Nastasija Nedimović (33) rođena je u malom gradu na sjeveru Vojvodine, Bečaju, gdje je prvi put zaigrala svoj omiljeni sport vaterpolo, no tu se nije dugo zadržala i sa 16 godina život je vodi u Novi Sad, gdje odlučuje da se školuje. Tu upoznaje Nemanju, za kojeg se poslije udala, i rađa dvoje djece, Niu (7) i Vuka (5). Živjela je bezbrižno, sretno, bez mnogo problema, da bi joj život poremetila dijagnoza koju je dobila samo dan nakon što je rodila Vuka: rak koštane srži. Nastasija je od tada doživjela nepokretnost, prelom dvaju kičmenih pršljenova, pet ciklusa hemoterapije i transplantacije koštane srži. Međutim, snagom volje pobijedila je rak i u remisiji je već pet godina. Ponukana svojim iskustvom poželjela je svojim profilom na Instagramu biti glas oboljelih od raka. Trenutno je prati 65 hiljada ljudi širom naše regije.
– Putem svoje stranice na Instagramu prenosim sve svoje emocije i dešavanja koja sam prošla u posljednjih pet godina, boreći se protiv raka. Motivišem, inspirišem, podižem, hrabrim i jačam ljude na sve načine i nivoe. Pišem o različitim emocijama, zdravom životnom stilu u koji ulaze fizička aktivnost, boravak u prirodi i briga o tijelu na prirodan način, zdravoj i izbalansiranoj ishrani, kao i mnogim drugim stvarima koje mogu utjecati na pojedinca na isključivo pozitivan način.
Vi ste se dan nakon porođaja suočili s dijagnozom raka koštane srži. Kako ste se u tom momentu osjećali?
– Da, za svoju dijagnozu saznala sam dan nakon svog drugog porođaja, koji se odigrao dva mjeseca prije termina. Nepokretna, carskim rezom sam rodila zdravog sina Vuka, dok su me kući čekali kćerka Nia s nepune dvije godine i suprug Nemanja, moja ogromna podrška. Brat Viktor i suprug saopštili su mi lično tu vijest dok sam ležala u sobi za intenzivnu njegu. Šok je uslijedio odmah, suze su potekle niz obraze, ali vrlo brzo, uz Nemanjina staložena objašnjenja o samoj dijagnozi i iskustvu drugih ljudi shvatila sam da to nije kraj. Da je rak zarez, a ne tačka! I da imam izbora, da je na meni da ga napravim, izaberem pravi put, i njime krenem odlučno, bez osvrtanja nazad, hrabro. Jednostavno, željela sam da živim.
Koji su bili Vaši najveći strahovi? Ko Vam je u tim teškim danima bio najveća podrška?
– Najveći strah bio je da moja djeca odrastaju bez mene, i da ja nisam pored njih da sve to doživim. U najtežim danima uvijek je moja porodica bila, i ostala moja najveća podrška.
Koje prve simptome ste prepoznali, i možete li nam objasniti šta je to rak koštane srži?
– Mjesecima, u trudnoći, koja je bila uredna, osim anemije, posjećivala sam hematologa, kao i ginekologa, gdje je zaključeno da je riječ o hemolitičkoj stečenoj anemiji. Niko nije pomišljao da imam rak, iako je vrijeme prolazilo, a meni je bilo sve gore. Simptomi koji su se javljali bili su išijas u obje noge, prevelik umor, slabost, malokrvnost, kao spazmi po leđima, koji su bili strašno bolni, dok me jednog dana nisu konačno oborili u krevet kada više nisam mogla da ustanem. Nakon mijenjanja hematologa i traženja drugog mišljenja, hitno sam prevezena na odjeljenje hematologije u Klinički centar Vojvodine, gdje mi je urađena punkcija koštane srži. Kada su shvatili šta je u pitanje, sutradan sam prebačena u porodilište Betanija, gdje je uslijedio carski rez s jako lošim prognozama, kako za mene, tako i bebu.
Šta se desilo s bebom nakon porođaja?
– Nakon porođaja beba i ja smo odmah razdvojeni, Vuk je prevezen u Dječiju bolnicu u inkubator, a mene su zadržali u porodilištu. Morala sam sačekati 15-ak dana, kako bi mi se organizam barem malo oporavio, da bih mogla primiti neophodnu terapiju. Primila sam pet ciklusa hemoterapije, dok sam u međuvremenu morala da se borim i na drugom frontu, a to je konačno prohodavanje. Morala sam učiti ponovo da sjedim, stojim i šetam. Uz mnogo truda i vježbe, uz pomoć fizioterapeuta, u tome sam polako uspijevala. Koristila sam mider koji je fiksirao trup zbog bušnih kostiju koje su posljedica bolesti, kako se ne bi slomile, i hodalicu za prohodavanje. Tada sam imala 27 godina. Nakon toga, uslijedila je transplantacija koštane srži, koja je urađena u izolacionom bloku, gdje sam boravila sama duže od mjesec. Uspješno je izvršena, a ja sam ponovo mogla kući svojoj porodici u zagrljaj, na težak oporavak.
Šta Vam je u procesu njihovog odrastanja tih prvih mjeseci bolesti bilo najteže?
– Najteža stvar za dušu bilo je to što nisam pored njih i propuštam apsolutno sve u njihovom odrastanju. Na ovo pitanje odgovorit ću jednom pjesmom koju sam nedavno objavila na svom profilu: „Priznaću ti, Vuče, briga o našem povezivanju mučila me je godinama. Po tvom rođenju… Propustila sam tvoje prvo plakanje. Tvoj prvi pogled. I dodir. Propustila sam tvoj prvi zagrljaj. Osmijeh, durenje i ljutnju. Nismo imali naš prvi podoj. A ni posljednji. Propustila sam tvoje prvo mijenjanje pelena. Tvoje prvo vrištanje. Okretanje na stomak, dizanje glave. Propustila sam i tvoje propuzavanje i prvo padanje. Tvoje prvo mumljanje, koje bi mi možda tada već zvučalo kao ma-ma. Ono što mogu da ti obećam, Vuče moj, da neću propustiti život tvoj“.
Jedan od simbola ženske ljepote je kosa, koliko je Vama bilo teško kada ste je, zbog procesa izlječenja, izgubili?
– Opadanje kose posmatrala sam kao najmanji problem u toj situaciji. Kosa je nešto što naraste, što se oporavi i tome treba tako da se pristupa, nikako drugačije. Ošišala sam se i prije nego što će mi kosa opasti, kako bih se pripremila na to. Brat je došao u sobu i obrijao mi je glavu svojom mašinicom za šišanje. Njemu je, mogu slobodno reći, bilo mnogo teže i bolnije.
Kada Vam je dijagnosticirana bolest, imali ste samo 27 godina. Koliko ste se od tada pa do danas promijenili? Jesu li Vam se promijenili prioriteti?
– Suština mog bića se nije promijenila, i dalje sam to ja, samo sam naučila neke nove stvari u životu i kako da se postavim u određenim situacijama. Maksimalno izbjegavam stres, uživam u svemu što radim, koliko god bilo teško. Radim na sebi, ne prođe dan da ne naučim nešto novo, i živim punim plućima. I dalje griješim, priznajem greške, volim do srži i praštam više. Zdravlje je na prvom mjestu, što prije nekako nije bilo primarno, valjda dok ga imamo, ne primjećujemo ga, dok upravo to zdravlje i ne izgubimo.
Vaše zdravstveno stanje je danas dobro. No, kako je izgledao proces Vašeg liječenja?Je li Vam ikada bilo do te mjere teško da ste poželjeli da se predate? I šta Vas je u tim momentima motiviralo da se borite?
– Ni u jednom momentu liječenja nisam pomislila da ću da se predam, niti je to bila opcija. Rezultati nisu odmah i uvijek bili dobri, bilo je uspona i padova, ali me to nikada nije obeshrabrilo ili navelo da pomislim da ću ovu životnu utakmicu izgubiti. Jednostavno sam vjerovala u sebe i znala sam da ću uspjeti, samo je bilo pitanje vremena, kada će se to dogoditi. Bilo je strašno teško u nekim momentima, ali je to za mene predstavljalo “gorivo” koje me je samo guralo naprijed i tjeralo da se još više borim za sebe. Najveća motivacija mi je bila moja porodica, koja me je vjerno bodrila i čekala da se vratim kući.
Na svom Instagram profilu promovirate vođenje zdravog života, to se, prije svega, odnosi na ishranu i redovnu tjelovježbu. Koliko Vam je ovakav način pomogao da se izliječite?
– Mislim da je cjelokupni zdrav životni stil ubrzao moje izlječenje, a time što je to postao i moj način života u kom neizmjerno uživam, obezbijedio je da se ja sada osjećam bolje nego ikad u životu. Optimizam, fizička aktivnost i zdrava ishrana su međusobno veoma povezani. Cijeli koncept zdravog životnog stila potreban je kako bismo stigli do svog cilja – potpunog oporavka. Ishrana koja zaista hrani naše ćelije, a ne puni stomake. Fizička aktivnost koja je neophodna za zdrav um i podizanje i održavanje našeg imuniteta. Svakako da podrška najbližih umnogome utječe na nas, samim tim nam pomaže i u jačanju psihe i gledanja na svijet optimističnim očima.
Zbog čega je bitno živjeti zdravo i koliko su Vaša dječica i porodica svjesni toga? Koračaju li oni istim putem kao i Vi?
– Ono što je najbitnije jeste da izaberemo put za koji mi smatramo da je dobar za nas u svakom mogućem smislu i da uživamo u tome šta radimo. Ne vrijedi ni najzdravija hrana na ovom svijetu ako nećemo istinski uživati u njoj i vjerovati da nas ona liječi. Tada će i sam naš organizam prihvatiti još bolje tu zdravu hranu i iskoristiti ljekovita svojstva hrane do maksimuma. Isto je i s fizičkom aktivnošću, ako radimo nasilu ili samo da bi odradili, nećemo imati rezultate.
Koliko Vam se često javljaju osobe oboljele od kancera i koje savjete najčešće traže od Vas?
– Nažalost, sve je veći broj oboljelih, samim tim i njihovo obraćanje za pomoć. Svakodnevno mi stiže više od 100 poruka s raznim pitanjima, a najčešće su to preporuke za doktore, savjeti o ishrani, kao i psihološka podrška i mnoga druga pitanja lične prirode na koja se trudim da uvijek odgovorim u što kraćem roku, koliko sam u mogućnosti taj dan.
Osim toga, osivač ste Udruženja “Kroz trnje do zvezda”. Šta nam možete reći o ovom udruženju?
– Udruženje je osnovano u junu ove godine radi pružanja podrške i pomoći ljudima koji prolaze ili su već prošli kroz borbu protiv kancera, kao i njihovim porodicama. Podrška je u vidu savjeta i recepata za zdravu ishranu, motivacije za pokret i fizičku aktivnost, kao i inspiracije za pobjedničkim mentalitetom i u najtežim trenucima. Cilj Udruženja je i povezivanje ljudi sa sličnim ili istim dijagnozama radi razmjene iskustava, upoznavanje sa svijetom zdravog života, podsticanje ljudi u mijenjanju svijesti i loših životnih navika kao i pomaganje osobama u teškim životnim trenucima. Imamo velike planove, osnivači smo suprug Nemanja i ja, i radujemo se pokretanju velikog broja ljudi na pozitivan način.
Za sami kraj našeg razgovora imate li neku poruku koju biste poslali svima koji se suočavaju s ovom bolešću?
– Rečenice koje volim da istaknem, a u isto vrijeme motivišem ljude koji prolaze kroz teške momente, jesu sljedeće: Rak je zarez, a ne tačka. Dijagnoza nije naša prognoza. Nikada ne odustaj!
„Imunomania“
– Riječ je o knjizi u štampanoj i elektronskoj formi naziva “Imunomania – više od kuvara” koja na 170 stranica sadrži više od 140 recepata za 30 dana zdravih i izbalansiranih obroka za podizanje i očuvanje imuniteta. Knjiga sadrži i savjete za zdraviju kuhinju i recepte za pravljenje prirodnih čajeva i pripravaka za podizanje i očuvanje imuniteta.
Svi recepti su bez bijelog brašna, kvasca, mesa, šećera, vještačkih zaslađivača, boja i aditiva. Postoje recepti bez glutena, vegan i vegeterijanski. Ishrana se bazira na voću, povrću, orašastim plodovima, sjemenkama, jajima, ribi, začinima i ljekovitom bilju, žitaricama od cijelog zrna, uz pokoji dodatak iz mliječnog asortimana, kako bismo zaokružili izbalansiranu ishranu.
LEDENE IMUNO KOCKE
Sastojci:
400 g grčkog jogurta
150 g smrznutog ili svježeg voća
2 supene kašike meda
2 supene kašike kokosa
kašičica ekstrakta od vanilije
Postupak: u činiji pomiješajte grčki jogurt, med i vaniliju. Obložite posudu pek papirom, ulijte smjesu i poredajte voće, zatim pospite kokosom. Stavite u zamrzivač na jedan sat, da se stegne, zatim izrežite ili izlomite na nejednake dijelove, poslužite i uživajte u zdravom ljetnom osvježenju.