne igrane i dokumentarne filmove. Kritičar “Gardijana” Majkl Bilington, u eseju “Sa Kraljevskom Šekspirovom kompanijom od Lira do Sna” piše: “Savremena kritika mahom posmatra karijeru Pitera Bruka kao dijve jasne suprotnosti. Jedna je Brook Englez, druga, Brook poslije 1971. – internacionalist. Postoji Brook tradicionalist i Brook eksperimentator. Brook mađioničar, čovjek zabave, koji se lako kreće između londonskog Vest Enda, Stratforda i Kovent gardena, a tu je i Brook asketski istraživač pod uticajem Artoa, Grotovaskog i Beketa. Jasno, u svakom od ovih stanovišta ima nešto istine”.

Sam Brook, koji je sa Šekspirovim “Izgubljenim ljubavnim trudom”, prije tačno sedamdest godina, krenuo u avanturu iz koje će se izroditi jedna od najslavnijih kuća na svijetu, prvi susret sa pozorištem imao je kao što ga ima beba rođenjem – kroz plač: “Slušajte! Da li čujete ono dijete što plače napolju, u vrtu? Kad sam prvi put ušao u pozorište, pred spuštenom zavjesom baš tako sam plakao (…) Pa ipak, slika pozorišta gdje se ništa ne događa, koja me je natjerala da plačem, bila je moja prva velika lekcija. Naučila me je da nešto uvijek mora da se dogodi…” Drugu lekciju naučio je, opet u djetinstvu, u jednom periferijskom pozorištu u Londonu, razočaravši se u Richarda Trećeg koji leži “mrtav” a – vidljivo diše! A treće mladalačko iskustvo je probudilo njegovu radoznalost. Na sceni je bio brod, tačnije most broda. “Pomislio sam: kad bih samo mogao da se popnem na pozornicu i prođem kroz ona vrata… Godinama sam bio ubijeđen da svaka vrata i svaki prozor scenografije vode u čudesna tajanstvena mjesta…”

Kultni umjetnik, koji je režirao više od 100 komada i razvio teoriju o praznom prostoru kako bi publici ostavio mašti na volju, smatra se ikonom avangardnog pozorišta.

U Francuskoj je postavio monumentalne komade, sa glumcima iz raznih kultura.

Njegov najpoznatiji komad je „Mahabharata“ o indijskom epu od devet sati (1985), adaptirana je za film 1989.

Tokom 1990-ih kada je trijumfovao u Velikoj Britaniji sa komadom Samuel Becketta „Divni dani“, kritičari su ga pozdravili kao najboljeg reditelja koji je London imao.

Poslije avanture od više od 35 godina u teatru „Buf di Nor“ Peter Brook je napustio čelo teatra 2010. sa 85 godina, ali nastavio do nedavno da režira.

Redatelj je uvijek odbijao etiketu da se bavi angažovanim pozorištem, već uvijek ponavlja da su njegovi komadi namijenjeni samorefleksiji i razvoju duhovnosti, prenosi Beta.

Detalji smrti čuvenog režisera nisu objavljeni.

Izvor: kurir.rs

(S.B.)

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti