Gdje je život dug i sretan…

Piše: Redakcija

Procesi u ljudskom organizmu slični su procesima u animalnom svijetu, posebno kod sisara i primata. I ljudi se rađaju, razvijaju se i umiru, no čovjek se od svojih životinjskih srodnika razlikuje u jednoj bitnoj stvari. Mi smo jedina bića koja smo svjesna da ćemo jednog dana napustiti ovaj svijet, prije ili kasnije. Pisali smo prije godinu u “Azri” o životnom vijeku čovjeka, nekada i sada.

Stanovnik Starog Egipta rijetko bi doživio 20. rođendan, stari Rimljani bi živjeli tridesetak godina, dok su prije 150 godina ljudi u zapadnoj Evropi živjeli u prosjeku 44 godine. Danas u Evropi najduže žive Španci, u prosjeku 82,2 godine, no postoje i područja u svijetu gdje se živi duže, mnogo. Otok Okinawa u Japan, grčki otok Ikarija, Sardinija, Costa Rica i pojedini dijelovi Ekvadora, spadaju u takozvane „Plave zone”, mjesta s najviše stogodišnjaka u populaciji. Na drugoj strani, u zemljama Supsaharske Afrike životni vijek je puno kraći. Stanovnik Somalije rijetko će živjeti duže od pedeset godina, a stanovnici Angole tek 38,5.

Šta je to što ljude iz pojedinih regiona čini tako dugovječnim, dok nekim drugima daje tako malo vremena na ovom svijetu? Da li je to dostupna i odgovarajuća medicinska njega, kvalitetna i obilna ishrana, pogodna klima ili je u tome presudna genetika. Kada je dugovječnost u pitanju, nije crno-bijela, istina je tu negdje, te je tajna dugovječnosti vjerovatno u dobroj kombinaciji genetike i pravilne ishrane bogate antioksidansima koja ljudski organizam brani od slobodnih radikala, glavnog krivca za starenje naših ćelija.

Stvari idu još i dalje, te neke populacije, ne samo da imaju značajan broj stogodišnjaka među sobom, nego su razvile i otpornost na najveće pošasti ljudskog roda, kancerogona oboljenja, srčane bolesti i dijabetes. Kao što je Eskimima karijes nepoznat pojam, tako i Jevreji Aškenazi koji žive u New Yorku ne znaju šta je rak. Zašto je to tako?

Plava zona Ikaria

Stamatis Moraitis je rođen prije Prvog svjetskog rata, borio se na strani Britanaca u Drugom svjetskom ratu, te bio i ranjen. Ispred nacista je pobjegao u Tursku, odakle je našao načina da se ponovo pridruži Britancima, služeći kao mornar na njihovim ratnim brodovima. Nakon rata je emigrirao u Ameriku, gdje se oženio zemljakinjom, dobio troje djece i kupio veliku kuću na Floridi. Američki san ovog Grka prekinut je 1976. godine. Stamatisu Moraitisu ljekari su saopćili užasnu vijest: da boluje od raka pluća te da mu ne preostaje više od devet mjeseci života.

Moraitis je razmišljao o tome da ode u neku od bolnica i podvrgne se hemoterapiji, no odustao je od toga. Odlučio je da se vrati na svoj grčki otok Ikariju, te bude sahranjen među svojom precima i rođacima. Bio je svjestan da je smrt – samo smrt, bilo da čovjeka zadesi u Americi ili na dalekom mediteranskom otočiću, ali je obična sahrana u američku ilovaču koštala hiljade, a ukop u kamenjar na Ikariji samo 200 dolara. Zato je Stamatis Moraitis odlučio da umre u svojoj domovini, a ušteđeni novac ostavi supruzi.

Preselili su se na Ikariju, kupili staru kamenu kuću usred vinograda i čekali sudbinu. Stamatis Moraitis je ležao u krevetu, oprostio se od porodice i rođaka, te se molio Bogu za spas duše. No, desilo se nešto čudno. Duša je ostala u tijelu Stamatisa Moraitisa, a on je ostao živ i nakon šest i nakon devet mjeseci. Rak ga nije uzeo sebi, a ovaj starac se, na iznenađenje svih, osjećao sve bolje i bolje.

Tokom naredne tri i po decenije, Moraitis je postao medijski fenomen, često dajući intervjue stranim novinarima i istraživačima, gerontolozima koji ispituju fenomene starosti i dugovječnosti. Svjetski mediji dali su mu nadimak „djedica”, a on se nije ljutio. Niti je imao razloga za to. Što se tiče njegove bolesti, nikada se nije podvrgnuo hemoterapiji niti je pio lijekove. Sve što je uradio, jeste da se odselio na drugi kraj svijeta i preživio.

– Nakon 25 godina provedenih ovdje, odlučio sam otići u Ameriku i pitati zbog čega sam još živ. Nisam imao pitati koga. Svi moji ljekari su odavno bili mrtvi – ispričao je novinaru “New York Timesa” ovaj vitalni starac.

Ikaria se nalazi u Egejskom moru, 60-ak kilometara od obala Turske. Na otoku veličine približno 200 kvadratnih kilometara živi blizu 10.000 Grka. Život se ovdje, na ovom brdovitom komadu tla usred mora, odvija polagano, bez žurbe. Tako je bilo oduvijek, kao što je Ikarija oduvijek bila čuvena kao mjesto zdravlja i dugovječnosti. O ovom otoku, njegovim zdravim, dugovječnim ljudima i prijatnoj klimi pisano je još prije 14 stoljeća, ali i kasnije. U 17. stoljeću tamošnji episkop je stanovnike otoka opisao kao „ponosne ljude koji spavaju na zemlji”.

– Najčešće su na otoku spominjani zrak i voda, tako ljekovita da su ovdašnji ljudi tako dugovječni, da je uobičajeno vidjeti ljude od 100 godina ovdje – pisao je prije skoro 400 godina episkop Josif Georgirenes.

I danas Ikaria ima i dobru vodu i čist zrak i mnogo vitalnih staraca. Otok i njegovi stanovnici su posljednjih decenija bili čest cilj raznih istraživanja, koja su pokazala rezulate koji se mogu smatrati poraznim za zapadnjački način života. Procentualno, na Ikariji živi dva puta više devedesetogodišnjaka nego u Americi. Isti ti otočani, koji dođu blizu 100 godina života su četiri puta vitalniji nego njihovi američki vršnjaci. I na Ikariji ljudu obolijevalu od raka, ali s oboljenjem žive i do deset godina duže nego pacijenti iz Amerike. Blizu polovine Amerikanaca u dobi od 85 godina obolijeva od Alzheimerove bolesti, koja je na otoku Ikarija gotovo potpuno nepoznata.

Ikarija je imala sreću u nesreći da je ekonomski razvoj zaobiđe. Činjenica je da na otoku nema velikih tvornica, apartmanskih naselja za bogate goste, niti luksuznih hotela. Nezaposlenost je velika, blizu 40 posto. Novca nema previše, niti bilo čega drugog za razbacivanje. Tako je bilo oduvijek, tako je i danas. Stanovnici Ikarije najčešće jedu ono što sami proizvedu ili što mogu naći u blizini svojih domova. Zahvaljujući toj činjenici, oni se hrane veoma umjereno, ali zdravo. Konzervirana hrana, puna masti i šećera ovdje ne stanuje.

– Mi možda nemamo novca za luksuz, ali uvijek na stolu imamo hranu i još se družimo s porodicom i prijateljima. Mi možda ne žurimo da sve završimo tokom dana, tako da s poslom uđemo u noć. Na kraju dana, ne dolazimo kući i svalimo se na kauč – kaže Thea Parikos, gostioničarka s Ikarije.

Novinari “New York Timesa”, koji su krajem prošle godine boravili na otoku, imali su u njenoj gostionici jedinstvenu priliku da se upoznaju s tim šta jedu i šta piju tamošnji ljudi. Jogurt, vrhunsko vino, mnogo zdravog povrća koje raste gotovo slobodno, vrlo malo mesa i vrlo malo mlijeka, osim kozijeg, te čaj od origana s dodatkom meda. Možda je upravo u tom medu, koji spada u najbolji na svijetu, tajna dugovječnosti stanovnika Ikarije. Njihov čaj se spravlja od posebnih planinskih trava, te osim ruzmanina sadrži, kadulju, metvicu, listove maslačka, malo limuna i spomenutog, nezaobilaznog meda.

– Oni ovdje imaju vrste meda koje ne možeta vidjeti bilo gdje drugdje u svijetu. Oni to koriste za sve, od liječenja rana, do liječanja mahmurluka ili gripe. Stari ljudi će početi dan kašikom meda. Oni to smatraju lijekom – kaže jedan tamošnji ljekar.

Tako se hrane stanovnici tog siromašnog, ali veselog otoka, punog zdravih ljudi, na čija vrata smrt ne kuca tako često.

– Mi jednostavno odbijamo da umremo – rekla je novinarima jedna starica od 102 godine.

Ipak, smrt je došla i po Stamatisa Moraitisa. Umro je u martu ove godine, u 103. godini života. Umro je u snu, bez i jedne ćelije oboljele od raka.

Plava zona Ekvador

Na drugom kraju svijeta, u Ekvadoru, živi čovjek po imenu Norman Apolo Ramirez. On je profesor u lokalnoj školi. Nekada se bavio i novinarstvom te bio lokalni političar. Ima i porodicu, suprugu, tri kćeri i unučića. Ipak, ovaj 51-godišnjak je visok svega jedan metar i dvadeset centimetara. Takav hendikep mnogi bi smatrali životnom nesrećom, no ne i Ramirez. On „boluje” od Laronovog sindroma, medicinskog fenomena koji uzrokuje patuljast rast, ali štiti od raka i dijabetesa. Ramirez nije usamljen slučaj. U dolini El Oro u Ekvadoru postoji mnogo onih rođenih s Laronovim sindromom. Svi oni imaju nešto zajedničko. Potomci su Jevreja Aškenaza, koju su 1492. protjerani iz Španije, bježali od Inkvizicije, koja je svoju strašnu ruku imala čak i na padinama Anda, nakon što su Španci uništili carstvo starih Inka.

– Pretpostavlja se da su sefadski Jevreju očajnički željeli napustiti Španiju i Portugal. Otišli su u Sjevernu Afriku, na Bliski istok, u južnu Evropu. Mnogi od njih su se odvažili krenuti u Novi svijet, ali inkvizicija ih je pratila. Stoga im je bilo u interesu da napuste gradove poput Lime i Quita, gdje je crkva bila stalno prisutna – kaže za časopis “Nacionalna geografija” Harry Osterer, genetičar s Medicinskog fakulteta Alberta Einsteina iz New Yorka.

Laronov sindrom otkrio je izraelski naučnik Zvi Laron, koji je fenomen nazvao po sebi. Mnogo slučajeva patuljastih ljudi otpornih na rak i dijabetes je otkrio u istočnoj Evropi i na Bliskom istoku, mjestima gdje su Aškenzi stoljećima živjeli, no ovaj fenomen će u Južnoj Americi biti otkriven tek 21 godinu kasnije i to sasvim slučajno. Jašući na konju kroz zabiti svoje zemlje, ekvadorski ljekar Dr. Jaime Guevara-Aguirre otkrio je selo od 99 neobičnih stanovnika. Nisu bili Indijanci, bili su Evropljani.

– Pratio sam ih neko vrijeme i primijetio da ovi pacijenti nemaju rak. Rečeno mi je čekam deset godina i ja sam čekao. Niko mi nije vjerovao dok nisam sreo doktora Longoa – kaže doktor Jaime Guevara-Aguirre.

Doktor Valter D. Longo s Univerziteta Južna Kalifornija i doktor Guevara-Aguirre godinama sarađuju vrlo uspješno, te su došli do zaključka koji bi iz temelja mogao promijeniti način na koji gledamo na starost i opasne bolesti. Naime, njihova istraživanja su pokazala da krv pacijenta iz Ekvadora štiti ćelije organizma od raka, mada se u njoj ne nalazi nikava čarobna supstanca. Jednostavno, njima nedostaje hormon IGF1, enzim rasta sličan inzulinu.

Za IGF1 se prepostavlja da, osim što igra važnu ulogu u pubertetu, ima značajnu ulogu u razviju raka. Da li to znači da što smo viši i krupniji, imamo veće šanse da obolimo od karcinoma. Možda. Ipak, patuljasti stanovnici Ekvadora, potomci španskih Jevreja, u čijim venama teče gen koji je stoljećima mutirao zbog izolovanosti i brakova među srodnicima, nemaju takvih problema.

Plava zona: Okinawa

Okinawa nije samo poznata kao mjesto velikih bitaka iz Drugog svjetskog rata, nego i kao mjesto s najviše stogodišnjaka na svijetu. Selo nadomak ovog otoka je „Mjesto besmrtnih”. Trenutno na Okinawi živ gozovo 500 stogodišnjaka. Većina njih je u jako dobrom psihofizičkom stanju, te se u svojim kasnim devedesetim mogu kretati, baviti sportom, te imati seksualni život, bez pomoći Viagre.

Kao i kod otoka Ikaria, Okinawa je već decenijama mjesto na kojem stručnjaci istražuju fenomene dugovječnosti. Ipak, razlozi za takvo nešto izgleda leže u njihovoj količinski skromnoj, ali nutritivno bogatoj prehrani. Stanovnici Okinawe jedu sedam malih obroka tokom dana, konzumirajući soju, ribu, voće, povrće. U njihovoj prehrani ima sasvim malo mlijeka i mesa.

Kada su Japanci u pitanju, naročito oni koji žive već decenijama u SAD-u, prisutan je još jedan fenomen. Japanski Amerikanci vrlo rijetko obolijevaju od raka i dijabetesa. Krivac za to je vjerovatno njihova ishrana. Istraživanja pokazuju da ova populacija nema problema s masnoćom u krvi, visokim pritiskom i debljinom. Njihov indeks tjelesne mase mnogo je niži od američkog prosjeka.

Sardinija: Vino i sir

Kada su pitanju „plave zone”, gdje možemo najčešće naići na stogodišnjake, Sardinija zauzima značajno mjesto. Svoju prehranu stanovnici Sardinije najčešće opisuju kao „poco, ma tuto” ili svega po malo. Teško siromaštvo tokom stoljeća oblikovalo je jelovnik ovih ljudi, koji najradije jedu voće i povrće. Dugo vremena nije bilo ničega drugog. Danas tvrde da svoju dugovječnost duguju siru i vinu koje služi kao antioksidans.

 Hercegovačka Okinawa

Selo Bančići kod Ljubinja bilo je poznato u bivšoj državi kao selo stogodišnjaka, te su ga često posjećivali novinari. Jedan čovjek iz ovog sela navodno je živio 125 godina, a najstariji stanovnika sela danas ima 90.

– Za davnih vremena, u Bančićima se spavalo pod kamenom, uz zmije. Gotovo svi su pili mlijeko koje se nije prokuhavalo, a kada bi pokisli, gunjevi su se sušili na leđima gorštaka. I niko se poslije toga nije ni nakašljao. Malo je ko od stogodišnjaka bio kod ljekara – objašnjavao je dugovječnost svojih zemljaka hroničar ljubinjskog kraja Ljubo Mihić.

I ovdje je izgleda bila presudana ishrana u kojoj su dominirale ječmene čorbe, pura, cicvara i med.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti