U egzodusu koji je krajem XV vijeka pogodio Jevreje Sefarde, kada ih je španski kraljevski par Ferdinand II i Izabela istjerao iz Španije, među hiljadama protjeranih bili su i članovi porodice Baruh, koji su se nastanili na Balkanu. Oni su bili preci jednog od najvećih bosanskohercegovačkih pisaca Isaka Samokovlije. Isakov pradjed je kao trgovac došao u Bosnu i Hercegovinu iz bugarskog grada Samokova po kojem su dobili prezime Samokovlija.
Na Isakovo književno stvaralaštvo najviše je utjecalo odrastanje uz rijeku Drinu u Goraždu, odakle je crpio inspiraciju za svoje likove. Ivo Andrić ga je nazvao jednim od najboljih pisaca koje je Bosna i Hercegovina dala, a Meša Selimović je rekao kako je Samokovlija, izuzmemo li Andrića, najbolji bosanski pripovjedač poslije Kočića.
U Domu pisaca u Sarajevu jedan kutak posvećen je ovom velikom bh. književniku, što je, ustvari, minijaturni porodični muzej koji su formirali Isakova kćerka Mirjana i njen suprug Milutin. U tom kutku smješteni su radni sto za kojim je Isak pisao i stvarao, vitrina s njegovim knjigama, vaza za cvijeće koju je Isak dobio od svoje majke nakon što je položio maturu u sarajevskoj Prvoj gimnaziji, nalivpera i olovke, tabakera… Na zidu je nekoliko umjetničkih slika, među kojima dominira piščev portret, rad Marija Mikulića, slikara i Samokovlijinog velikog prijatelja.
Sunce nad Drinom
Isak Samokovlija rođen je 3. decembra 1889. godine u Goraždu, u trgovačkoj porodici, a otac Moša i majka Rifka dali su mu ime po djedu Isaku. Rastao je s četiri brata i jednom sestrom: Baruhom, Haimom, Jakobom, Leonom i Mirjam. Mirjam je umrla kao dijete u Goraždu, a Baruh i Leon stradali su u logorima tokom Drugog svjetskog rata. U pripovijetki “Sunce nad Drinom” Isak je veoma emotivno opisao svoje mjesto rođenja, koje mu je cijeloga života bilo najveća inspiracija:
– Rođen sam u Goraždu, u toj maloj varošici istočne Bosne kroz koju teče divna i plahovita Drina. Gotovo cijelo svoje djetinjstvo proveo sam na toj rijeci. Drina je za mene jedan od dubljih doživljaja. Zanosila me je kao neko živo, božanstveno biće. Njena bistra čarobna zelena boja, puna sunca, koja mi se tih godina redovno slijevala u dušu svakog ljeta, ispunila me za cijeli život vedrinom, čistotom i nekom čudesnom snagom…
U rodnom Goraždu Isak je završio osnovnu školu nakon koje je otišao u Sarajevo kod majčine rodbine, gdje je završio Prvu gimnaziju sa školskim drugom Ivom Andrićem, također velikim književnikom i našim jedinim nobelovcem.
Suprugu upoznao u Beču
Medicinski fakultet u Beču upisao je 1910. godine kao stipendist Jevrejskog kulturno-prosvjetnog društva „La Benevolencija“, ali početkom Prvog svjetskog rata, 1914., biva mobiliziran i poslan na front, zbog čega studije završava tek 1917. godine. U Beču, na jednoj plesnoj večeri, upoznao je mladu Heddu Brunner, svoju buduću suprugu, koju je njena majka poslala na krojački zanat. S Heddom je živio u skladnom braku, dobivši troje djece: Mišu, Mirjanu i Rikicu.
Nakon rata Isak se vratio u Bosnu i Hercegovinu, gdje je počeo raditi kao ljekar u rodnom Goraždu, zatim u Fojnici, da bi se 1925. zaposlio u bolnici „Koševo“ u Sarajevu. Kako je sam često kazivao, imao je mnogo posla kao ljekar, pa je pisao noću, kada bi završio s poslom, jer je književnost bila njegova najveća ljubav.
– Vremena nisam imao mnogo, bio sam zauzet kao ljekar. Radio sam u ambulanti, a popodne u privatnoj ordinaciji. Zato sam uglavnom najviše pisao noću. Kada bih završio sve medicinske poslove, bacio bih se na književnost, a to je za mene bilo najveće uživanje. Volio sam da pišem i volio sam stvari koje pišem, doživljavao sam ih.
Žuta traka
Napisane priče Samokovlija je godinama držao u ladici neobjavljene, jer je pisao za svoju dušu, o životu sunarodnjaka, sefardskih Jevreja, saosjećajući s patnjama siromašnih i obespravljenih, koji su bili glavni likovi njegovih lirski intoniranih pripovijedaka.
Uporedo s ljekarskim poslom radio je kao jedan od urednika sedmičnog lista „Jevrejski život“, u kojem je 1927. objavio svoju prvu pripovijetku „Rafina avlija“, a dvije godine poslije i prvu zbirku pripovijedaka “Od proljeća do proljeća”, te 1936. „Pripovijetke“.
Međutim, početkom Drugog svjetskog rata Samokovlija dobija otkaz u bolnici, te, kao i ostali njegovi sunarodnjaci, biva stigmatiziran žutom trakom s Davidovom zvijezdom, kojom su nacisti obilježavali Jevreje. Ubrzo su ga ustaše odvele u logor u Sarajevu, iz kojeg je uspio pobjeći u proljeće 1945. godine.
Nosač Samuel i Hanka
Nakon Drugog svjetskog rata Samokovlija je uređivao književni časopis “Brazda, a potom je sve do smrti bio urednik u Izdavačkom preduzeću “Svjetlost”. Godine 1946., objavio je svoju najpoznatiju pripovijetku „Nosač Samuel“, koja je, prema mišljenju mnogih, njegovo najbolje djelo. Napisavši drame „On je lud“ i „Fuzija“ okušao se i kao dramski pisac. Prema Samokovlijinim djelima realizirano je više pozorišnih i TV dramatizacija („Plava Jevrejka“, „Ženidba nosača Samuela“, „Simha“, „Ratni hljebovi“). U režiji Slavka Vorkapića, prema Isakovom djelu “Hanka”, 1955. snimljen je istoimeni igrani film, koji je godinu kasnije predstavljao jugoslavensku kinematografiju na Filmskom festivalu u Cannesu.
Bolest bubrega bila je kobna za ovog bh. velikana, koji je preminuo 15. januara 1955. godine, u 66. godini života, ostavivši iza sebe mnoštvo neobjavljenih rukopisa. Sahranjen je na Jevrejskom groblju u Sarajevu. Svake godine, na godišnjicu njegove smrti, u Goraždu se održava manifestacija „Dani Isaka Samokovlije – Sunce nad Drinom“.
Ljekar se nikad nije odvajao od književnika
Samokovlijina kćerka Mirjana ponosila se svojim ocem i njegovim perfekcionizmom, ističući često koliko je predano radio i kao ljekar i kao pisac:
– Otac je, i kad bi pisao za stolom, sjedio u svom bijelom ljekarskom mantilu. U njemu je dočekivao i prijatelje i namjernike. Ovo o ljekarskom mantilu spominjem zato što mi se uvijek činilo da se u njegovoj ličnosti, na neki način, ljekar nikad nije odvajao od književnika, ali također ni književnik od ljekara… Pisao je polagano i strpljivo. Prerađivao je, dopunjavao ili skraćivao svoje tekstove po nekoliko puta: neka mjesta u njima brisao, pa ih ponovo ispisivao i veoma uporno i strpljivo radio sve dok napisanim ne bi bio zadovoljan. Tada bi nam, odahnuvši, obično rekao: “Sad mislim da je ovo konačno gotovo!” U trenucima posebnog raspoloženja tata bi naglas čitao neku od svojih pripovijetki, želeći da čuje i naše mišljenje i utiske.