Da se godine 1202. godine u Evropi biralo najnepoželjnije zanimanje, to bi svakako bilo vladar ili plemić. U toj neobično važnoj godini, jedini istinski vladar u Evropi bio je papa. Svi ostali su bili lako zamjenjive varijable, samo je papa bio konstanta, potvrđena i od Boga i od ljudi.
Niko tu konstantu nije smio dovesti u pitanje na bilo koji način, rizikujući da bude kažnjen i to vrlo surovo. Papa se zvao Inocentije Treći i u historiji je zabilježen kao najmoćniji papa svih vremena.
Bilo je dovoljno da Inocentije podigne ruku i pokaže prstom i da se iz cijele Evrope podignu vojske križara te da sasijeku svakoga ko se na bilo koji način usprotivio Crkvi, Vatikanu i učenjima koja je Crkva smatrala ispravnim.
Mnogi su evropski vladari cvilili za oprost pred Innocentijem Trećim, tražeći milost koje kod Innoccentija često nije bilo. Križari koje je on okupio spalili su 1202.godine Zadar , a dvije godine poslije opljačkali su i Carigrad, glavni grad dotad moćne i bogate Vizantije koja se nikada više oporaviti i postati ono što je nekada bila.
Taktičnost i mudrost
Godine 1209. papa će povesti križarski rat protiv bogatih gradova u južnoj Francuskoj koji se su priklonili Albinežankoj herezi, heretičkom učenju koje je došlo iz Irana, preko Bugarske, te odbacivalo crkvenu korupciju i propagiralo nebeski dualizam kroz borbu dobra i zla. Innocentije je prvo diplomatski pokušao Katare, kako su se nazivali francuski heretici, vratiti na pravi put, no kako su oni to odbili, te čak ubili papinog izaslanika, Papa je pokrenuo Križarski rat u kojem nije bilo mjesta za samilost.
– Vaša Svetosti danas smo 20.000 heretika, bez obzira na njihov društveni položaj, dob i spol naboli na mač, pisao je komandant Križara Papi Inoccentiju Trećem, izvještavajući ga o dobro obavljenom poslu u Francuskoj.
Vođe pobunjenih Katara bile su moćne i bogate, te su se vjerovatno uzdali u debele zidove svojih zamkova, no sve to te nije bilo dovoljno protiv Pape, najmoćnijeg i najbogatijeg čovjeka tog vremena. Nedostajalo im je ono ključno u borbi sa puno jačim neprijateljem, nedostajala im je taktičnost i mudrost kakvu je imao ban Kulin, vladar male zemlje Bosne, sakrivene u planinama na drugom kraju Evrope.
Kulin nije bio veliki vladar. O teritorijama kojima je vladao kao je kasnije bio Tvrtko prvi, niti je bio tako bogat kao što je to bio Dušan na čijem dvoru se jelo zlatnim kašikama, niti je vodio velike bitke čije tehničke detalje danas proučava historija.
Suprotno duhu tog vremena, kada se podrazumijevalo da vladar većini svog vremena provodi ratujući i pljačkajući, Kulin je bio vladar koji se oslanjao na diplomatiju i lijepu riječ. Ono što je uradio godine 1203. na Bilinom Polju kod Zenice jedinstven je potez u historiji politike.
Suočen sa ozbiljnim optužbama da u svojoj zemlji štiti heretike, čije učenje je imalo itekakave veze sa učenjem katara u Francuskoj i koje je preko Bugarske, Srbije i Bosne zapravo stiglo na Zapad, Kulin se vrlo spretno pravio nevješt pred papinim izaslanikom Ivanom de Kazamarisom, praveći se da ne zna razliku između učenja „patarenstva” odnosno bogumilstva, te onog što papini ljudi smatraju jedinim ispravnim vjerovanjem . Kulin i njegovi ljudi, uključujući i članove banove porodice, pred visokom i opasnim gostima su odbacili krivovjerje i postali ispravni katolici.
Naravno, čim su papini ljudi izašli iz Bosne, u njoj je sve bilo kao i prije. Takav postupak, tako karakterističan za ljude sa ovih prostora, jasno govori da Kulin ban bio čovjek iz ovih krajeva, sa obdaren obdašnjom pameti i lukavstvom.
Na Bilinim polju u godini 1203 Kulin je dokazao da je mudrosti i trezvenost jača od bilo kakve sile i da je lijek protiv onih mnogo jačih, što su svakako Vatikan i njegovi saveznici Mađari svakako bili. Da je postupio drugačije,suprotstavivši se Papi, Ugarskoj i Križarima, Bosne sigurno ne bi bilo, te bi ovdašnja vlastela i paterani završili bi onako kako su skončali francuski heretici, dakle živi spaljeni ili nabodeni na mač.
Iako su historijski izvori o tom davnom vremenu, kao i samom banu Kulinu vrlo oskudni, u narodu je ostalo sjećanje na ovog plemenitog i sposobnog vladara.
– Ban Kulin je vjerovatno najtipičnija ličnost srednjovjekovne Bosne i jedini je bosanski vladar koji je ostao sačuvan u tradiciji i narodnoj poslovici: “Od Kulina ban i dobrijeh dana”. U vrijeme potpune feudalne anarhije početkom 15 stoljeća jedna skupina bosanske vlastele se obratila napuljskom kralju Ladislavu zahtjevom da se granice potvrde u opsegu koje su imale u vrijeme bana Kulina. To pokazuje da se u Bosni, zahvaćenoj feudalnim rasulom, i da stoljeća nakon bana Kulina očuvala uspomena na njegovu vladavinu kao doba postojanosti i državničke mudrosti. Boreći se svim sredstvima za bosansku samobitnost, ovaj mudri ban zna se praviti i nevješt – kako ne razumije u čemu su doktrinarne vjerske razlike između katoličanstva i patenstva samo da bi sebi i Bosni skinuo s vrata papu i ugarskog kralja. Ban Kulin, više nego i najmoćniji bosanski vladar kralj Tvrtko i simbolizira duh Bosne kao osobene zemlje, zapaža historičar Mustafa Imamović u svojoj knjizi “Historija Bošnjaka”.
Osam dokumenata
Kulina ban se slovom i brojem spominje u osam pisanih dokumenata, te na jednoj kamenoj ploči pronađenoj u Muhašinovićima kod Visokog. Ne zna se tačno kada je i gdje je rođen, ali se predpostavlja da je na svijet došao oko 1121, te da je iz Regije Usora, odakle su, po nekom pravilu potjecali svi bosanski vladari.
Godine 1166. sa historijske pozornice nestaje ban Borić, prvi bosanski vladar o kojem postoje jasni pisani tragovi. Ko ga je naslijedio, nije poznato. Tek 1180. u pismu papinskog izaslanika Tobalda se spominje ban Kulin kojeg izaslanik moli da mu pošalje dvije sluge i kože od kuna.
Na poleđini učtivo napisanog pisma stoji i kome je pismo posvećeno. Poslano je „Culini magno bano Bosine”, što znači „velikom bosanskom banu Kulinu”.
Postoji ozbiljno pitanje koje se dotiče samog imena najslavnijeg bosanskog vladara, a o tome zanimljivu teoriju ima najkontroverzniji ali popularni domaći historičar Ibrahim Pašić. On tvrdi da ime „Kulin” ima predslavenske korijene, ilirska ili latinske.
– Ime Kulin u svojoj osnovi ima rijedak imenski korijen „Cul” sadržan u ilirskom kognomenu „Culus”. Iz kognomena Culus, u skladu sa zakonomejrnosti ilirske onomastike nastao je gentilicij Culius. Epigrafski natpisi s ovim imenima pronađeni su u Rider u Dalmaciji, tvrdi profesor Pašić.
On dobro zapaža da je ime Kulin vrlo rijetko u srednjovjekovnoj Bosni, što pomalo čudi, ali Pašić to objašnjava činjenicom da ime neslavenskog porijekla i da je bila ograničeno na „ilirsko – romansko” malobrojnije našlo u našlo stanovništvo koje se po doseljavanju na Balkan našlo u slavenskom okruženju.
Godina 1180 . smatra se onom u kojoj započinje Kulinova vladavina, alin neki autori smatraju da je on počeo vladati još deset godina ranije. Bosna se tada nalazila u nezgodnom procjepu između ratoborne, imperijalistički nastojene Ugarske, iza koje je stajao Vatikan i nekada slavne, ali tada propadajuće Vizantije, koja je svoje posljednje godine na tlu Bosne odbrojala upravo u vrijeme Kulina. Vješti i lukavi ugarski vladari uspjeli su okrenuti vladare balkanskih državica protiv Vizantije. Tako se 1183 . godine spominje da je Kulin ratovao na strani Ugara protiv Vizantijaca koji su pretrpjeli poraz i više se nikad neće vratiti.
No, jedna imperijalistička politika bit će vrlo brzo zamijenjena drugom, ugarskom. Ta neshvatljiva pretenzija mađarskih vladara Bosni trajat će cijelih 1000 godina, praktično do kraja Prvog svjetskog rata, kada su mađarski nacionalisti u javnost izašali sa planom o podjeli Austrougarske u kojem bi BiH pripala njima.
Kao svoj argument izvukli su tvrdnju da je su od svi mađarski srednjovekovni vladari nosi između ostalog titulu „kralja Bosne”.
Takva titula je bila tek formalnost. U pojedinim periodima srednjeg vijeka Bosna je bila u vazalskom odnosu prema Ugarskoj, što nije bilo ništa neobično u to vrijeme u cijeloj Evropi… Ugarska, kao ni prije Bizantija, nikada nije imala stvarnu vlast u Bosni. Ko, zapravo, vlada nekom zemljom, može se najbolje vidjeti ako se pogleda ko u toj zemlji sakuplja poreze i carine. Godine 1189. u Bosni su to radili ban Kulin i njegova dvorska kancelarija. Samo je potpuno samostalan vladar mogao nekoga osloboditi poreza i dažbina, neizbježnih nameta u poslovnim svijetu, kako tad tako i danas.
Za takvo nešto su posebno bili zainteresirani Dubrovčani, vješti trgovci čije su poslovne veze bile umrežene na cijelom Balkanskom poluotoku.
Potpisivanje dokumenta poznatog kao „Povelja Kulina Bana” bilo je od obostraniog interesa: Kulina, koji je računao na veći izvoz bosanske robe preko Dubrovnika, te Dubrovčana, koji su mogli nesmetano poslovati na teritoriji Bosne.
– ..Ja, Ban Bosanski Kulin, obećavam Tebi kneže Krvašu i svim građanima Dubrovčanima pravim Vam prijateljem biti od sada i dovijeka.
I pravicu držati sa Vama i pravo povjerenje, dokle budem živ.
Svi Dubrovčani koji hode kuda ja vladam, trgujući, gdje god se žele kretati, gdje god koji hoće, s pravim povjerenjem i pravim srcem, bez ikakve zlobe, a šta mi ko da svojom voljom kao poklon.
Neće im biti od mojih časnika sile, i dokle u mene budu, davati ću im pomoć kao i sebi, koliko se može, bez ikakve zle primisli. Neka mi Bog pomogne i svo Sveto Evanđelje – stoji u tekstu “Povelje”.
Dokument je pisan na dva jezika i dva pisma, bosančicom i na narodnom jeziku, te latinicom, na latinskom jeziku.
Povelja je najznačajniji dokument rane bosanske države, ali i svih drugih južnoslavenskih država. To je prvi državnički, pisani akt nekog od ovdašnjih sredjovjekovanih vladara i drugi takav akt u cijelom slavenskom svijetu. Niko i ništa nije stajalo Kulinu na putu da ga potpiše i provede.
– Taj vladar je apsolutno suvereno i nesmetano vladao svojom zemljom i o svemu odlučivao samostalno, što znači da je on bio suveren, koji je samostalno, politički i u svakom drugom smislu, pravno dakle, bio gospodar svoje zemlje. To se vidi iz teksta “Povelje”, kao i iz vokacije, jer on se poziva samo na Oca i Sina i Svetoga Duha kada se kune, a ni na kakvog drugog sizerena, dakle višega državnog ili bilo koje druge vrste autoriteta. Dakle, postoji Bog i Kulin – kaže akademik Muhamed Filipović.
Na udaru Pape
Zahvaljujući miroljubivoj politici bana Kulina, te njegovim poslovnim i diplomatskim vještinama, mala zemlja Bosna uživa u vremenu mira, doživljava značajan ekonomski napredak, a za stanovništvo nastupa nekakav period „blagostanja”, šta god to za srednji vijek značilo.
– Narod ga smatra za ljubimca vila, a njegovu vladavinu kao zlatno doba, a pričati o „Kulinu banu” omiljena je uzrečica o nekome ko govori o dalekoj prošlosti, kad su šljive u Bosni vječito stenjale pod teretom plodova a žuta žitna polja neprestano lelujala u plodnim dolinama – pisao je 1921. historičar William Miller.
Ali, nad tom idiličnom slikom nadvio se tamni oblak. Do Pape su stigle vijesti da Kulin i njegova vlastela kriju heretike, patarene protjerane iz dalmatinskih gradova.
– U zemlji ugarskog kralja, to jest u Bosni, razvija se hereza ne malih razmjera, i to u tolikoj mjeri da je i sam ban Kulin, pošto je sa svojom ženom i svojom sestrom, udovicom pokojnog Miroslava Humskog, s više svojih srodnika bio zaveden, preveo u onu herezu više od deset hiljada kršćana – pisao je 1119. Zetski knez Vukan u pismu papi Inocentiju Trećem.
Papa je optužbe ozbiljno shvatio te od ugarskog kralja Emerika traži da se pozabavi herezom u Bosni, „da ova bolest, ako se u početku ne suzbije, ne zarazi okolne zemlje pa se i po ugarskom kraljevstvu ne razvije njena pošast”. ”
Mudri Kulin poziva Papu da dođe u Bosnu i uvjeri se da u njoj žive pravi kršćani, a Inocentije šalje svog izaslanika Ivana de Kazamarisa, koji će se s Kulinom i njegovom svitom sastati osmog aprila 1203. na Bilinom polju. Pored Kulina i Kazamarisa, kao svjedok je bio prisutan dubrovački arhiđakon Marin, te patarenske poglavice Dragiša, Ljubin, Dragota, Pribiša, Ljuben, Radoš i Vidoš, koji su potpisali dokument u kojem se odriču svojeg krivovjerja, garantirajući svojim životom i imetkom.
Susret na Bilinom polju
– Mi načelnici onih ljudi koji se do sada navlastito nazivasmo ovlasticami krščanskog imena na zemljištu Bosne, mjesto svi prisutni, obećajemo pred Bogom i njegovimi svetci u nazočnosti g. Ivana de casamarisaa, kapelana pape i rimske crkve u tu svrhu u Bosnu izaslana, pred zaštitnikom Banom Kulinom, gospodarom Bosne, za sve koji su od navedene zajednice naše bratovštine da ćemo se držati uredbe i zaposjedi rimske crkve toli u životu toli u ponašanju svojem, koli da ćemo joj poslušni biti i živjeti opolag njenih propisa, obavezujuć se za svekolike oda naše dražbe i jamčeći ako ni ikada od sada sliedili krivovjerku opačinu, sa svojim posjedom i cielim imetkom… dio je dokumenta potisnog na Bilinom polju.
Naravno da ni Kulin i sveštenici Crkve bosanske nisu imali namjeru da ga se drže, ali je Papin izaslanik zadovoljan otišao iz Bosne i više se nikad nije vratio.
Mudrost i lukavost bana Kulina spasili su Bosnu i njene patrene od mača pape Inocentija i njegovih križara. Jedna sretna okolnost je išla naruku Bosni. Godine 1204. Mongoli su poharali Ugarsku, uništili njenu vojsku i zemlju spalili do temelja.
Tako mađarski vladari, zabavljeni vlastitim jadom, nisu imali vremena i sredstava da se bave Bosnom i njenim ljudima.
Dokument potisan na Bilinom polju posljednji je akt u kojem se spominje ban Kulin, te se pretpostavlja da je umro naredne godine.
Iza njega nije ostalo mnogo tragova, ne znamo tačno kako je izgledao, gdje mu je bio dvor niti šta su bile njegove svakodnevne navike. No, jedno je sigurno.
Današnja BiH treba vladara kao što je bio Kulin.
Povelja Kulina bana
Originalna “Povelja Kulina bana” nalazi se u ruskom državnom arhivu, St. Petersburgu. Tamo je dospjela nakon što ju je 1917. godine iz dubrovačkog arhiva ukrao ruski konzul. U Dubrovniku se nalaze još dvije kopije ovog dokumenta. Svi pokušaji da se neki od primjeraka “Povelje” vrate u Bosnu su propali.
Nasljednik
Nakon smrti Kulina trebao ga je nasljediti sin Stjepan, no tome su se usprotivile patarenske starješine. Stjepan je, naime, bio katolik. Kulina je naslijedio njegov rođak, pataren Ninoslav, kasnije poznat kao veliki ban koji se uspješno branio protiv Ugara.
Supruga Vojslava
Početkom prošlog stoljeća u mjestu Muhašinovići kod Visokog pronađeni su ostaci crkve koju je, najvjerovatnije, podigao Kulin. Najznačanije otkriće je ploča koja se nalazila iznad vrata crkve. Pored misterioznih šest krugova, koje neki povezuju s manihejskim učenjima i drevnim Iranima, tu je i natpis u kojem se spominje supruga bana Kulina.
– Siju crkv ban Kulin zida
Postavi svoj obraz nad pragom
Dai Bog banu kulinu zdravie
I banici Vojsavi