Erdoan Morankić
Bliže se dva mjeseca od stravične tramvajske nesreće u Sarajevu u kojoj je život izgubio mladić iz Brčkog, Erdoana Morankića. Tugu koja ne jenjava, bol koja ne prolazi i pitanja bez odgovora prvi put javno je podijelio njegov otac, Arman Morankić, ekskluzivno za Dnevni avaz.
U svom domu u Brčkom, Morankić je otvorio dušu, govoreći o najtežim trenucima koje jedan roditelj može doživjeti.
„S obzirom na sve što se desilo – dobro sam. Imamo te amplitude, počnemo tonuti, pa se ne damo“, kazao je na početku razgovora, prisjećajući se trenutaka kada je porodici pokušavao ublažiti šok i nevjericu.
Otkrio je da je u prvim satima tragedije pokušavao zaštititi najbliže od surove istine, uvjeravajući ih da će zajedno otići u Sarajevo i saznati šta se zapravo dogodilo. Kao ratno dijete, kaže, naučio je nositi se s teškim situacijama, ali ovakva bol je, priznaje, neuporediva.
„Pokušao sam da porodicu održim koliko-toliko sabranom. Kroz ovu kuću je za dva mjeseca prošlo hiljadu ljudi“, rekao je, zahvalivši svima koji su pružili podršku, posebno onima koji su pomogli u organizaciji prijevoza tijela.
S posebnom emocijom govorio je o sinovima, ističući njihovu povezanost i karakter.
„Nije što su moja, ali to su zlatna djeca“, kazao je, dodajući da mu je danas najveći izazov kako pomoći drugom sinu Adrijanu da se nosi s gubitkom brata.
Govoreći o samoj nesreći i sistemu, Morankić nije krio razočaranje.
„Ovdje nije kriv jedan čovjek, nego sistem ili više povezanih sistema. Ljudi moraju snositi odgovornost“, poručio je, naglašavajući da ga najviše brine da u cijelom procesu ne strada neko nevin.
Istakao je i da je svjestan kako će cijeli slučaj trajati dugo, te da su i u jednostavnijim situacijama ishodi često komplikovani.
Dotakao se i sigurnosti u društvu, priznajući da je kao roditelj uvijek strahovao za svoju djecu, ali nikada nije mogao zamisliti da će se tragedija dogoditi na ovakav način.
„Život je jako opasan. Više je mogućnosti da umremo nego da ostanemo živi i zdravi“, rekao je, dodajući da mu je danas teško obavljati i najobičnije svakodnevne stvari.
Na kraju, kroz riječi koje paraju srce, sažeo je bol koju nosi:
„Ja sam dijete izgubio, to nema šta više.“
Njegova ispovijest ostaje snažno svjedočanstvo o gubitku, ali i poziv na odgovornost – da se ovakve tragedije nikada više ne ponove.