Pogled mi šeta plažom, analiziram i šutim. Nakon porodičnog ljetovanja otišla sam 48 sati na hrvatsko primorje, tek da se podsjetim kako je to izgledalo nekad, kad šutite i pijete kafu, upijate plavetnilo, okrenete lijeno stranicu… Satima. Okupate se, pa savršeni krug. Bez trzanja na plač, dozivanja: “Maaama”, trčanja prema molu, stepenicama, stijenama, jakom suncu, insektima i stvarnim i apstraktnim opasnostima, koje vrebaju centar vašeg svijeta.
Pokušavam biti dobar roditelj. Informirana sam, dobivam newslettere s internacionalnih portala, hranim svoje čedo voćem, povrćem, kuham, igram se, pričam, šetam. I kopiram svoju mamu. Trudim se biti bolja. Trudim se, ali valjda iz nekog svog ugla, trude se i drugi. Taj kut nije kod svakog isti. Kod nekog je zainteresiranost na devedeset, a kod nekog na trideset stepeni. Konačan rezultat životne trigonometrije niko ne zna odmah.
Već je pretoplo. Sunce u zenitu, a nasred plaže parkirana su kišobran kolica sa “sport bili” dimenzijom suncobrana. U njima pogrbljen spava plavi dječak od nekih godinu i po, izuzetno svijetle puti. Trza desnom nožicom, koju je sunce počelo da prži. Parkirao ga je tata, proćelavi Čeh s pivskim stomakom, koji se sa suprugom sklupčao po suncobran na blijedi komad ćilima, uz još troje djece. Eh, sad nemam mira. Okrećem se na stolici, razmišljam kako prići malom plavušanu i odgurati ga u hlad. Ali, odakle mi pravo?!
Majka, iskusnija od mene tri puta, nije se ni okrenula. Nijednom. Odem u vodu, pa analiziram dječaka s pet metara.
Da mi ga je nekako probuditi, da zaplače, pa će ga morati uzeti. A da priđem i predstavim se kao pedijatar… Da upozorim. Odustanem, pa opet prođem do stola. Definitivno, ne mogu to gledati. Odoh. Kasnije sam se vratila i vidjela da se dječak probudio. Sad je pod velikim suncobranom, gol, mama opuštena i smije se. Možda je problem u meni?!
Ni kriteriji ni stavovi nisu isti, pa ni ono što shvatamo kao problem. Nekoliko dana prije godišnjeg odmora prolazim pored centra za pomoć narkomanima. Gledam kako se uz stepenice penje muškarac, vodeći za ruku dječaka od četiri ili pet godina. Tu tata ide da uzme “lijek”. Tu su tatini poznanici, tata hoće da se liječi. Ili da pauzira. Možda to za tatu i mamu nije strašno mjesto. Mjesto koje nije za djecu.
Iako sam zaljubljena u bratove mališane, iskreno, neke stvari nisam znala prije nego sam postala majka. Probude se emocije za koje nikad niste znali kad pogledate odraz u očima vlastitog djeteta. Čitate ljubav, nadu i očekivanje. Ali, i to nije isto kod svake žene. Moj prijatelj, socijalni radnik pričao mi je o slučaju djevojke koja je do 21. godine dva puta ostavila na usvajanje tek rođene bebe.
Kad je pozvana u Centar za socijalni rad jedne od sarajevskih općina, da preda podatke zbog procesa usvajanja, nije imala strpljenja da pričeka red. Otvorila je vrata i rekla u stilu: “Evo me, ako hoćete podatke, a neću čekati. Odoh, pa me ganjajte, kao i prošli put”.
Nasreću, napuštena djeca poput njenih beba, nekad dobiju drugu šansu kod onih koji ih stvarno žele. Znam takve dvije majke, koje su godinama čekale na svoju bebu. I dočekale su. Ti mališani su danas sretni i voljeni, hvala Bogu, jer je otvoreno srce za ljubav stvar izbora.
Iako su osmomartovske pjesmice slične, mame nisu iste. Određuju nas okruženje, geni, navike, pogledi i izbori. Uvjerila sam se da su davateljice savjeta nerijetko ne tako savršene mame. Ako već želite upute, osobu izaberite tako što analizirate juniore.
Dosad sam sigurna da samo mogu voljeti i truditi se. Valjda ću uspjeti.