A postoje li “instant ljudi”? Neki tamo s neba pali dvadesetogodišnjaci koji traju sezonu ili dvije, a nakon toga nestanu. Naravno da ne postoje. Svaki je čovjek plod ljubavi, podizan s puno suza, patnje i slatkih muka po roditelje.
Verena Cerovina nije samo posebna pojava na sceni. Ova mlada djevojka začudila nas je količinom odgovornosti i smirenošću koja nije svojstvena njenim godinama. Kad smo je pitali kakva je to zrelost u ranim dvadesetim godinama, rekla je da je prinudna. Naime, nakon što su se njeni roditelji rastali, te ona i sestra pripale majci na brigu, a brat Stefan ocu, majka nije imala puno izbora – morala je prehraniti svoje djevojčice. Svi znamo koliko radnih mjesta ima u našoj zemlji, pa je Biljana krenula put daleke Azije. Iza nje su ostale Verena (tada 14-godišnjakinja) i Dajana (17) da se brinu o sebi. Zamislite dvije tinejdžerke same u kući. E, to što ste zamislili nije se dešavalo. One su jednostavno preko noći odrasle. No, krenimo redom…
Verena je prilično neobično ime za naše podneblje, kako si ga dobila?
– Ime sam dobila po njemačkoj glumici, koju je mnogo voljela moja mama.
Kakav, inače, imaš odnos s roditeljima? Čuli smo da te tata mnogo voli?
– Pa, tata, kao i svaki roditelj, mene puno voli. Mnogo sam vezana za njega, ali za mamu možda i više. Tata se zove Goran i radi u policiji u Trebinju. A, mama već dugo radi u inozemstvu. Sestra i ja smo odrastale uglavnom same. Zapravo, od svoje 14. godine živim sama sa sestrom. Mama već sedam godina radi vani. Sestra i ja smo u suštini imale sve, ali roditelji nam nisu bili tu, jer su oboje morali raditi. Svjesna sam da živimo u primitivnoj sredini i da za mene vlada neko općenito mišljenje kako sam površna i kako mi je važno samo da dobro izgledam ili slično. Niko od tih koji tako misle se nije trudio da me bolje upozna. A, eto, ja sam odrastala sama sa sestrom i nikad nisam napravila nešto čega bi se moji roditelji sutra postidjeli. Jer, kad živiš sam, možeš da radiš šta hoćeš. Moja sestra i ja nikada nismo radile nešto što ne bi trebalo. I zbog toga se mnogo ponosim sobom. Mogu reći da sam izrasla u normalnu osobu.
Kako su izgledale vaše obaveze? Jesu li ti roditelji nedostajali?
– Jesu, pogotovo mama, jer sam više vezana za nju. Moji roditelji su inače razvedeni, a mi smo ostale da živimo s mamom. Bilo nam je najteže kad je mama otišla prvi put da radi. Nas dvije tada nismo ništa znale, pa ni kuhati. Uglavnom smo jele brzu hranu. Ali, evo danas, u svojoj 21. godini mogu reći da sam zaista dobra kuharica. Znam sve napraviti. I danas sam Bogu zahvalna što je to ispalo tako. Naravno, voljela bih da je mama bila uz nas. Ali, položila sam jedan veliki, ako ne i najveći ispit u životu.
Tvoja mama je, zapravo, morala otići zbog vaše egzistencije?
– Da, moja mama je morala da ode raditi u Aziju (u ratnu zonu), kako bi nam pružila bolju budućnost. Zaposlena je kao administrativni radnik i bude tamo šest mjeseci, pa dođe ovdje na dvije sedmice. Komunikaciju održavamo mailom ili skypeom. Ja sam imala 14, a sestra 17 godina kada je mama otišla prvi put. Svaka drugarica me pita kako mogu bez mame, ali navikla sam se. Postala sam jača osoba zahvaljujući tome.
Čime se bavi tvoja sestra Dajana?
– Sestra studira kineski i engleski jezik na Palama. Fantastično priča jezike, u tome je dobra na mamu.
A ti?
– Super mi idu strani jezici, ali sam najlošija u svojoj porodici…(smijeh). Mama govori tri jezika.
Kako ste ti i tvoja sestra rješavale međusobne sukobe, tako uobičajene među sestrama?
– Ko kaže da se ne svađa sa svojom sestrom, sigurno laže. Imale smo i nas dvije nekih bezazlenih svađa, ali volimo se najviše na svijetu. Moram reći da imam i mlađeg brata, 15-godišnjeg Stefana, ali on živi s tatom u Trebinju.
Kako je došlo do toga da počneš pjevati?
– Čula sam razne komentare kako sam tek tako počela pjevati, jer kao nisam znala šta bih radila u svom životu. Ali, istina je drugačija. Moj prvi javni nastup bio je 2001. godine, imala sam 10 godina, i to je bilo na Đurđevdanskom festivalu u Banjoj Luci. Ja sam tada bila jedina iz Sarajeva koja je osvojila treće mjesto. Kao djevojčicu, mama me je uvijek vodila po festivalima, kako u BiH, tako i po Srbiji i Crnoj Gori. Pjevam odmalena i oduvijek sam znala da ću biti pjevačica.
Od koga si naslijedila taj talent?
– Moja mama pjeva dobro i uvijek kad pjeva “Zajdi, zajdi”, svi se rasplaču. Ali ona nikada nije imala ambicije da se ozbiljnije bavi pjevanjem.
Jesi li i lijepa na mamu?
– (Smijeh) …kažu mi da ličim na nju, a ona kaže da sam ista ona kad je bila mojih godina.
S obzirom na to kako danas izgledaš, teško je povjerovati da nisi bila šminkerica dok se nisi počela baviti ovim poslom?
– Prvi put sam štikle obula kad sam se prijavila na ZMBT, a do tada, bez ikakvog kompleksa, mogu reći da sam izgledala poput klošara. Jednostavno, takav je bio moj stil. Nosila sam patike različitih boja pertli, izgledala sam kao neko spadalo, nikada se nisam šminkala. Djevojkama s puderom na licu i štiklama na nogama davala sam svakakve epitete… (smijeh). Mislim da nijedan muškarac nije obraćao pažnju na mene kao djevojku dok sam išla u srednju školu. Uvijek sam im bila samo jaran. Uklapala sam se u muško društvo, posmatrali su me kao muškarca, jer sam više tako izgledala. Nisam se uklapala u tipične djevojačke priče o šminkanju i trendy odjeći.
Imaš nekoliko tetovaža na tijelu, šta one simboliziraju?
– Zasad imam tri tetovaže. Planiram uraditi, možda, još dvije. Prvu sam uradila kada sam napunila 18 godina, jer mi roditelji nisu dozvoljavali da to učinim ranije. Bilo je to slovo B, kao moja mama Biljana. I rekla sam mami da to tati ne spominje, jer je on strožiji od nje. Mama mu je slučajno rekla, a onda me on nazvao i ružio zbog toga. A, mama me nazvala narednog dana i rekla da će mi ona dati novac da istetoviram i slovo G, kao prvo slovo tatinog imena. I kad je tata to saznao, nazvao me i kazao: “Pa, dobro sine, tata ti nije ništa rekao”… (smijeh).
Koliko si imala godina kada su ti se roditelji razveli?
– Imala sam 10 godina, ali mi to nismo nešto previše osjetili na svojoj koži. Možda sam se nekad zapitala zašto nisu zajedno i zašto se ne pomire. Ali, nismo trpjeli neki bolan razvod. Oni su oboje u svakom trenutku tu za nas. Tata nas dnevno nazove po 10 puta. Mama i tata su, inače, u super odnosima.
A, šta je bila druga tetovaža?
– Druga je bila ime mog brata, na prstu sam istetovirala Stefan. Ta tetovaža je bila bolnija od ove koju imam na leđima. Ona je u vezi s muzikom, na engleskom piše: “Gdje riječi nestaju, muzika počinje”. Nikada nisam voljela tetovaže životinja ili slično. Voljela bih još istetovirati inicijal sestrinog imena, a peta tetovaža, vjerovatno će zvučati glupo… Mnogo volim film “Tri metra iznad neba” i kad bih vam pričala koliki je taj film ostavio utisak na mene, ne biste vjerovali. Zato bih voljela istetovirati “tri metra iznad neba” na španskom. Nije to ni zbog filma, nego bih možda neke svoje životne priče stavila u tu rečenicu.
O čemu se, zapravo, radi u tom filmu?
– Radi se o nevjerovatnoj ljubavnoj priči između momka i djevojke. Glavni glumci su odlični, da oni nisu glumili u tom filmu, ne bi imao tako veliku čar. Mario Casas je glavna uloga.
Ljudi, vjerovatno, o tebi ne znaju da se pomalo baviš i dizajniranjem?
– Za svaki bitniji televizijski nastup trudim se da sama nešto dizajniram. Ne treba puno novca da biste se dobro obukli. Inspiracija su mi svjetske zvijezde, od svake uzmem po nešto, sve nacrtam i onda to moja šnajderica iz Kiseljaka sašije. Tri godine mi šije i toliko dobro sam se upoznala s materijalima. Voljela bih jednog dana lansirati neku svoju liniju i vjerujem da bi se to ljudima dopalo.
Upisala si žurnalistiku, zašto?
– Pošto sam završila srednju muzičku, htjela sam upisati Akademiju, Odsjek solo pjevanje. A, kako mi za sve drugo treba više vremena nego za fakultet, muzičku akademiju nikako ne bih mogla stići. Zato sam vanredno upisala žurnalistiku, prva sam godina, ali jedva i to stižem. Do završetka srednje škole nisam razmišljala o žurnalistici, ali sam, zahvaljujući dobrom prijatelju koji je upisao taj studij, shvatila kako bih se mogla pronaći u novinarstvu. I, mislim da nisam pogriješila. Ne ide mi loše.
Imaš svoje tri pjesme, a u posljednje vrijeme najviše se govori o tvom duetu s Deenom “Voli me hitno”.
– Da, privukli smo mnogo pažnje, to mi je i bio cilj. Imamo sličan senzibilitet i scenu vidimo na drugačiji način. Nemam ništa protiv ljudi koji su statični na sceni, ali isto tako to može sebi dozvoliti jedna Hanka Paldum, ali ne neko mlađi, jer mi više ne živimo u takvom vremenu. Ta doza provokacije koju smo napravili Deen i ja bila je isplanirana.
Kako na te provokacije reagiraju tvoji roditelji? Smeta li im?
– Ne, oni mene dobro poznaju i znaju kako su me odgojili. Na to gledaju kao na moj posao. Deen i ja trebamo u Begradu gostovati u VIP Roomu i tako ćemo završiti priču “Voli me hitno”, koja traje već četiri mjeseca. Uskoro će se pojaviti i spot. A, ja već pripremam novu pjesmu, opet ću sarađivati s produkcijom “Tempo”, koji su prepoznali taj moj senzibilitet.
Deen te mnogo hvali na Facebooku.
– On se iznenadio kad me upoznao, jer sam i njemu djelovala potpuno drugačije nego što u suštini jesam. Drago mi je što me toliko hvali… (smijeh).
Gdje kupuješ odjeću?
– Hm, u mom ormaru ćete pronaći odjeću od tri do 300 maraka. Za nastupe kupujem samo materijal, jer sve šijem, ali najviše kupujem u “New Yorkeru”, jer oni imaju taj neki mladenački stil.
Spomenula si da još nisi stigla položiti vozački ispit? Zašto?
– Uzela sam testove još prije devet mjeseci i oni tako stoje ispod televizora. Ne znam zašto ih nikad ne uzmem da učim, uvijek imam nešto preče od toga. Na nastupe idem obično sa svojim klavijaturistom. Ali, stvarno bi više bio red da položim taj vozački ispit.
Jesi li zaljubljena?
– Iskreno, nisam. Meni se teško zaljubiti. Nisam zaljubljive prirode. Moja vječita ljubav je glumac Mario Casas. S njim sam bila u vezi na Facebooku, a sad sam u vezi s Bali-begom… (smijeh). Nekako, još živim u mašti. Baš previše maštam i možda se zbog toga ne mogu ni stvarno zaljubiti. Nisam nikad bila zaljubljena do te mjere da plačem kao moje prijateljice.
Nikad nisi patila zbog ljubavi?
– Nikad nisam osjetila pravu ljubav i kad neko priča o tome, čudim se, ali šutim… (smijeh). Mogao bi me privući duhovit muškarac. Ne mora biti lijep, jeste da će te privući nečiji fizički izgled, ali te to neće i zadržati. Nije me još niko osvojio, a ni ja se nešto ne trudim da me neko osvoji.
Udvaraju li ti se na nastupima?
– Iskreno, meni se rijetko ko udvara… (smijeh). Nekad se pitam imam li rogove. Možda se plaše ovoga što radim. Pročitala sam da se muškarci plaše uspješnih žena. Putem Facebooka mi se najviše udvaraju, ali nikoga ne shvatam ozbiljno. I ne padam na komentare tipa: “anđele”… (smijeh).
Kako bi izgledao tvoj savršen dan?
– Pa, izlazak s društvom. Ustajem veoma kasno, osim kad nemam nekih važnih obaveza. Ne krećem se puno. Kad ne nastupam, rijetko izlazim. Zapravo, nikako ne izlazim, više volim da mi društvo dođe kući. Prerano sam se zatvorila u kuću, ali sam se zasitila kafića i diskoteka, jer je to, najčešće, moje radno mjesto. Najprijatnije se osjećam kod kuće.