Mnogo toga kroz godine je pisano o Amiri Medunjanin, interpretatorki tradicionalne bosanske pjesme – sevdalinke, ali nikada nijedan tekst nije napisan u lošem kontekstu. Već skoro 20 godina je aktivna na muzičkoj sceni, a 23. jula održat će koncert u Sarajevu, na Ljetnoj pozornici Ilidža, nakon skoro četiri godine. Samo za magazin „Azra“ uradili smo predivne fotografije, upoznali Amiru malo bolje, razgovarali o sceni, privatnom životu, putovanjima, ali na samom početku ispričala nam je kako teku pripreme za njen koncert i šta nam to sprema iz svoje muzičke sehare.
– Kada kažete četiri godine, svašta se izdešavalo u prethodnom periodu. Pandemija je mnogo toga promijenila, a ja sam uglavnom bila kod kuće, kao i cijeli svijet. Doduše, objavila sam album koji je izašao prije dvije godine. Za koncert se užurbano pripremamo, i zaista se radujemo što ćemo predstaviti jednu drugačiju priču. Znate, uvijek kada nastupam u Sarajevu ne volim se ponavljati, ako mogu tako reći. Ovoga puta, dolazimo u velikom sastavu u kojem će biti umjetnici iz Mostara, Zagreba, Kastava, Rijeke, Sarajeva, doslovno sa svih strana planina. I program je koncipiran tako da pred sarajevskom publikom izvedemo sve one pjesme koje su obilježile skoro 20 godina mog života u muzici. Iskreno, nadam se da će ljudi doći na koncert, imajući na umu toplinski val i sve ono što ovo vrijeme nosi. A mi ćemo dati sve od sebe da druženje traje do kasno u noć.
Slogan koncerta je “Pjevat ćemo šta nam srce zna”, obuhvata Vaš cjelokupan opus pjesama u 19 godina rada, je li smiješno pitati imate li tremu?
– Da. I zaista pjevat ćemo sve što nam srce zna i duša želi. Ima tu i pjesama koje nikada nismo izvodili u Sarajevu. Pokušat ćemo sve obuhvatiti. Čak i one pjesme koje smo ostali dužni u Zetri prošli put. A ja uvijek imam tremu, bez obzira gdje se koncert održava. Još je i dodatni faktor to što nastupamo kući u Sarajevu. Ali, trema ne traje dugo. Čim počnu taktovi prve pjesme, sve prođe i onda se polako uvodim u koncert. Sretna okolnost je što koncerti traju poprilično dugo i uvijek na kraju pomislim da bismo mogli još pjevati koji sat više.
Kakva publika posjećuje Vaše koncerte?
– Vidite, pjesme koje izvodimo su svevremenske. Ne moram navoditi koliko nam one znače. A gledajući sve dosadašnje koncerte, moram reći da ljudi koji dođu na koncerte, bez obzira na godine, zaista jednako cijene i poštuju tradicionalnu muziku. I to je meni najvažnije od svega. Kada dijelite muziku s istomišljenicima, to vas dodatno motiviše da date i više nego što mislite da možete.
Odakle crpite inspiraciju za tekstove i melodiju. Šta u Vašem slučaju preovladava kad je riječ o emociji, ljubavi ili tuzi?
– Većina pjesama koje sam snimila i izvodim na koncertima su tradicionalne pjesme. Za neke autori su nepoznati, ali mnoge su napisali veliki autori iz prošloga stoljeća ili prije. I da. Ljubav i tuga. Rekla bih. Mnogo se krije tuge iza neuzvraćene ljubavi, naprimjer. Ali, to smo mi. Kada volimo svim srcem, i suzu pustimo, čisto da obraz nije suh.
Kako je uopće došlo do toga da se počnete baviti muzikom? Od koga ste nasljedili talent?
– Sasvim slučajno, ako bih racionalno govorila o tome. S druge strane, teško da možemo u životu reći da se nešto slučajno dešava. Ima taj plan kojeg mi obično pratimo, a stvari se oko nas dešavaju na koje inače ne obraćamo pažnju. I ja sam praktički isto doživjela. Preko noći sam promijenila život, jer srce nije moglo drugačije. Znate, kada ste u muzici cijeli život i kada jednostavno bez muzike ne možete ni dana, onda je samo pitanje vremena kada ćete krenuti tim putem. A od ranog djetinjstva slušala sam majku kako interpretira sevdalinke i od nje sam mnogo naučila. Kao što je i ona učila od svoje majke. I to je Bosna, a i Hercegovina.
Koliko je sevdah prepoznat na međunarodnoj sceni?
– Sevdah je odavno prepoznat kao jedinstven muzički žanr s ovih prostora. Ali, to je praktički zasluga mnogih interpretatora koji su decenijama predstavljali muzičku baštinu širom svijeta i omogućili da i nove generacije umjetnika mogu predstaviti svoj rad. Na svim važnim festivalima svjetske muzičke scene nastupaju umjetnici s ovih prostora i veoma su cijenjeni, ponajprije zbog svoje autentičnosti i vrhunske interpretacije.
Koliko je tradicionalna muzika važna za identitet jednog naroda?
– Mnogo puta sam rekla da je možda i najvažnija, jer muzika najbrže dolazi do ljudi i ona je, ustvari, najljepša slika jednog naroda.
Vaše pjesme su neiscrpan izvor ljubavi i divnih emocija. Kako biste opisali ljubav?
– Ah, pisali su mnogi veliki pjesnici u sevdalinkama. Teško da bih mogla bolje opisati ljubav od njih. A možemo o smislu života, beskonačnosti svemira razmišljati i raspravljati unedogled. Ali, ljubav… Ljubav je najjača i neprekidna spona koja povezuje sva živa bića na planeti Zemlji. Bez nje živjeti smisla nema.
Vi ste mnogo proputovali, gdje se, osim zemalja u našoj regiji, najviše osjeti sevdah?
– Baš divno pitanje. Obišla sam zemaljsku kuglu i uvijek se iznenadim kada dođem u neki grad, gdje prije nikada nisam bila, a u većini slučajeva ni čula da postoji, i onda na koncertu čujem ljude koji pjevaju pjesme s nama na koncertu, iako nisu nikada bili na ovom prostoru. I to je fenomenalan osjećaj. Ne znam. Da bilo šta izdvojim, pogriješila bih. I Srednja Evropa, Skandinavija, Velika Britanija, Australija i Amerika, bez razlike možete naći ljude koji vole i slušaju pjesme s ovih prostora. Imam mnogo divnih susreta s ljudima s kojima sam u kontaktu širom svijeta. Međutim, ono što je važno u svemu ovome, jeste da sevdah uvijek polako nađe put ka čovjeku koji otvori svoje srce. I to je najbolji put.
Amira, dok smo radili fotografije ne mogu da ne primijetim da imate prelijep osmijeh, a na fotografijama ste uvijek nekako „smrknuti“. Zbog čega je to tako?
– Ne znam. Možda je sunce bilo jako. A obično se smijem, možda i previše. Nisam baš pretjerano od slikanja da vam pravo kažem. Ne snimam ni video spotove i to me ne privlači. Ali, zato na koncertima, kada sam sa rajom, to je sasvim druga priča.
Koja je najveća laž o Vama koja se plasirala u javnost?
– Ne mogu se sjetiti da sam čula bilo kakvu laž. Možda se mogu sjetiti pogrešne informacije o mom farbanju kose u plavo. Ali, bio je neuspio pokušaj, a i kosa je više bila smeđa, nego plava. I to je bio prvi i posljednji pokušaj.
Vi svoj privatni život ne dijelite u javnosti, ali poznato je da ste dugo godina u sretnom braku. Postoji li neki recept za sreću?
– U ovih 19 godina dala sam na hiljade intervjua, i cijeli svijet mislim da zna sve o mom privatnom životu. I ljudi koji dođu na koncerte, znaju dobro da mnogo pričam. I obično pričam sve što mi u tom trenutku padne na pamet. Tako da možda više drugi ljudi znaju o mom životu nego ja sama. A recept nam ne treba. Samo uzajamno poštovanje, razumijevanje i ljubav.
Jeste li ikada bili u prilici da birate između posla i porodice?
– Da sam birala između posla i porodice, ne bi bilo ni porodice, a ni posla. Sve se može uskladiti.
Kad biste nešto mogli promijeniti u životu, šta bi to bilo?
– Sjetila sam se pjesme „Da sam ja netko“. Kako bi dobro bilo… sve što su „Indexi“ u stihu rekli.
Ko su osobe oko Vas koje Vas čine sretnom?
– Porodica i prijatelji. Saradnici s kojima nastupam. Ljudi koji maksuz dođu na koncerte i pjevaju s nama.
Ne mogu da ne primijetim tetovaže na Vašem tijelu, šta one predstavljaju?
– Ljubav.
Imate i svoj fazon u oblačenju, jeste li se uvijek željeli isticati i biti drugačiji, jer je na današnjem vremenu to mnogo teško?
– Ma ništa posebno. Želim se osjećati komotno u odjeći koju nosim. A uglavnom je crne boje, tako da o isticanju nema govora.
Koje su Vaše jutarnje navike?
– Kad malo bolje razmislim, nisam nešto inventivna po tom pitanju. Kafa…
Ko je Amira kad niko ne gleda?
– Ista ona Amira koju ljudi vide na pozornici, samo s malo manje priče.