Foto: Freepik
Kažu da osmijeh briše bore. Pitam se da li to važi za svaki osmijeh… iskreni, od srca, ali i onaj koji prikriva tugu, jecaj i lom u duši. Jesmo li zaista sretni ako smo nasmijani ili se samo pretvaramo, glumimo sreću? Na fotkama, naročito onima koje postavljamo na društvene mreže, Facebook, Instagram… skoro uvijek smo nasmijani. Jer treba da pošaljemo poruku kako smo sretni i zadovoljni, ispunjeni ljubavlju, okruženi ljudima koji nas vole, kako smo ostvareni u svakom smislu. A jesmo li? Ili se pretvaramo da jesmo? I da, često je to pretvaranje.
Ne znam kad je tačno počelo – to pretvaranje. Možda onog dana kad sam prvi put rekla “dobro sam”, a nisam bila. Možda kad sam na Facebook i Instagram stavila osmijeh, a u sebi nosila lom. Možda kad sam prestala pričati o stvarima koje bole, jer „neće ljudi da slušaju teške priče“.
Život bez filtera
A istina je – život nije ni samo težak, niti samo lijep. Nije crno-bijel. Život je i smijeh i suze i sve između. A to “između” je i kafa s prijateljima, i morski povjetarac, i majčin zagrljaj, i dječiji smijeh, i tihi plač u sobi kad se ugase svjetla… I snovi koji se ostvare, i oni koji se rasprsnu. Sve je to život. Bez filtera.
Na društvenim mrežama, neizbježnoj pošasti današnjice, navikli smo filtrirati svoje lice, ali u posljednje vrijeme sve češće i svoje emocije. Kačimo slike s putovanja, dok potajno brojimo novac do kraja mjeseca. Pišemo motivacione citate, dok jedva ustajemo iz kreveta. Smijemo se u storyjima, a zapravo želimo da nas neko pita: “Kako si, stvarno?”
Krijemo se uglavnom iza te glume, pretvaranja ili možda i licemjerja. A čemu nas to vodi? Hoćemo li biti sretniji s lažnim osmijesima?
Smijeh liječi
Sigurno je, čak i dokazano, da postoji nešto ljekovito u smijehu. Zato ne mora uvijek dolaziti iz sreće – ponekad se smijemo da bismo preživjeli. Taj smijeh, pomalo umoran, pomalo sarkastičan, zna spasiti dan.
Ali šta ako prestanemo glumiti? Šta ako podijelimo s ljudima i ono što nije savršeno? Hoće li nas iskrenost koštati i obezvrijediti? Šta će se i da li će se nešto negativno desiti ako budemo iskreni – prema sebi, i prema drugima? Je li iskrenost – slabost?
Iako naizgled jednostavna, ova pitanja nisu lagana, jer iskrenost je jedna od najzahtjevnijih ljudskih vrijednosti. U svijetu punom maski, očekivanja i društvenih uloga, biti iskren znači biti hrabar. Iskrenost nije samo reći istinu drugima – ona počinje u nama samima.
Unutrašnja hrabrost
Da bismo bili iskreni prema sebi, trebamo priznati sebi kada griješimo, kada se plašimo, kada nismo sigurni. To nije slabost, već snaga. Suočavanje s vlastitim emocijama, razočarenjima, pa i željama koje možda ne odgovaraju tuđim očekivanjima – to je čin unutrašnje hrabrosti.
Nažalost, mnogi ljudi se cijelog života pretvaraju da su ono što nisu, ubjeđujući sebe da žele ono što im, ustvari, društvo nameće, a zbog toga osjećaju prazninu. Nemaju hrabrosti da budu iskreni, autentični, da žive u skladu sa sobom, a ne po šablonima drugih.
S druge strane, iskrenost prema ljudima je osnova povjerenja, podrazumijeva otvoren razgovor, poštovanje i spremnost da se istina kaže i onda kada nije prijatna. To ne znači biti surov, naprotiv, prava iskrenost dolazi iz brige, a ne iz osude. Jer, iskrenost gradi jake odnose, dok laž, pa i ona “bijela”, polako ali sigurno nagriza povjerenje. Ljudi osjećaju kada nešto nije iskreno, a to stvara nesigurnost, pa čak i odbojnost. Ali kada smo sigurni da nas neko sluša i govori istinu, znamo da se možemo osloniti na tu osobu.
Put ka slobodi
Ipak, iskrenost nosi rizik – da ne budemo shvaćeni, da se suočimo s neprijatnim posljedicama, da razočaramo ili budemo razočarani. Ali to je rizik koji vrijedi, jer sve drugo vodi ka površnosti i unutrašnjem nemiru.
Na kraju, iskrenost je put ka slobodi. Kada smo iskreni, ne moramo pamtiti šta smo rekli, ne moramo glumiti. Živimo slobodno, u miru sa sobom i s drugima. To ne znači da ćemo uvijek biti shvaćeni ili prihvaćeni, ali znači da ćemo biti svoji – a to je najveća vrijednost koju čovjek može imati.
Budimo svoji, hrabri, iskreni, pokažimo pravu emociju, sreću, tugu, plačimo ili se nasmijmo od srca. Koliko god to danas bilo nepopularno, sigurna sam da iskrenošću nećemo izgubiti nego dobiti, u svakom smislu. I smijeh i suze i sve između… sve je to “muzika duše”, sve je to život.