LifestyleTeme

Je li sreća para puna vreća ili danski pasoš?

Sreća je pojam o kojem je, sigurno, najviše govoreno u historiji ljudskog roda. Svi su u potrazi za njom. Jedna zanimljiva opaska jeste da su sva carstva stvorena zbog potrage za srećom, ali i da su sva srušena iz istog razloga. Sreća, izgleda, nije ni para puna vreća ni krajnja metafizika, to je kombinacija sociologije, ekonomije i hemije.

Sve je to u našoj svijesti i svijesti ljudi koji žive oko nas. Mnogo je govoreno i spekulirano o tome koliko su ljudi sretni u pojedinim dijelovima svijeta, ali istraživanje prema kojem su Danci najsretniji ljudi na svijetu radile su Ujedinjena nacije, u saradnji s Univerzitetom Kolumbija. Obuhvaćeno je 156 zemlja. BiH se nalazi na 106. mjestu, tik uz Srbiju

Ž7 = Danci istrajavaju da njihovo društvo nije kreirano za ljude iz više klase. Naprotiv, gotovo sve je prilagođeno za srednju klasu. Ovdje vlada osjećaj zadovoljstva… Drugo, Danci spominju veoma dobre usluge koje omogućava država (Copenhagen)

Neobična karta koju su kreirali stručnjaci s Univerziteta Kolumbija i prema kojoj očigledno Dubrovnik pripada našoj zemlji, pokazuje koliko su ljudi sretni u pojedinim dijelovima svijeta. Skandinavske zemlje su na samom vrhu, dok su „na dnu” liste zemlje supsaharske Afrike, poput Togoa, Ruande, Burundija i Benina. U najnesretnije zemlje svijeta spada i Sirija. Naša zemlja pripada donjem dijelu ove neobične tabele. Prema priloženom, od Bosanaca i Hercegovaca su sretniji Slovenci, Hrvati i Crnogorci, dok smo otprilike na istom nivou s građanima Srbije. Nesretniji od nas su i građani Bugarske.

Šta je, zapravo, sreća? Je li to stanje uma ili bankovnog računa? Čini li nas sretnim automobil parkiran ispred naše kuće, odjeća, sat na ruci ili mogućnost putovanja u egzotične krajeve svijeta? Plaču li i bogati? Je li novac prokletstvo? Je li zlato sve što sija? Jesu li djeca iz bogatih porodica glupa, lijena i razmažena? Prije 23. stoljeća jedan čovjek izrekao je najbolju i najtačniju rečenicu otkako postoji ljudski rod i koja daje odgovore na ova pitanja.

– Sreća ovisi o nama samima – zapisao je Aristotel u svojoj “Nikomahovoj etici”, djelu čije definicije sreće važe i danas.

Aristotel različito definira sreću od onoga što obično danas podrazumijevamo pod tim pojmom, kao što je druženje s prijateljima ili trošenje novca na kupovinu potrošnih i prolaznih dobara. On sreću vidi kao jedan cjeloživotni proces, gdje tek na kraju života čovjek može zaključiti je li ili nije bio sretan. Sreća, prema Aristotelu, nije nešto što traje tek dva-tri sata, ona je cilj našeg postojanja na ovom svijetu.

– Kako jedna lasta ne čini proljeće, tako niti jedan dan ili kratko razdoblje ne čine čovjeka sretnim – pisao je Aristotel.

Planirana zastarjelost

Sjajna rečenica za vrijeme u kojem živimo, doba koje slavi kratkotrajna i prolazna zadovoljstva, te sreću vidi u bespoštednom materijalizmu. Pisali smo u “Azri” o podmukloj pojavi koja se zove „planirana zastarjelost”. Vrijeme u kojem živimo nas uči da je sreća ravna posjedovanju skupih uređaja, kao što su telefoni, automobili, plazma televizori ili trendovska odjeća. Ali, ono za šta izdvojimo novac već u trenutku kupovine je zastarjelo. Već postoji novi, poboljšani model uređaja koji mi nemamo i zbog toga nismo sretni. Sve to kod “običnih” malih ljudi stvara strašan pritisak okoline čiji društveni bonton traži upravo posjedovanje određenih materijalnih dobara, u protivnom, pojedinac se može osjećati odbačenim ili izolovanim.

Izolovan čovjek nikako ne može biti sretan. Ekonomski prosperitet u kojem je uživao kapitalistički svijet od početka devedesetih do početaka recesije 2008. bez većih poteškoća je omogućavao Amerikancima i Evropljanima da idu ukorak s ovim pogubnim trendom, koji bi se mogao pojednostavljeno predstaviti kao „kupi-troši-budi sretan-kupi ponovo-troši ponovo-budi sretan ponovo” i tako unedogled. No, to je vrijeme prošlo? Kako živjeti dalje?

Šta kada osnovni postulat sreće u modernom svijetu, a to je trka za imetkom, ne može da se ispuni? Hoćemo li imati epidemiju nesretnih ljudi? Amerikance već odavno zovu „Prozac nacija”, jer je ubitačni životni tempo u ovoj zemlji gotovo nemoguće izdržati bez ovog nužnog farmaceutskog zla. Naša urednica je u svojoj kolumni u magazinu “Azra” skovala kovanicu „leksilijum nacija”, opisujući psihičko stanje Bosanaca i Hercegovaca čije rastresene nerve čuvaju molekule Leksilijuma, naše inačice američkog Prozaca.

Mora li biti tako? Ne mora, naravno. Sve je do nas i onog šta želimo od života, bilo kao pojedinci bilo kao narodi. Kao što pojedinci tokom cijelog života čine iste greške, tako su i pojedini narodi došli „pameti” i odlučili da ne ponove greške iz prošlosti. Školski primjer za to su Skandinavci i njihove države. U srednjem vijeku moćni i bogati Skandinavci su drugu polovinu 19. stoljeća dočekali zavađeni, siromašni i potpuno nebitni na svjetskoj političkoj sceni. Slično kao i danas građani BiH, Skandinavci su u to doba masovno emigrirali u prekookenaske zemlje, te bili sretni kopajući zlato na Aljasci ili radeći na farmama američkog srednjeg zapada.

Nešto je dobro u državi Danskoj

Potomci njihovih srodnika koji su ostali živjeti u Švedskoj, Norveškoj i Danskoj danas žive mnogo bolje nego njihovi preci. Infrastruktura, plaće, socijalna zaštita, obrazovanje i opća politička situacija koje vladaju na sjeveru Evrope su primjer, ne samo za Kontinent nego i za cijeli svijet. Kako su to uspjeli u samo stotinu godina? Odgovor je sadržan u činjenici da su te tri zemlje, koje kao i slavenski narodi na Balkanu imaju povezanu historiju, sličan jezik i porijeklo, te duge periode međusobnih krvavih neprijateljstava, uvidjevši da se ne živi od ratnih priča nego od rada, zakopale ratne sjekire i rezultat je bio fascinantan.

Izuzme li se kratkotrajna pobuna Norvežana iz 1904., kada su izborili samostalnost, Švedska je posljednji put ratovala 1813. protiv Napoleona. Iste godine je posljednji put ratovala i Danska, kada je francuska mornarica bombardirala Kopenhagen. Pune dvije stotine godina ove zemlje žive bez razaranja, bez unesrećenih generacija, bez spaljenih sela i gradova, uništenih biblioteka i tvornica, svega onoga što se čini neizbježnim za svaku generaciju na Balkanu. Ljudi koji žive u zemlji koja 200 godina ne zna šta je rat moraju biti sretni.

Danska je već godinama na vrhu mnogih lista koje upoređuju „sretne zemlje” i one čiji su građani manje sretni ili nisu sretni nikako. Tome se posebno čude Amerikanci kojima evropske socijalne prakse, poput besplatnog zdravstva za sve, plaćenog porodiljskog odsustva i besplatnog obrazovanja nisu poznate. Dok u Americi studenti decenijama otplaćuju studentske kredite, u Danskoj država daje „plaću” studentima dok se obrazuju i pohađaju školu.

– Kada idete ne Univerzitet, država vas plaća 400 ili 500 dolara. Imate besplatno obrazovanje. Onda, imate zdrave, dobro obrazovane ljude u svijetu. Šta bi moglo biti bolje od toga – objasnila je jedna 44-godišnja Dankinja „znatiželjnoj” voditeljici Oprah Winfrey koja je 2009. posjetila ovu malu, bogatu i sretnu zemlju.

Ono što je gospođa Winfrey prvo primijetila na ulicama Kopenhagena jeste za Amerikance neobičan životni stil.

– Naprimjer, ljudi u Kopenhagenu su vrlo ekološki svjesni. Trećina stanovništva vozi bicikl po gradu, mnogi s vrećicama iz trgovine ili malom djecom u nosiljci… Beskućnici, siromaštvo i nezaposlenost su izuzetno rijetki u ovoj naciji od 5,5 miliona ljudi. Ako izgubite posao, Vlada vam plaća i do 90 posto vaše plaće tokom četiri godine. I bez brige, zdravstvena zaštita je besplatna za sve – zaključila je gospođa Winfrey, šetajući Kopenhagenom.

Winfrey nije jedina osoba koju je zagolicalo šta to Dance čini tako sretnim. Razlozi su realni i bliski svima nama.

– Kad sam ih pitali zašto su sretni, ljudi su nam dali dva razloga. Prvo, oni istrajavaju da njihovo društvo nije kreirano za ljude iz više klase. Naprotiv, gotovo sve je prilagođeno za srednju klasu. Ovdje vlada osjećaj zadovoljstva… Drugo, Danci spominju veoma dobre usluge koje omogućava država. To ne dolazi besplatno – porezi su izuzetno visoki. Ali iz visokih poreza stiže druga dobrobit. Ljudi imaju tendenciju da se odluče na zanimanja na temelju onoga što im se sviđa, a ne onoga koliko mogu zaraditi. Zarade su usporedive u cijeloj zemlji, tako da čistačice žive u istom kvartu kao i ljekari. Kao opće pravilo, prestiž nije tako bitan: čistač ulice dobiva isto poštovanje kao i ljekar za dobro urađen posao. Ovo itekako stvara sreću – primjećuje jedna američka novinarka, opservirajući Dansku.

San od sreće tkan

Čini se da Danci mogu mirno spavati. Ako izgube posao, razbole se, ako u nekoj nesreći izgube dom ili ostanu bez porodice, država i društvo će se pobrinuti za njih. Slična uređenja vladaju u Norveškoj, Švedskoj, Holandiji, Kanadi, Australiji, Austriji, Švicarskoj… Sve te zemlje, čiji građani mogu mirno spavati, bez velike bojazni da će zbog igre sudbine umrijeti od gladi, spadaju u zemlje gdje žive najsretniji ljudi na svijetu. Miran san je neobično važan za sreću pojedinaca, a vjerovatno i cijelih zajednica.

Naučnici s Univerziteta Južna Kalifornija objavili su martu ove godine zanimljivu studiju koja postavlja zanimljivu korelaciju između dovoljne količine sna i depresije. Naučnici su mjerili jedan poseban peptid, nazvan hipokretin, čija se količina drastično povećava kada je osoba sretna, ali opada kada je osoba tužna. Otkrili su, također, da je količina slične materije nazvane MCH minimalna tokom budnosti, ali veoma velika tokom sna, što vjerovatno ukazuje na to da je ovaj peptid ključan za našu pospanost.

– Trenutni rezultati objašnjavaju nesanicu kao narkolepsiju, kao i depresiju koja često ide s ovim poremećajem. Rezultati tako sugeriraju da nedostatak hipokretina može povećati depresiju naspram drugih uzroka – kaže Jerome Siegel, profesor s Univerziteta Južna Kalifornija.

Zaključak je jasan: Sreća nije nikakva metafizika. To je kombinacija nas samih, našeg okruženja i onog kako to okruženje djeluje na naš mozak, te koliko nam to sve daje prostora za miran i dug san, bez briga šta će biti sutra i kako dočekati kraj sedmice.

Aristotel  o sreći

– Svrha čovjeka je da živi život na određeni način i ova aktivnost podrazumijeva racionalan pristup, a svrha dobrog čovjeka je dobrota i plemenitost njega samog. I tako, ako je ijedna akcija dobro obavljena u skladu s odgovarajućom izvrsnošću, kako je ovdje slučaj, onda se sreća pretvara u djelovanje duše u skladu s vrlinom – objašnjavao je Aristotel sreću.

[nggallery id=218]

Pratite nas na društvenim mrežama