U svijetu u kojem se gotovo sve svelo na digitalnu formu, u jednom malom bh. gradu jedan strastveni knjigoljubac odlučio je vratiti vjeru i ljubav djeci prema pisanoj riječi, i to ni više ni manje nego u kostimu vile. Sanela Kaikčija iz Olova, po zanimanju bibliotekarka, jedinstvena je po mnogo čemu. Skoro petnaest godina čekala je na posao u struci, ambijent s knjigama i bilo šta vezano za kulturu i obrazovanje, a uvijek se potajno nadala i maštala kada će doći prilika da radi ono što voli. Danas je zaposlena u Gradskoj biblioteci u Olovu, a za naš magazin govorila je o svojoj plemenitoj i uspješnoj misiji vile koja djecu potiče na čitanje, te ukazala na važnost svog posla i osnovnog obrazovanja.
Na početku razgovora Sanela nam je otkrila šta ju je podstaklo da krene u ovu misiju i zbog čega se baš odlučila za kostim vile.
– Kostim vile je planiran prije svih, jer znate kako to obično u pričama bude, vile uvijek dođu da poprave stvar, dođu pomoći ukoliko je neko u nevolji. S obzirom na to da su djeca najranjivija populacija i nemaju kritičko mišljenje, malo ih je koji prave paralelu između dobrih i loših namjera kao i korisnih i banalnih sadržaja koje im internet nudi. A malo je i onih koji su svjesni činjenice da jedino znanje, knjiga i nauka daju sigurnost. Onda vila oživljava i pokušava ukazati mladima na ekspanziju medija, društvenih mreža i kakav utjecaj oni imaju na njihov individualni i intelektualni razvoj. Niko ne kaže da ne treba koristiti ono što je tehnologija donijela, ali ne smiju se zapostaviti knjiga i znanje – počinje priču Sanela.
LJUBAV PREMA KNJIGAMA
Još od petog razreda osnovne škole znala je da želi da se bavi ovim poslom, a kroz svoj angažman odlučila je pokazati kako je bibliotekarstvo posao koji je sve samo ne pasivan, kako se najčešće misli.
– Bibliotekari ne sjede mirno čitajući i čekajući kad će neko doći po knjige, oni svakodnevno primjenjuju svoje socijalne vještine, kako bi što kvalitetnije služili zajednici. Bibliotekarstvo je duboko ukorijenjeno u kulturu i odražava potrebe društva za komuniciranjem kroz vrijeme i prostor. Zadaća bibliotekara je brojna, odnosi se na odgojno-obrazovnu funkciju biblioteke, a danas i na informacijske i općekulturološke funkcije – kazala je Sanela.
Sanela već duže vremena obilazi škole i vrtiće u Olovu, obučena u kostim vile, s namjerom da djeci usadi ljubav prema knjigama i čitanju. Reakcije su i više nego pozitivne, a i sami roditelji joj se često javljaju i ukazuju na pozitivne rezultate.
– Radost u dječijim očima najbolje svjedoči koliko njima znači kada jedan dan izdvojim i njima posvetim. Maksimalno se potrudim da im bude lijepo pa da požele opet doći. Poklone koje oni donesu (crteži, zahvalnice, drvene i glinene figurice koje su napravili sami za mene) moja su medalja u ovom poslu – govori nam Sanela.
Otkrila nam je i u kojoj knjizi djeca najviše uživaju, ali i preporučila djelo koje svi u nekom periodu svog života trebaju pročitati.
– Serijal „Vještica Winnie“ je omiljen mališanima. To je super zabavna vještica koja živi s mačkom Wilburom i zajedno upadaju u smiješne avanture. Osim zabave i smijeha kroz svaku avanturu s Winnie nauče nešto lijepo o prijateljstvu i snalaženju u nepredviđenim situacijama. A knjiga za sve generacije je „Mali princ“ Antoine Saint-Exupery.
INOVATIVNE IDEJE
Rad s djecom zna vrlo često da bude veoma interesantan, a Sanela nam je otkrila nekoliko anegdota s njihovih druženja.
– Teto bibliotekarko, postoji li ovdje knjiga koja se izvuče a otvore se tajna vrata – upitao je jedan od mališana.
– Tarik (10 godina) – Sanela, je li moguće da se nešto čudesno ovdje desi? Ja kad sam ovdje osjećam se kao da će sad odnekud iskočiti Alisa, Tom Soyer, zmaj… – simpatična je scena koju pamti.
S obzirom na to da je već domaća u ovom poslu, upitali smo je postoji li još istinska ljubav prema pisanoj riječi, odnosno koliko se, zapravo, čita u našem društvu.
– Uvijek je postojala i postoji, sve dok je onih koji znaju koliko je važna pisana riječ i dok je onih koji znaju šta je književno-umjetnička vrijednost. Istina je da podsticanje na čitanje postaje aktuelnije nego ikad, ali to je naša zajednička zadaća, dakle i roditelja, škola, vrtića, zajednice. Postoji akcenat na važnosti našeg postojanja a iz dana u dan naglašavaju ga naši čitatelji svojim redovnim dolascima – ističe Sanela.
Vila ima mnogo ideja koje tek trebaju da se realiziraju. Osim stalnih aktivnosti, u planu ima i povremene aktivnosti koje uključuju čitalačke radionice, lutkarske predstave, obilježavanje začajnijih datuma, predavanja za djecu starijeg uzrasta, časovi lektire u biblioteci, likovne radionice i izložbe dječijih radova, kvizovi znanja i druga takmičenja u vještinama čitanja, dodjele zahvalnica redovnim i najvrednijim čitateljima, klubovi za rasprave i razgovor o pročitanoj knjizi. Za njen rad čuli su i interesiraju se mnogi.
– Mnogo je poziva pristiglo za vilu iz različitih gradova naše zemlje. Nisam sigurna koliko mogu svima odgovoriti na molbe i prijedloge, ali evo mogu reći da sam obećala druženje i radionicu s djecom u Sarajevu, u vrtiću „Osmijeh za osmijeh“ – otkriva nam Kaikčija na kraju razgovora.