Ćamil Sijarić, književnik, pravnik, dramaturg i akademik: Crnogorac koji nije upamtio ni oca ni majku

Piše: Indira Pindžo

Isticao se svojim izuzetnim darom za usmeno kazivanje, te je, za razliku od ostalih kolega književnika, svaku svoju pripovijetku prvo ispričao pa potom zapisao. Sijarićeve priče i romani uglavnom opisuju ljude, običaje i događaje iz rodnoga Sandžaka. Među prvima je nakon Drugog svjetskog rata, 1. maja 1945., ušao u logor Jasenovac.

Pisac bez zavičaja je kao kuća bez temelja. Zavičaj, to je neka nježnost koja vas oblije pri svakom sjećanju na njega, to je neki mir koji vas obuzima i neki zvukovi koje čujete samo vi. I tu, u Bihoru, kraju u kome su živjeli junaci mog romana „Bihorci“, kad podigneš kamen, otkriješ priču. U Bihoru su svi ljudi pripovjedači – opisivao je Ćamil Sijarić svoj zavičaj. Iako je većinu života proveo u BiH i Sarajevu, gdje je i preminuo u saobraćajnoj nesreći prije 33 godine, 6. decembra 1989., njegove priče i romani uglavnom opisuju ljude, običaje i događaje iz rodnoga Sandžaka.

Ćamil Sijarić bio je jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih i crnogorskih pisaca, koji nam je u svojim djelima vjerodostojno dočarao život ljudi i događaje iz vremena u kojem je živio. Isticao se svojim izuzetnim darom za usmeno kazivanje, te je, za razliku od ostalih kolega književnika, svaku svoju pripovijetku prvo ispričao pa potom zapisao, naglašavajući da umiljato i istinito pričati i pisati znači biti saradnik života, a da se pričajući i slušajući priče dva puta živi.

Rođen je 18. decembra 1913. godine u selu Šipovice kod Bijelog Polja, u Crnoj Gori, u bogatoj zemljoradničkoj porodici Šabana i Elmaze Sijarić. Ni oca ni majku nije upamtio, jer su umrli dok je bio vrlo mali, prvo otac, a ubrzo potom i majka, odmah nakon što je rodila Ćamilovog mlađeg brata Šabana. Brigu o dječacima preuzeo je amidža Ilijaz.

U Godijevu je Ćamil završio osnovnu školu, a potom se upisao u Veliku medresu kralja Aleksandra u Skoplju. Tada je počeo pisati svoje prve pjesme, objavljujući ih u školskom listu „Vesnik“, 1929. godine. Zbog političkog aktivizma Sijarića 1935. godine izbacuju iz Medrese, te on nastavlja školovanje u Gimnaziji u Vranju, a 1937. godine upisuje Pravni fakultet u Beogradu. Sve vrijeme je bio i politički aktivan, učestvovao u demonstracijama, štrajkovima te postao član Komunističke partije Jugoslavije.

 Potresen prizorima Jasenovca

Tokom Drugog svjetskog rata Sijarić je radio kao službenik u sudovima u Mostaru, Bosanskoj Gradišci, Banjoj Luci i Sarajevu, sarađujući sve vrijeme s Narodnooslobodilačkim pokretom Jugoslavije. Istovremeno je pisao i objavljivao pjesme u beogradskim, ali i sarajevskim časopisima „Žena danas“ i „Gajret“, a poslije Drugog svjetskog rata i u „Zori“, „Novoj ženi“, „Brazdi“, „Oslobođenju“.

Do 1948. godine Ćamil je radio kao dramaturg u Narodnom pozorištu u Banjoj Luci, a potom postaje službenik Ministarstva prosvjete Narodne republike Bosne i Hercegovine, radeći za izdavačko preduzeće „Svjetlost“, ali ubrzo prelazi u časopis „Zadrugar“. Godine 1951., zapošljava se u literarnoj sekciji Radio Sarajeva, gdje je radio sve do 1983., kada je penzioniran.

Po završetku Drugog svjetskog rata Sijarić je bio sekretar Vijeća narodne časti i pomoćnik sekretara Sreskog narodnog suda u Banjoj Luci, te je među prvima nakon rata, 1. maja 1945., ušao u logor Jasenovac. Sve što je tada vidio i doživio pretočio je u knjigu. Kazivao je da se skoro godinu oporavljao od onoga što je vidio u Jasenovcu.

Prvu zbirku Ćamilovih pripovijedaka „Ram bulja“ objavila je sarajevska „Svjetlost“ 1953. godine, koja je odmah bila zapažena i nagrađena tek ustanovljenom godišnjom nagradom Udruženja književnika. Na anonimnom konkursu „Narodne prosvjete“ Sijarić osvaja prvu nagradu za roman „Bihorci“, koja je u to vrijeme iznosila milion dinara i bila najveća novčana nagrada u ex Jugoslaviji. I za drugu zbirku pripovijedaka „Zelen prsten na vodi“, objavljenu 1957. godine, Ćamil dobija godišnju nagradu Udruženja književnika.

Drugi roman „Kuću kućom čine lastavice“ i treću zbirku pripovijedaka „Naša snaha i mi momci“ objavljuje 1962. godine, a treći roman „Mojkovačka bitka“ 1968., za koji je nagrađen je 27-julskom nagradom Bosne i Hercegovine, tada najznačajnijom nagradom u BiH.

 Pjesmu Breza posvetio supruzi

Godine 1969., Sijarić postaje dopisni član Akademije nauka i umjetnosti BiH, a dvije godine kasnije i redovni član. Bio je najplodniji bošnjački pisac svoga vremena, objavivši, između ostalih, zbirku putopisa „Zapisi o gradovima“, roman „Konak“, koji je nagrađen crnogorskom 13-julskom nagradom, zbirke priča „Kad devojka spava, to je kao kad miriše jabuka“ i „Zapisi o gradovima“ (II), romane „Carska vojska“ i „Raška zemlja Rascija“, zbirku pripovijedaka „Francuski pamuk“, za koju je dobio prestižnu Andrićevu nagradu, potom „Izabrane pripovijetke“, a 1981. godine Izdavačka kuća „Veselin Masleša“ objavila je njegova „Izabrana djela“ (I-X). Godine 1982., objavljuje „Priče kod vode“, a knjiga sjećanja na prizore iz zloglasnog logora „Oslobođeni Jasenovac“ štampana je ponovo u Sarajevu 1983. Slijede „Pripovijetke“, „Rimski prsten“, „Herceg-Bosno i tvoji gradovi“, a 1988. godine u beogradskom BIGZ-u objavljuje svoju prvu zbirku pjesama „Lirika“. U Sarajevu je 1989. godine, za njegovog života objavljena knjiga „Miris lišća orahova“, a posthumno su objavljeni: „Drvo kraj Akova“, „Koliba na nebu“ i „Izabrana djela (I-X). Osim pisanja, Sijarić je volio putovanja i mnogo putovao, a njegova djela prevedena su na više svjetskih jezika.

Čuvenu pjesmu „Breza“ Ćamil je posvetio supruzi Sabini Fehimović, s kojom je dobio kćerku i sina. U vrijeme kad su se upoznali Sabina je bila studentica, a vjenčali su se 1941. godine.

Tri škole nose ime Ćamila Sijarića – u Sarajevu, Novom Pazaru i Nemili kod Zenice. Nekoliko gradova – Novi Pazar, Podgorica, Tutin, Nova Varoš, Brčko… imaju ulice ovog bosanskohercegovačkog i crnogorskog pisca. U Novom Pazaru dodjeljuje se književna nagrada ”Pero Ćamila Sijarića”, a u Bijelom Polju postoji i Dan sjećanja na Ćamila Sijarića. Izgrađena je i česma u njegovom rodnom selu Šipovice u spomen na ovog velikog pisca.

Maestro Osman-Faruk Sijarić, Ćamilov sin

Osman-Faruk Sijarić, Ćamilov sin, čuveni maestro violine, profesor i dugogodišnji dekan Muzičke akademije u Sarajevu, poput svoga oca, također je ostavio veliki trag i pečat u bosanskohercegovačkoj kulturi i historiji. Osim pedagoškog i umjetničkog rada, Osman-Faruk je bio veoma angažiran u društvenom i kulturnom životu Sarajeva i Bosne i Hercegovine. U vrijeme agresije na BiH, 1992.-1995., uz umjetnički i dekanski angažman, inicirao je obnavljanje rada Sarajevske filharmonije, te dao ogroman doprinos fenomenu muzičkog života Sarajeva pod opsadom, tokom koje je održano više od 2000 koncerata. Preminuo je u 78. godini, 19. januara 2021.

 

 

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti