Umjesto da ostane u Europi, umjesto da se izgubi – a možda i proslavi – na ulicama i trgovima Krakova, Beča ili Berlina, umjesto da ode u Pariz u vrijeme kada su tamo svi odlazili, on se vratio u Sarajevo. Što li je tog kuferaškog sina, neukorijenjenog i nepripadajućeg, moglo vući nazad Sarajevu? Ovo me se pitanje osobno tiče i vjerojatno ću se njime baviti dok sam živ – napisao je književnik Miljenko Jergović o odluci slikara Romana Petrovića da ostane u Sarajevu koje je, uprkos teškom životu, mnogo volio.
Od prvog pojavljivanja sa svojim slikama, 1917. godine, pa do kraja života Petrović je pripadao generaciji umjetnika koji su stvarali historiju bosanskohercegovačkog slikarstva između dva svjetska rata. Bio je jedan od naših najtalentiranijih i najznačajnijih slikara u prošlom vijeku, kojem su mnogi prijatelji, kritičari i historičari umjetnosti dodjeljivali epitet neponovljiv, jer je među prvima kombinirao moderne i hipermoderne smjerove slikarstva.
– Evo, dao sam vam sebe kao kubistu, naturalistu, klasicistu, modernistu i impresionistu. Sad me tražite – izjavio je Petrović 30-ih godina prošloga vijeka, prilikom pojavljivanja na prvoj izložbi grupe „Četvorica“, koju su, uz Romana, činili slikari Karlo Mijić, Đoko Mazalić i Sigo Summerecker.
Učio od velikog Cezannea
Roman Petrović je rođen u Donjem Vakufu, 1896. godine. Njegova majka Sofija bila je Poljakinja, a otac Ivan Ukrajinac, kojeg je u vrijeme Austro-Ugarske posao kraljevskog činovnika doveo u Bosnu i Hercegovinu. Romanov otac se amaterski bavio slikarstvom, a njegov talent je, ne samo naslijedio, nego doveo do savršenstva, njegov sin, koji ga je još kao školarac oduševio svojim slikarskim umijećem. Nakon završene gimnazije, koju je pohađao prvo u Mostaru, a kasnije u Sarajevu, Romana otac šalje na studij slikarstva u Petrograd, današnji Saint Petersburg. Na Petrogradskoj akademiji Roman stiče naklonost profesora i velikog majstora realizma, Ukrajinca Ilje Jefimoviča Rjepina, čuvenog po portretu jednog od najvećih ruskih pisaca Lava Nikolajeviča Tolstoja, koji je prepoznao veliki talent sedamnaestogodišnjeg mladića.
Roman je, navodno, prema savjetu profesora Rjepina, ubrzo napustio Petrograd, jer su u to vrijeme u Rusiji slikari postavljani carskim ukazom, a to je teško moglo da se desi nekome ko nema veliku podršku, što bismo danas rekli, „jaka leđa“. Zbog toga Petrović svoje studije nastavlja u Krakovu, zatim u Zagrebu, te u Budimpešti, gdje diplomira.
Od 1925. do 1927. godine Roman je boravio u Parizu, gdje su na njegov rad uveliko utjecali impresionisti, postimpresionisti i kubisti, naročito jedan od najvećih francuskih slikara Paul Cezanne. Spojivši sve naučeno i viđeno u evropskim gradovima u kojima je boravio, te lične doživljaje tema i motiva iz sarajevske i bosanske stvarnosti, Roman je pronašao svoj poseban izraz po kojem su njegove slike originalne i prepoznatljive.
Inspirirao pisca Samokovliju
Najveći i najpoznatiji ciklus slika Romana Petrovića je „Djeca ulice“, među kojima se posebno istakla „Dječak sa balonom“. Tematiku ovog ciklusa čine napuštena djeca, kako ih je on nazvao „male skitnice“. Na ovim slikama dominiraju tamne boje, uglavnom siva i smeđa, koje ističu jad, bijedu i težinu života njegovih likova, noseći ekspresionistička obilježja, a mnogi kritičari su saglasni da Romanov ciklus „Djeca ulice“ predstavlja temelj kasnijem socijalno angažiranom umjetničkom pravcu u bosanskohercegovačkom slikarstvu.
Ovaj Petrovićev ciklus slika inspirirao je bosanskohercegovačkog pisca Isaka Samokovliju da napiše istoimenu priču „Djeca ulice“ tridesetih godina prošloga vijeka. U Samokovlijinoj priči pred vratima svoga stana, u kojem je i atelje, slikar Petar Romanović (Isak je permutirao ime Romana Petrovića) zatiče dva promrzla i gladna dječaka, koji žele da mu poziraju, ali slikar nema novca da im plati taj “posao”. Pokušao je i da proda neku od svojih slika jednoj bogatoj ženi, ali bogatašica nije bila zainteresirana za njegove crteže, niti za gladnu djecu. U povratku, slikar je u pekari kupio jedan hljeb i dao ga dječacima da ga podijele. Jedan dječak – pod izgovorom da je već jeo – dao je svoj dio hljeba drugu gladnijem od sebe. Isak Samokovlija je ovom pričom na najvjerodostojniji, najemotivniji i najljepši način iskazao duboko poštovanje i zadivljenost dobrotom i likom svoga prijatelja i velikog umjetnika Romana Petrovića.
Galerija umjetnikovog imena
Osim socijalne tematike, Roman je slikao autoportrete i portrete, među kojima se ističu portret njegove sestre Kazimire, dvojni portret majke i sestre, te portret pjesnika Tina Ujevića. Slikao je i pejzaže, mrtvu prirodu, aktove i sakralna djela. Uz svog savremenika i prijatelja slikara Đoku Mazalića, ikonografski je najviše obogatio bosanskohercegovačko slikarstvo 20-ih godina prošloga vijeka.
Iako vrsni umjetnik, Roman je živio u siromaštvu, a da bi preživio, slikao je i pozorišne scenografije, freske i ikone za ikonostase u pravoslavnim crkvama, ilustracije za knjige, te portrete po narudžbi. Drugi svjetski rat Petrović je proveo u Sarajevu i vrlo malo slikao, te je iz tog perioda sačuvano samo nekoliko slika.
Cijeli svoj stvaralački vijek Roman Petrović je bio uzor, učitelj i autoritet brojnim mlađim umjetnicima. Naročito je realizam s ekspresionističkom tendencijom, koji je prevladavao u njegovim slikama, inspirirao i utjecao na mlađe bosanskohercegovačke slikare, među kojima su se isticali Ismet Mujezinović i Mica Todorović. Taj utjecaj na mlade umjetnike, njegove vrhunske slike, ogromno znanje i velika empatija prema drugima rezultirali su da Roman bude izabran za prvog predsjednika Udruženja likovnih umjetnika BiH (ULUBiH), odmah po njegovom osnivanju.
Romanov stvaralački rad prekinula je iznenadna smrt usljed srčanog udara, u njegovom ateljeu u Sarajevu, 1947. godine. Živio je samo 51 godinu.
Galerija „Roman Petrović“ u Sarajevu, koja je otvorena 1980. godine, nosi ime ovog neponovljivog i humanog umjetnika, jednog od najznačajnijih bosanskohercegovačkih slikara prošloga vijeka.
Ćirilica i latinica skupa
Blizu ulaza na Groblje svetog Josipa, ono najveće staro sarajevsko katoličko groblje, gdje među sedam tisuća pokojnika leži i pjesnik Kranjčević, neobičan je nadgrobnik. U plitkom kamenom okviru dva grobna mjesta, podijeljena na dvije grubo obrađene položene ploče, iznad kojih je, unutar okvira, zemljani pravougaonik za sadnju cvijeća, iz kojeg su i u rano ljeto 2017. rasle tri kultivirane grobljanske biljčice. Na lijevoj su ploči crnom bojom, u lijepo kreiranom fontu ispisana četiri imena. Na desnoj su nacrtane dvije djevojčice, sjede na kubusu, jedna na krilu drži lutku. Iznad njih, više poput životnog mota, nego posmrtnog slova, angažirani je četverostih: “Borbom za umjetnost/ za čovjeka se borih./ Preko zapreka koračah,/ dok dadoh što stvorih”. Iako je autor nepotpisan, zna se da su to riječi pjesnika Hamze Hume. Dva su imena uklesana ruskom ćirilicom, ime oca Ivana Petrovića (a zapravo Petroviča), i ime sina Romana Petrovića, a dva su uklesana poljskom latinicom, ime majke Zofje Petrowicz i sestre Kazimire Petrowicz. Po nekom samoodabranom, porodičnom redu identiteta, sin je preuzeo očevo ukrajinsko – a ne rusko – a kći je preuzela majčino poljsko podrijetlo.
(Miljenko Jergović)