Svako neku svoju manu nosi, i da je bogdo samo jedna. Daidža Hasan je sve divan i krasan, ali kad mu ono njegovo nešto duhne, on čitavo sijelo i goste u kući napusti, i za svojim poslom. Daidžinca se ne remeti. Ona njemu da to njegovo, blijedim ga pogledom isprati i ona svoj poso. Tvrd kolac i drvena Marija, baš su se našli
On je tvrd kolac, a ona drvena Marija, jer kako drugačije nazvati dvoje ljudi koji, što bi naši stari rekli, „ni haberden ni guzenden“. Znači ni habera, to jest glasa, znaka, treptaja, drhtaja za drugog, a ono guzenden još se dodaje da mu niko nije ni u zadnjem otvoru.
I to tako može, i ide četrdeset i koju godinu. I ne bi bilo nikome za ibreta da su on i ona totalno nespojivi, ali haman da su isti, ne po djelu nego po karakteru.
Ovaj je svjetski hohštapler, premazan svim lakovima, mustra kakvu svijet nije vidio. Slatkorječiv i veseo, a u suštini osion i tvrdoglav, kad se zaintači ne bi povuko slovo, a kamoli riječ. I staro i malo ga prozvalo Daidža, jer ima mnogo sestara i kad ga sestrići i sestrični počnu dozivat, to „daidža“ odjekuje na sva zvona. A djeca ga posebno gotive, jer je Daidža pružene ruke, a nije vala ni tersnjak. I što bi, sve je radio po svome.
Dok je daidžinica dočekna i sva bi se ustreperi pred onim šporetom da nakuha i iznese. Kad bi im ko izbio na vrata, to kao da im je i Tito i Haile Selasije, car Afrike i Azije, i car Hirohito sve sa svojom dvorskom kamarilom, u goste došo. Nikad nisu znali na malo, vazda đuture, na veliko, gozba i za dvoje kao i za dvedeset i dvoje.
Ali, Daidža ima jednu poveliku mahanu zbog koje je i dobio taj pridjev „tvrd kolac“. Da ori i da gori, da ćuskije padaju i neko za hastalom ispušta dušu, on se, kad mu prahne, samo ispari u vidu magle.
Njemu dernek kući nikad nije mogao biti ni blizu derneka vani.
I kao da ga nešto zaškakilja, on se odjednom nađe u kupatilu, gdje se u tili čas obavi kompletna toaleta (baci se tuširanje, štucuju se brkovi i brada, dezodorira i na kraju poškropi se onim „Brionom“, da kod ukućana, kad osjete ovaj miris, nema ni trenuke sumnje da će se ovaj fatat noge).
– Meli, košulja i odijelo – izdao bi zapovijed daidžinci, koja bi ga blijedo pogledala jer je znala šta slijedi.
Ni s kim se ne bi pozdravio, nikome izvinio, nema šanse da bi i pomislio da je partibrejker. Njemu je njegovo odzvonilo i on se kao nezasiti pavijan otisnuo duboko u noć. Ili u dan. Nisu njegovi porivi znali je li dan ili je noć.
Tako je isto napravio kad mu je umro otac i kad mu se kćerka udavala.
Došo svijet na žalost, to puna kuća, stigli neki i iz Zagreba čak, ko biva sutra će dženaza.
– Nije bio bolestan, sve nas je tako poklopilo ko grom iz vedra neba – kao i obično u takvim prilikama i on je verglo jedno te isto kako ko dođe i odjednom se okrenu i zovnu Meli pa joj tiho šapnu:
– Meli, hodi vamo – izađu u hodnik a on će – košulja i odijelo.
A Meli ništa, ni zašto ni kako, imaš li ti smire, otac umro, došla ti familija, ljudi iz Zagreba, nije pristojno, nije to u našem adetu. Jok. Meli kao da je od plastelina napravljena. Ode u spavaću i iz plakara izvadi njegovo lijepo svijetlosivo lister odijelo i izgubi se bez da je izrekla i jednu jedinu riječ.
Tako se izgubi i on, prošunja se hodnikom prema izlaznim vratima, nit ga je ko čuo nit ga je ko vidio.
Kad su Meli pitali gdje je to Hasan, ona samo slegla ramenima. Ovaj njegov vižljavi daidžić nije izdržo pa je prokomentarisao:
– Uhvatila ga guzna muha.
Jesu li to gosti iz Zagreba shvatili, manje je bitno jer je on ovakve leteće epizode priređivao familiji konstantno.
Kad mu se kćerka udavala, prema kojoj nije bio toliko tvrd nego baš mekan ko pamuk, sve je bilo uredu do dvanaest navečer. Tad se počelo pravo slaviti, do tada te ceremonija, pa večera i zavjeti, upoznavanje društava, a onda je zalomio pravi dernek. On se kao Pepeljuga izvuko da mu ne bi spalo svečano ruho ponosnog i čestitog oca, i sa obje cipele na nogama doduše, ali bez riječi, zagrljaja i isprike, udaljio u nepoznatom pravcu.
Meli se nije počešala ni iza uha da se priupita gdje bi on more bit bio, nit ga je zvala ikad telefonom, niti je tražila kakvo opravdanje. Možda jest prvih godina braka ali poslije četrdeset nije joj padalo na pamet. Mada i rođena kćerka kaže:
– Mama ga samo blijedo pogleda i odmahne rukom.
Uz to cijela familija je znala da on ide u provod i švaleranciju. I da tome prilazi na jedan toliko normalan način kao da to radi cijeli svijet pa eto i on.
Daidžić Munir izišao s djevojkom i nabasa na njega isto s djevojkom u kafani. On se u stilu velikog gošpara nakloni Muniru:
– Moj dubok naklon mladi gospodine. Da li ste da nam se pridružite? Evo moja supruga i ja upravo želimo naručiti ručak.
Munir se zbunio pred prizorom i počeo se povlačiti kao da mu od Daidže prijeti neočekivana opasnost.
– Ništa, ništa, Daidža, hvvvvalaaa, neee treebaa, idemo mii…
Takve su njegove ture, rijetko u društvu, s rajom. Urijetko provodi te vrste. Daidža je kao tetrijeb koji izlazi sa švalerkama u grad, kupuje im po dućanima kojekakve drangulije, odlaze u kino i pozorište. Sve što bi radio s Meli, on radi s njima. Po starinski.
– Zamisli ti Hasana – priča njegovo sestrična – nekidan Futa i ja došli kod Daidže i daidžinice, nismo im ušli ima godina ovo otkako je korone. Obradovali nam se pravo, to priča, iće i piće. Daidžinica napravila maslenicu za dvaest minuta, ništa slađe ne pojedoh od Bajrama prošlog. Mi hoćemo kući prošlo jedanaest, jer smo u šest došli. Ne da Daidža: – Nećete vi nigdje. Prene me iz priče onaj njihov veliki kućni sat sa kukavicom, dvanaest otkukava. Kažem ja Futi: vakat nam je. Utom se Daidža okrenu Meli: – Košulju i odijelo. Daidžinica ode u spavaću i vrati se u dnevni: – Na krevetu je.
Daidža dođe za pet minuta kao da će sad u svatove.
– Hajmo da vas ispratim.
– Štaš nas pratit dragi Daidža prošlo dvanest.
– Pa baš zato što su kasni sati. Ima danas svega na ulici.
Vidimo mi da tu nema spora, nego alahimanet daidžinici, a mi s Daidžom u gluhu noć.
Zaglavimo s njim u nakoj kafančugi do pet ujutro. Sve put njega hajmo Daidža, vakat je, ti si odvalio sedamdesetu. On naručuje pjesme i kiti tamburaše. A usput kibicuje jednu rasplesanu gospođu u mojim godinama, a meni je triest i pet. Mi odosmo, Daidža osta.
A šta na sve daidžinica?
Ona ti je prava drvena Marija. Ja ne izdržah jednom nakon njegove ispaljotike pa je upitam:
– Daidžince, kako ti njega možeš ‘vakog da trpiš?
A ona će:
– Nema, sine, muška bez sto mana. Hvala Bogu, moj Hasan ima samo jednu.