Ljudi kao nadahnuće: Napustili su poslove i pokrenuli sopstveni biznis

Piše: Redakcija

Lidija i Leon Jeličić

Kad ti nakit spasi život 

Nakit “Lota Art”, koji proizvode kreativni umovi i vrijedne ruke Lidije i Leona Jeličića postao je internacionalno poznat. Ovaj bračni par iz Čapljine nije mogao ni pretpostaviti da će njihova poslovna ideja doseći svjetske razmjere, a danas se putem web-stranice: www.lottaart.etsy.com njihov nakin prodaje u čitavom svijetu. Svoj mali porodični biznis, nastao uglavnom zbog nezadovoljstva na prethodnim zaposlenjima, simbolično su nazvali “Lota Art”, po imenu njihove najveće inspiracije, kćerkice Lote. Da bi uspjeli u onome što radite, morate biti uporni, tvrdoglavi, ali najviše od svega, to morate voljeti – poručuju Lidija i Leon.

Kojim poslovima ste se bavili prije nego ste pokrenuli porodični biznis?

– Prije devet godina Lidija je, kao student sociologije, radila u centru za istraživanje tržišta, a ja sam imao trgovinu s posteljinom. Žalio sam se na loš promet i Lidija je predložila da ubacimo i nešto ručno rađenog nakita od FIMO mase koji bi ona izradila. Nije imala imala nikakvog iskustva u izradi nakita, ali nakit se, ipak, prodavao. Svidjelo mi se to modeliranje, oblikovanje, i kada je stigla prva narudžba, odlučio sam to kriomice sam napraviti. I shvatio da to i meni ide dosta dobro.

To, međutim, nije spasilo trgovinu od zatvaranja. Zaposlio sam se u skladištu gdje sam radio kao fizički radnik. I dok smo svakodnevno išli na svoje „prave” poslove, u slobodno vrijeme smo se “zafrkavali” s nakitom i razmišljali o novim mogućnostima. U to doba, to je još bio hobi. Kada bi neko od nas izradio nešto dobro, drugi bi se odmah potrudio to nadmašiti. Svejedno smo obilazili dućane po BiH i hrvatskim gradovima, i pokušavali prodati radove, jer smo oboje imali mala primanja.

U međuvremenu smo radili sve bolje komade i koristili sve različitije materijale. Kada smo jednoga dana dobili ponudu da izradimo broševe koji će upotpuniti kolekciju odjeće, a koja će biti prikazana na zagrebačkom “Cro A Porter-u” shvatili smo da bi se uz više truda moglo i dobro zarađivati.

Šta Vas je naročito činilo nesrećnim na starom poslu?

– Nije lijep osjećaj kada radiš za gazdu koji očekuje da za minimalnu plaću radiš maksimalno, da radiš „po evropskim standardima”, ali da on taj isti rad ne nagrađuje evropskom plaćom, i time ti pokazuje koliko si mu bitan i koliko te malo cijeni. Kada plaći od koje ne možeš živjeti, a kamoli zasnovati obitelj i riješiti stambeno pitanje, pridodaš neuplaćivanje doprinosa i stalnu nesigurnost zadržavanja posla, onda razmišljanje o alternativama dođe samo po sebi. Shvatili smo da tako ne možemo živjeti, a dobar posao ne može naći neko ko nema “vezu”.

Kad ste rekli – dosta! ?

– Nije da nam je u jednom trenutku prekipjelo, dugo smo maštali o svom dućanu. Prošli su mjeseci razgovora i vaganja. Napokon smo odlučili podići mikrokredit i otvoriti dućan s našim nakitom u Čapljini, pa kud puklo.

Koja su Vam pitanja najčešće prolazila kroz glavu?

– Hoćemo li uspjeti? Šta ako ne uspijemo? Oboje bez posla? Možda bi bilo dobro da bar jedno od nas nađe „pravi” posao zbog sigurnosti? Kako u siromašnoj zemlji prodavati nakit koji, na kraju, i nije neka nužna potreba i od toga još uspjeti izdržavati obitelj? Bili smo u situaciji kada smo vagali trebamo li zatvoriti dućan ili ga preseliti iz Čapljine u Mostar. Preselili smo u Mostar i tamo živjeli i radili. Plaćali smo dvije najamnine, za prostor i za stan, ali od projekta „sam svoj gazda” nismo odustajali. Teško da bi samo jedno od nas dvoje uspjelo, ali kada jedno potone uvijek ga ono drugo izvuče.

A, onda je uslijedio još jedan životni udarac?

– Prije dvije i po godine, kad nam je kćerka Lota imala dvije godine, Lidija se razboljela. Dijagnoza: karcinom dojke. Uslijedilo je zatvaranje dućana, preseljenje roditeljima u Čapljinu, operacija, kemoterapija…. ,pad sistema. Sreća u nesreći je bila što smo ranije, dok smo još bili u Mostaru, otvorili Facebook profil s našim nakitom, a također smo otvorili online dućan na američkoj stranici za prodaju rukotvorina. I to je, mogu slobodno reći, ono što ju je spasilo. Baš, nekako, u to vrijeme počele su dolaziti online narudžbe, a Lidiji je izrada nakita došla kao bijeg od razmišljanja o bolesti. To ju je držalo sve vrijeme. Danas, Lidija je,hvala Bogu, dobro. Zdravstvene prognoze su dobre. Poslom smo zadovoljniji nego ranije, jer svu prodaju obavljamo online, od kuće.

Šta praktično znači raditi za sebe?

Raditi za sebe i to kod kuće, dvosjekli je mač. Ne bismo se mijenjali s drugima, ali to, svejedno, znači radno vrijeme od 0 do 24. Na vikend zaboravite. Kompjuter je uvijek uključen. Našu malu Lotu, kao svu djecu, baš i ne zanima šta mama i tata rade, ona hoće svu pažnju samo za sebe. Odmah i sad. Potrebno je to uskladiti. A, jednom haotičnom, neorganiziranom i umjetnički nastrojenom paru, to nije nimalo lako…(smijeh)….

Kompletan tekst možete pročitati u printanom izdanju magazina AZRA (br.865)

 

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti