Ima ljudi ekstrema. Onih, što se ono kaže, koji idu iz krajnosti u krajnost. Kod njih je sve na „ili“ – il’ je ovako kako ja kažem, il’ nije nikako! Il’ je vedro, il’ oblačno – ne može nikako bit’ drukčije. Il’ bos, il’ hadžija. I sve tako.
Jučer je pušio k’o smuk, danas ne puši, al’ osuđuje sve koji puše. I ne da progovorit’, a kamoli da mu u prisustvu prikundišeš cigaretu, zapališ je i sukneš mu dim slučajno u facu. To se ne smije.
- Kako možeš, bolan, da se truješ? Đe ti je pamet! U mom prisustvu ne puši. Marš na balkon. Najgore je kad čovjek ne dođe pameti.
E to su izjave ekstrema. Dojučerašnjeg pušača, koji nije pušio nego žmario, gut’o, gužv’o cigarete.
Ili i ovi isti koji su živjeli u nevjeri, nemoralu i bludu pa uđu naglo u vjeru i odmah dobiju upalu imana, to jest imanitis. Preko noći bi da sve druge utjeraju u suru.
- Bog ti ne ubio oči, pa zar ne vidiš da te šejtan nosa! Ne’š imat’ kad. Možeš sutra mandrknut’ pa šta’š onda! Estagfirullah, ja luda li insana. Jal’ govorio njemu jal’ hajvanu, isto ti je…
Jučer nije znao ni Bismille, danas zna bolje od hafiza. Hajd’ što misli da zna nego što smori ljude oko sebe. I za tu upalu ekstremnosti treba propisat’ kakav hap.
E i ovoj junakinji moje priče, treba hap. Da se vrati u normalu. Da se malo sa sobom ispriča i složi sve daske u glavi.
Ona je ultra moderna vazda bila. Ono što se kaže FGR. Roditelji poštovani, ugledni ljudi. Ona jedinica, lijepa, obrazovana, zabavna i sposobna. Razvila svoj privatluk, lomi ga s onim strancima po nakim konferencijama, ne svija se kući. Sva se dala u biznis. I sa svojih trideset i koju, pozapošljavala omladine što kod sebe što kod ovih strendžera u noći, i dobila certifikat ozbiljne poslovne žene. Ima mišljenje o svemu, i onome što zna i što ne zna, i to je preporučuje kod ovih međunarodnih smušenjaka kojima vazda nešto treba objašnjavat’.
I provodila se ona s njima, zabavljala, pila, hodala i hojcala. Vodila jedan slobodan život, umjetnički – u dvoje, troje – kako se zalomi.
Sjećam se da mi je jedan jaran prič’o kako se naš’o u tom društvu selebritija i kako je ona u maniru iskusne jahačice zaskočila jednog našeg ultra mega giga poznatog tipa i odvela ga u svoj topli dom.
- Ja sam muško, al’ to ne znam. Ona je preko one čaše šampanjca ovoga pogledala zavodnički, trepnula jednom pa spustila pogled u čašu, pa podigla još jednom i fiksirala ga ko zmija žabu i naišaretila na vrata. Prva izašla, a on pet minuta za njom.
Znači, bila fakat slatkohrana. Zbog toga joj je i prvi brak prop’o. Nikad je kući, s čo’jekom si je mog’o vidjet’ jedino kad je išla kod svojih i kod svekrve. Voljela slobodu, voljela zadernečit’, a ni razne droge joj nisu bile strane.
I preko noći, priča mi ovaj jaran, nešto joj klikne i dođe tobe. Okrene se u totalu vjeri – dinu i imanu.
Druga žena. Pazi šta govori, ne pije, ne landara, ne bludniči. Prezire takve ljude. Osuđuje. Muka joj što zbog posla mora na te koktel-zabave. Šalje svoju asistenticu. Neće ni da šuti nego poslovnim partnerima drži ders o lijepom ponašanju. Ma žena sušta suprotnost.
I sve bi to i bilo podnošljivo za nju i za okolinu, koja se već navikla na novu Irmu, da ja ona uspjela pobijedit’ svoju strast za muškarcima. Ubi se ona od zaljubljivanja, ali ne popušta u ekstremu.
Ha se prilijepi za nekoga, odmah mu održi predavanje.
- Samo da znaš, ja ti nisam za vodanja. Il’ me ženi, il’ tamburu kupi, ja u nešto udarati moram!
Ovo je rekla frajeru koji je po PS-u, svjetski i vjerski. Koji je kao i ona proš’o sito i rešeto, liječio se od ovisnosti i stao na svoje noge. Eno ga k’o od zlata jabuka sad. Čovjek sebi nije mog’o doći: – Pa nisam, draga Irma, u srednjem vijeku. De se ti malo spusti na zemlju, pa mi se javi.
Ona cmizdrila za njim, iz kreveta nije izlazila mjesec, donosili joj škembe čorbu i pače od Hadžibajrića da se malo povrati. Da se uhaviza i promijeni taktiku. Ali ona jok! Svoje pa svoje.
Nije se od tog ni oporavila već se tresnula u drugog, jednog giliptera bjelosvjetskog – nakog lafo specijalca iz rata – a niđe veze, frajer kad je počeo rat im’o dvanaest godina – al’ farba sve redom oko sebe, pa i nju presvuk’o za neke pare. Dok je mislila da je ljubav obostrana, stavila ga preda se i bespogovorno „priopćila“: – Ja sam u vjeri. Ti si u vjeri. Ništa prije braka. Ni ruka u ruci, ni zagrljaj u luci, ni poljubac u muci. Ništa. Ja sam samo za braka i šerijata. Znači, il’ me ženi il’ tamburu kupi. U nešto se udarati mora!
Ma frajer se cirkuz’o s njom, bio kol’ko je bio, uzeo što je mog’o i nogir’o se.
A mog’o joj je, vala, komotno zapjevati onu rahmetli Mehe Puzića: O djevojko Bedrijo, ja bih tebe ženio, al’ ne daju opštinari, vele još si mlad.
Ali, ona ne popušta. Plače k’o godina, stalo joj je do muška više neg’ do hljeba, al’ se ne predaje. Nema milom kod nje – samo silom.
Nema labavo.
Kako nekad, kad je bludničila na svakom koraku; tako i sad, kad je primjer čestitosti.
Ona je samo dlaku promijenila, al’ ćud ne.
Ekstrem jednom ekstrem uvijek.
Niđe sredine.
Indira Kučuk-Sorguč