Prošlo je više od 15 godina otkako je, kao djevojčica, sa sestrom Ivanom prvi put otišla na planinu. Prizor koji ju je s vrha Ljubišnje iznad Foče opčinio i kojeg pamti i danas, odredio je njen životni put. Jelena Simović je dijete Foče, Sutjeske i Maglića, koje je odrastalo u neopisivim ljepotama bh. planina, osvajalo njihove vrhove, stasavalo u alpinistu i gorskog spasioca, te magistra sigurnosti koji nastoji i na taj način unaprijediti sistem zaštite i spašavanja.
Ljubav prema planini i prirodi prenijeli su joj roditelji.
Osjećaj mira
– Prvi put na planinu sam otišla sa sestrom, a do tada nije bilo ni govora o tome jer sam bila mamina i tatina princeza, zanimali su me manekenstvo i balerine. Onda je sestra rekla jednu krucijalnu rečenicu: „Kad jednom odeš u planinu, ili će te planina uzeti sebi, ili više nikad nećeš ići“ – kaže Jelena.
Planina ju je uzela sebi i praktično do danas živi s njom, jer svaki slobodan dan koristi da je posjeti i ispuni svoju dušu.
– Reći ću vam što do sada nikome nisam. Ja sam se na Ljubišnji, prvoj planini na koju sam otišla, zaljubila u daljine. Gledajući u daljine osjećala sam neku radost u duši. Sjećam se tog momenta, kad je „pucao“ pogled preko Konjskog polja, osjetila sam neki mir, osjećala sam neku posebnu vrstu radosti, nešto što me ispunjavalo – priča nam Jelena.
Priznaje da je i tokom školovanja tražila izgovore za odsustvo s nastave, kako ne bi propustila bilo koji odlazak na planinu s prijateljima. Svaki je za nju, kaže, predstavljao novo rađanje.
– Čudan je taj osjećaj, teško ga je objasniti, ali je i danas, nakon više od 15 godina planinarenja, isti. Kad pogledam u šumu, brda i planine, moja se duša rastopi, osjetim toplinu u grudima i to je vrhunac sreće koju čovjek može osjetiti – ističe Jelena.
Od fočanskih i bosanskih, onih u regionu, alpinistica iz Foče stigla je i do svjetskih vrhova, od Grosgloknera, najvišeg vrha u Austriji, italijanskih Dolomita do 5.621 metra visokog Elbrusa na Kavkazu i Akonkagve u Južnoj Americi na čak 6.200 metara, kojem bi se željela vratiti.
– Nažalost, nisam dosegla taj vrh, jer moj alpinistički partner se nije osjećao dobro. Dobio je visinsku bolest. Bez razmišljanja sam se okrenula, jer ipak je njegov život najvažniji, da se mi vratimo živi i zdravi. Voljela bih to ponoviti, jer ne volim ništa što ostaje nedovršeno. Iako volim sve planine, srcem sam vezana za Sutjesku. Sutjeska je moja druga kuća, moje mjesto obitavanja. Za Sutjesku kažem da su to moji Himalaji i ništa se s njenom ljepotom ne može da mjeri. A za mene najljepše mjesto na svijetu je Prijevor, podnožje Maglića. S tim pogledom i ljepotom ništa se ne može porediti – kaže Jelena Simović.
Za razliku od Jelene koja je, sanjajući o manekenstvu i baletu, slučajno krenula ka planinskim vrhovima, ova današnja je mnogo jača i odlučnija. Nekako usput je sticala znanja i vještine, pa je Jelena sada alpinistica i gorski spasilac educiran za spašavanje s teško pristupačnih terena, speleo – spašavanje, spašavanje na divljim vodama …s desecima akcija, teških, ali i trenutaka ponosa iza sebe.
– Ono što nikad ne mogu da savladam jesu prizori koje vidite tokom akcija spašavanja. Često smo svi izloženi izuzetno stresnim i teškim situacijama dok nalazite beživotna tijela, tijela u lošem stanju, gdje pokušavate spasiti nečiji život dok vas uplakane majke, očevi i prijatelji gledaju s nadom u očima. Morate biti toliko jaki da sve to izdržite, da prisebni dođete kući. Na sve nas to ostavi emotivne tragove, ali se kroz godine iskustva naučimo nositi s tim. Naravno, volimo da se radujemo s ljudima kada ih pronađemo i spasimo. Ima tu mnogo neraskidivih prijateljstava – kaže Jelena.
Dobro pobjeđuje
Najteži trenuci stvorili su trajne veze, pa joj se i danas javljaju planinari iz Poljske ili zemalja regiona, pitaju kako je, čestitaju praznike, dođu da je posjete. Komentirajući stanje u svijetu, Jelena ukazuje da upravo prizori kojima je svjedočila, od zaleđenih planinskih vrhova do poplavljenih gradova u BiH, govore da od ljudskog života nema ništa vrednije.
– Nije sve tako loše, kako nam se servira. Ja bih rekla da nam je svima jako dosadno, ne znamo šta ćemo od sebe, pa smišljamo načine kako ćemo jedni drugima da zakomplikujemo živote. A život je jako lijep, posebno sada kada je proces globalizacije omogućio dostupnost svega na svakom dijelu Planete. Vjerujem da će dobro da pobijedi, to nam je Bog i ostavio. Mene ne dotiče ono što nam serviraju, jer svoje vrijeme provodim s ljudima koje volim, radim ono što volim i nastojim svoje vrijeme da provedem na najljepši mogući način. Političke situacije i ratove ostavljam ljudima koji žele da se bave s tim. Život je samo jedan, a bojim se da nismo svjesni koliko on brzo prolazi – kaže Jelena Simović.
Naučni rad
Diplomirala je na Odsjeku za sigurnosne i mirovne studije Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, gdje je i magistrirala s temom zaštite i spašavanja i gorskih službi spašavanja u BiH. Upisala je i drugi master, informacijske sigurnosti, koji je dijelom završila na Univerzitetu u Hillesheimu u Njemačkoj. Uskoro će braniti svoj drugi magistarski rad.
– Mnogo sam ponosna. Sve se vrti oko zaštite i spašavanja, jer to postane način života, iako sam sada više u naučnim vodama. Danas se bavim razvojem zaštite i spašavanja, pokušavam ostaviti pisane tragove o stanju sistema zaštite i spašavanja, posebno nevladinom sektoru u GSS-u, jer ne postoji mnogo takvih radova, a našoj zemlji su potrebni. Trenutno sam u fazi pokretanja svog posla, koji će također biti vezan za planine – kaže Jelena Simović.