Vrlo mlad, već u 19. godini, Husein je postao kapetan Gradačačke vojne kapetanije, nakon što je njegovog brata Murat-kapetana, koji je naslijedio oca Osmana, otrovao Dželaludin-paša. U Bosni je narod pobjedničku vojsku s Kosova dočekao ovacijama, muzikom i pjesmom, a Husein-kapetana su prozvali Vitezom od Bosne, Junakom od Bosne, a najčešće nadimkom po kojem je danas prepoznatljiv – Zmajem od Bosne.
Ima Bosne, beglerbeže i Bošnjaka u njoj! Bili su prije vas i ako Bog da, bit će i poslije vas! – odgovorio je Husein-kapetan Gradaščević osmanskom beglerbegu na njegovu konstataciju: “Nema više Bosne, a neće biti ni Bošnjaka, Huseine… Gineš za državu koja nikad nije postojala niti će”.
Desilo se to u Sarajevu, 12. septembra 1831. godine, jednog od najznačajnijih datuma u našoj historiji, kada je proglašena autonomija Bosne u sklopu Osmanskog carstva.
– Husein-kapetan imađaše po gotovu 30 godina, stas mu bijaše srednji, izgled interesantan, pogled blag i sumoran, osmijeh pun draži i tuge, njegove krupne oči natkrivljivahu guste i ukrštene obrve, bjeloća njegove kože izdavaše više đurđijanski tip njegove majke no onaj ponosnoga, surovoga i poludivljeg Bošnjaka. Jedva da bi se moglo vjerovati, da se pod ovim nejakim i nježnim tjelesnim sastavom mogla skrivati ovako krepka duša, vojnički darovi, velika taština, a naročito lična hrabrost, dotjerana nekada do drskosti. Iskren i marljiv musliman, on je brižljivo vršio spoljne obrede svoje vjere i propise Kur’ana, a nizašta na svijetu ne bi on propustio onih pet molitvi dnevno, štaviše, često su ga viđali kako za vrijeme razgovora okreće oči k nebu i ponavlja sasvim tiho po neku molitvu ili stihove iz Kur’ana, i protiv općeg običaja svojih sunarodnika uzdržavaše se on brižljivo od raznih vinskih i alkoholnih pića zabranjenih zakonima islamizma – opisao je Husein-kapetana njegov doktor Bartol Kunibert.
Kapetan u 19. godini
Husein-kapetan Gradaščević rođen je u Gradačcu, 31. augusta 1802. godine, u bogatoj begovskoj i spahijskoj porodici. Prvi poznati kapetan Gradaščevića je Mehmed-kapetan, koji je vladao do 1755/56. godine. Ime njegovog nasljednika nije poznato, ali se zna da je 1765. vlast preuzeo Mehmed-kapetan unuk, kojeg je naslijedio Osman-kapetan, otac Husein-kapetana i jedan od najmoćnijih kapetana Bosne u to vrijeme. Osman-kapetan je imao šest sinova: Hamzu, Murata, Osmana, Muharema, Huseina i H. Bećira, a preminuo je 1812. godine, kada je Husein imao 10 godina.
Husein je bio veoma obrazovan, a već sa 16 godina je naučio i arapsku kaligrafiju. Podučavala su ga dvojica derviša, pa se zbog njegove velike religioznosti i kasnijeg skromnog načina življenja pretpostavlja da je bio i član derviškog reda. Vrlo mlad, već u 19. godini, Husein je postao kapetan Gradačačke vojne kapetanije, nakon što je njegovog brata Murat-kapetana, koji je naslijedio oca Osmana, otrovao Dželaludin-paša zbog nemira u Bosni. Također se vrlo mlad oženio Hanifom, sestrom Mahmud-kapetana iz Dervente, s kojom je imao dvoje djece, sina Muhameda i kćerku Šefiku.
Vladajući mudro i pravedno, Husein-kapetan je stekao veliki ugled u narodu, a posebno se isticao tolerancijom prema kršćanima. Iako je u to doba isključivo sultan odobravao izgradnju bilo kojeg neislamskog religijskog objekta, Husein-kapetan je to činio bez sultanovog odobrenja. Tako su izgrađene: katolička škola u selu Tolisa, 1823. godine, dvije katoličke crkve u selima Dubrave i Garevac, te pravoslavna crkva u selu Obudovac. Kršćani iz Gradačca su tokom Huseinove vladavine bili najzadovoljniji u cijeloj Bosni.
Istakavši se tokom Rusko-turskog rata (1828-1829.), Gradaščević je od bosanskog guvernera dobio zadatak da mobilizira vojsku između Drine i Vrbasa, a do 1830. godine postao je vođa svih osmanskih kapetana u Bosni.
Zmaj od Bosne
U decembru 1830., Husein-kapetan je bio domaćin skupa bošnjačkih ajana u Gradačcu, a krajem januara 1831. održan je sastanak u Tuzli, odakle je upućen opći poziv bosanskom narodu da se diže na ustanak za odbranu Bosne. Husein-kapetan Gradaščević biva izabran za vođu Pokreta za bosansku autonomiju i predvodi čuveni Veliki ustanak. Povod izbijanja ustanka bio je odnos Osmanskog carstva prema Srbiji, te ustupci Porte prema Milošu Obrenoviću.
Također, u Tuzli je dogovoreno da se održi sabor u Travniku, koji je tada bio sjedište Bosanskog pašaluka i vezira, pa je to, ustvari, predstavljalo direktno suprotstavljanje osmanskim vlastima. Gradaščević je, krenuvši u Travnik, uputio poziv svim ajanima da se pridruže njegovoj vojsci, kao i svim Bosancima koji to žele. Hiljade ljudi mu se pridružilo, među kojima i brojni kršćani za koje se tvrdilo da su sačinjavali gotovo trećinu vojske. Nakon oslobađanja Travnika jedan dio vojske Husein-kapetan je poslao u Zvornik za odbranu u slučaju mogućeg srpskog upada u teritoriju, a s gotovo 25.000 vojnika uputio se prema Kosovu u susret velikom veziru Rešidu Mehmed-paši kojeg je sultan poslao s vojskom da uguši pobunu.
Bosanska vojska bila je moćna i nizala samo pobjede, zauzela Peć i Prištinu, a u bitkama u blizini Štimlja i Lipljana na Kosovu, 18. i 22. juna 1831., porazila je osmansku vojsku, ranivši velikog vezira. Nakon te značajne pobjede i pregovora s velikim vezirom Rešidom Mehmed-pašom, vjerujući njegovim riječima da će bosanski mirovni uvjeti biti u potpunosti ispoštovani, Gradaščević se sa svojom vojskom vratio u Bosnu, kako bi zvanično preuzeo vlast nad oslobođenom zemljom.
Bosanski mirovni uvjeti bili su:
– poništenje privilegije date Srbiji i vraćanje šest starih bosanskih nahija;
– obustava provođenja osmanskih vojnih reformi;
– okončanje uprave nad Bosnom i prihvatanje formiranja autonomne bosanske vlade na čelu s lokalnim vođom.
Zauzvrat bi Bosna plaćala godišnji doprinos.
U Bosni je narod pobjedničku vojsku s Kosova dočekao ovacijama, muzikom i pjesmom, a Husein-kapetana su prozvali Vitezom od Bosne, Junakom od Bosne, a najčešće nadimkom po kojem je danas prepoznatljiv – Zmajem od Bosne. Gradaščeviću se mnogo svidio nadimak Zmaj od Bosne, pa ga je stavljao ispod svakog svog potpisa.
Poraz bosanske vojske
U Prištini je, 10. augusta 1831., održan sastanak svih vođa Pokreta za autonomiju na kojem je Husein-kapetan Gradaščević proglašen bosanskim vezirom. Njegov novi status ozvaničen je tokom Svebosanskog sabora, održanog 12. septembra iste godine u Sarajevu, kada Gradaščević postaje, ne samo vrhovni zapovjednik nego i glavna civilna vlast u Bosni. Osnovao je sud te, nakon što se udomaćio u Sarajevu, preselio centralnu vlast Bosne u Travnik, napravivši od njega glavni grad pobunjene Bosne. U Travniku je osnovao Divan, Bosanski kongres, koji je zajedno s njim činio bosansku vladu.
U proljeće 1832. godine, novoimenovani bosanski beglerbeg Mahmud Hamid-paša s 30.000 osmanskih vojnika kreće da uguši pobunu i poražava bosansku vojsku prvo u bici kod Banjske, a nakon toga još nekoliko četa bosanske vojske u pohodu prema Sarajevu. Krajem aprila 1832. godine stiže sultanova fetva u kojoj je stajalo da je Husein kapetan Gradaščević “habis (nevaljalac) koji se mora pogubiti zbog njegovih zlodjela, ali i svi njegovi prvaci koji su mu ostali vjerni”.
Nakon narednog poraza u bici kod Šarenog hana bosanska vojska se povukla prema Sarajevu. Posljednja bitka dogodila se 4. juna 1832. godine na Stupu u Sarajevu, kada je konačno poražen Husein-kapetan Gradaščević. Jedan od glavnih razloga poraza bila je izdaja hercegovačkih vođa Ali-paše Rizvanbegovića i Smail-age Čengića, koji su došli u pomoć sultanovoj vojsci i probili Huseinove linije kod mjesta Crna Rijeka.
Kula Zmaja od Bosne u Gradačcu
Husein-kapetan Gradaščević je, nakon poraza bosanske vojske, morao pobjeći u Habsburšku monarhiju, 31. maja 1832. godine. Odatle je pregovarao sa sultanom da se vrati u Carstvo, koji je njegovu želju odobrio, ali mu je zabranio da se vrati u Bosnu, zbog čega se odselio u Beograd, a potom u Istanbul. Iako već oslabljenog zdravlja, Husein-kapetan je još jednom potvrdio svoj patriotizam i veliku ljubav prema Bosni. Naime, kada mu je sultan ponudio da postane paša visokog ranga u osmanskoj vojsci, on ga je odbio, izjavivši: “Radije ću umrijeti u nošnji svojih očeva nego nositi nizam-uniformu jednog paše”.
Umro je 17. augusta 1834. godine. Prema jednim pričama, otrovala ga je osmanska vlast, a prema drugima, umro je od kolere. Zmaj od Bosne je legenda, paradigma bosanskog ponosa, ne samo u svom dobu nego i danas, najveći među velikanima, bosanski gazija i jedna od najuglednijih ličnosti u historiji Bosne i Hercegovine. Ukopan je na mezarju Ejup u Istanbulu.
Njegova djela su ključ rješenja
Bosanskohercegovački glumački bard Josip Pejaković, u jednom od brojnih medijskih intervjua, opisao je kako ga je impresionirao Husein-kapetan Gradaščević i dao mu rješenje za današnje goruće probleme u Bosni i Hercegovini:
– Sasvim je to bilo slučajno. Počeo sam da tražim kroz historiju nekoga ko bi me impresionirao ili ko bi mi ponudio neko rješenje. Jer ništa se ne dešava u svijetu što se ranije nije dešavalo. Nisam okrenuo ni 100 godina, a već sam našao čovjeka koji je ključ današnjih problema u BiH – Husein-kapetan Gradaščević, ali je i on kao i ja loše predstavljen. Njegova djela su ključ rješenja. On je postao kapetan u 19. godini a već s 23 godine je zajedno s fra Ilijom Starčevićem, u selu Tolisa kod Orašja, izgradio najveći školski centar za kršćane koji će kasnije izroditi u najljepši samostan, franjevački. Na zamolbu pravoslavnih kršćana iz sela Obudovac kod Brčkog, pomogao je da naprave istu takvu bogomolju.
Interesantno, ta oba zdanja su bila ista, fizički ista, samo što je na jednoj bio krst, a na drugoj križ. Naravno, napravio je i najljepšu džamiju, Husejniju, u Gradačcu. Sa 23 godine je prepoznao budućnost BiH u njenim razlikama. Zahvaljujući tim njegovim djelima, kršćani su ga obožavali. Kako to lijepo zvuči, katolici i pravoslavci obožavaju muslimana, a to je bilo 1823. godine. On se borio protiv Turaka, ne zbog toga što su mu povrijeđena prava, već zato što su mu ubili brata Murata-kapetana Gradašćevića na Kuli travničkoj. Ja to znam zato što sam iz Travnika.