Foto: Facebook
Tekstopisac i kantautor Nazif Gljiva bio je jedan od najbližih saradnika Halida Bešlića u ranoj fazi njegove karijere. Njihova saradnja obilježila je zlatno doba narodne muzike i iznjedrila brojne bezvremenske hitove.
U razgovoru za Kurir, Gljiva se prisjetio Halidovih posljednjih trenutaka i posjete u bolnici.
— Sin mu je bio uz njega, divan dečko. Bio sam kod Halida dva puta u bolnici, bio je jako žut. Smijali smo se, pričali viceve i šale… Kažu mi da su ga našli nasmijanog kad je preminuo — otkrio je Gljiva.
Prisjetio se i kako je započela njihova legendarna saradnja te kako je nastao Halidov najveći hit — „Neću, neću dijamante“.
— Naša prava saradnja počela je 1983. godine, kada sam mu napravio cijeli album. Falila nam je glavna pjesma i, kako ću, što ću, probudim se jedne noći oko pola četiri. Stanovao sam tada sa suprugom i dvojicom sinova u garsonjeri. Kao da me je Božja ruka probudila, sjednem i napišem cijelu pjesmu. Odmah sam znao da su “Dijamanti” nešto posebno. Nakon rata, od 1945. godine, nije se smjelo pjevati o draguljima i bogatstvu. To je bila poruka — što će mi sve blago svijeta ako nje nema… “Da kraj mene vile stoje, suho zlato da mi broje” — to sam prvo zapisao. Demo-snimku sam odnio Draganu Stojkoviću Bosancu i sve je eksplodiralo! Pjesma je probila led i proslavila Halida. Tada je čak i Bijelo dugme, koje je izdalo ploču Lipe cvatu, otišlo u višegodišnju pauzu — prisjetio se Gljiva.
Foto: Facebook
Govorio je i o zaradi tokom višedecenijske saradnje s legendarnim pjevačem.
— Kada bismo sve sabrali, zaradili smo oko tri milijarde bruto. Sigurno je da je bilo preko 300 miliona konvertibilnih maraka. Diskografske kuće, pjevači, muzičari, vlasnici barova — svi su profitirali od tih pjesama. Halid i ja nismo toliko zaradili, možda po pet miliona svaki u 20 godina. Bilo je puno ulaganja, ali nismo bili škrti — rekao je Gljiva uz osmijeh.
Dotakao se i čuvene pjesme „Beogradanka“, o kojoj se mnogo pisalo i nagađalo.
— Ta pjesma je napravljena za djevojčicu Draganu iz Beograda, koja je tada imala devet godina, i za mog sina Emira, koji je imao jedanaest. Kasnije se dva puta udavala i razvodila, živjela je između Beograda i Sarajeva. Jednom prilikom, Halid i ja smo ležali na plaži u Srebrnom, a oni su sjedili u plićaku i igrali se kao djevojka i momak. Kažem mu: “Šta misliš o ovoj strofi: Samo za tebe, Beograđanko mala…” Halid je rekao da je to dobra ideja, i ja sam za petnaest minuta napisao strofu i refren. Drugu strofu sam sastavio kasnije, kada sam išao gledati Snežanu Savić kao Koštanu u Narodnom pozorištu. Hodao sam s Terazija prema hotelu Metropol, blizu Parlamenta, i tako dovršio pjesmu — prisjetio se Gljiva.