Istanbul, bajkoviti grad na dva kontinenta, gdje se spajaju Istok i Zapad, svojim kulturno-historijskim znamenitostima, raskošnom baštinom i veleljepnim zdanjima oduševljava milione posjetitelja. Uz najljepše i najčuvenije džamije na svijetu, poput Aja Sofije, Sultan Ahmedove, Sulejmanije, Čalmidže, zatim čuvene bazare poput Kapali i Misir čaršije, svakog posjetitelja bez daha ostavljaju očaravajući dvorci u kojima su živjeli osmanski sultani i njihove porodice, ali i obavljani državni poslovi. Stariji je Topkapi dvorac, u kojem su stolovali sultani skoro 400 godina, od 15. do 19. vijeka, odnosno do izgradnje novog Dolmabahče dvorca.
Mjesto gdje je danas Dolmabahče dvorac u vrijeme osvajanja grada od Osmanlija bilo je korišteno za potrebe podmornice, a, koristeći drvenu građu, Osmanlije su tu u 17. vijeku izgradile dvorac Bešiktaš s ogromnim vrtom. Zemlja kojom je vrt napunjen donošena je iz drugih dijelova grada, pa su tako cijelo naselje i dvorac kasnije dobili naziv Dolmabahče (dolma-puniti; bahče-bašča).
Nakon smrti sultana Mahmuda II, 1839. godine, na osmanski prijesto dolazi njegov šesnaestogodišnji sin Abdul Medžid I, koji odlučuje da se dotadašnji dvorac Topkapi iseli i pređe u novi i moderni dvorac. Zbog požara koji je oštetio dvorac Bešiktaš i mjesta na kojem se on nalazio sultan Abdul Medžid I sagradio je novi dvorac upravo na tom mjestu, gdje je i početna tačka moreuza.
Rezidencija 6 posljednjih osmanskih sultana
Izgradnja Dolmabahče dvorca počela je 1843., a trajala je 13 godina, do 1856. Prema predanju, njegovu gradnju u evropskom stilu inicirala je Abdul Medžidova majka Bezmialem Sultan, koja je bila veliki mecena umjetnosti i finansirala izgradnju mnogih građevina u roccoco i baroco stilu.
Inače, sav prihod koji joj je dodjeljivan, Bezmialem Valide (majka) Sultan trošila je u dobrotvorne svrhe, te je izgradila bolnicu Gureba, sedam velikih česama i osnovala domove za siromašnu djecu. Bezmialem je preminula 1852., u 43. godini života, prije otvaranja džamije koja joj je posvećena.
Dolmabahče dvorac bio je rezidencija šest posljednjih osmanskih sultana (Abdul Medžid I, Abdul Aziz I, Mehmed Murat V, Abdul Hamid II, Mehmed V i Mehmed VI Vahdettin), kalifa Abdul Medžida II, te prvog predsjednika Republike Turske Mustafe Kemala Ataturka.
Posljednji osmanski sultan Vahdettin, u oktobru 1922. godine, iz ovog dvorca brodom je napustio zemlju, koja je od tada bila kratko kalifat, do proglašenja Republike Turske 1923. godine, kada je dvorac Dolmabahče predat na korištenje Ataturku. Mustafa Kemal Ataturk bio je turski oficir i političar te osnivač moderne Republike Turske, zbog čega je i dobio nadimak “Atatürk”, koji doslovno znači “otac Turaka” (ata Türk).
Soba i krevet u kojem je preminuo Mustafa Kemal Ataturk
Izgradnja koštala 35 tona zlata
Tokom ljetnih mjeseci Ataturk je redovno boravio u ovom dvorcu, a u njemu je proveo i posljednje dane života, gdje se liječio od duge bolesti i preminuo 10. novembra 1938. godine. Nakon Ataturkove smrti Dolmabahče dvorac postaje muzej.
Za izgradnju Dolmabahče dvorca korišten je mermer s Mramornog ostrva, alabaster iz Egipta, porfirni kamen iz antičkog grada Bergama. Dvorac krase cvjetni vrtovi, urađeni u francuskom stilu, a u uređenje interijera ove veličanstvene građevine potrošeno je 14 tona zlata i 40 tona srebra. Izgradnja cijelog dvorca koštala je 35 tona zlata, što je više od današnjih milijardu i po američkih dolara, zbog čega je došlo do finansijske krize u Osmanskom carstvu i na kraju do državnog bankrota. Restauracijom, 1910. godine, u dvorac je uvedeno centralno grijanje.
O veličini ovog veleljepnog zdanja dovoljno govore: 285 soba, 44 dvorane, 68 toaleta i šest turskih kupatila. Sultanova kapija, Kapija riznica i Kapija Bosfora plijene svojom grandioznošću, kao i džamija i sahat kula koje se nalaze u dvorištu Dolmabahče dvorca. Dvorac čine tri glavna dijela: Selamlik, Muajede (velika dvorana) i Harem. U Selamliku su vođeni državni poslovi i tu su se nalazile muške odaje; Muajede je korištena za velike ceremonije prijema i svečanosti, a u Haremu su živjeli sultanova majka, žene, djeca i konkubine.
Poklon britanske kraljice Victorije
Zidove dvorca ukrašavaju slike italijanskih i francuskih slikara. Namještaj je iz Pariza, od masivnog drveta s pozlatom, presvučen svilom kraljevske izrade. Lusteri su iz Sevra, svileni tepisi iz Hereke i Lyona, kristali iz Bakare, svijećnjaci iz Engleske, proizvedeni po specijalnoj narudžbi. Ukupna površina 131 velikog i 99 malih svilenih tepiha, ručno izrađenih u ateljeu u Heraki, koji se nalaze u odajama dvorca, iznosi 4.500 kvadratnih metara. Svako predsoblje i hodnik imaju svoj namještaj, a i njihove zidove krase umjetničke slike.
Duga i prelijepa stubišta ukrašena su kristalnom ogradom i masivnim crvenim, svilenim tepihom ispod kojeg je parket, kao i u cijelom dvorcu, koji su majstori tog vremena slagali tako da bi napravili što ljepši mozaik od prirodnih boja različitih vrsta drveta.
U najvećem salonu dvorca je najveći svileni tepih zlatno-crvenih boja, te najveći luster koji je rađen od bohemijskog kristala, a sastoji se od 3.600 sijalica i potrebna su tri mjeseca da se on razmontira, opere i ponovno montira. Taj luster je britanska kraljica Victoria poklonila sultanu Abdul Azizu kao znak dobre volje Britanskog carstva.