Kažu da se uistinu zaljubimo samo u tri osobe u našem životu. Isto tako vjeruje se da nam je potrebna svaka od tih ljubavi iz drugih razloga. „Ljubav je samo riječ dok se netko ne pojavi i podari joj smisao.“
Prvi put
Često se prvi put zaljubimo kad smo mladi, ponekad već u srednjoj školi. To je idealizirana ljubav, ona koja se čini kao iz bajki koje smo čitali kao djeca, piše Elephant journal.
To je ljubav koja odgovara onome što društvo očekuje od nas da bi trebali raditi, i vjerojatno naši roditelji. Ulazimo u to s uvjerenjem da će nam to biti jedina ljubav i nema veze ako nam se i ne čini da je baš kako treba ili ako nam se dogodi da moramo progutati naša osobna uvjerenja kako bi ona funkcionirala, jer duboko u sebi vjerujemo da je to ono što ljubav treba biti.
Sve je to iz razloga što nam je kod ove vrste ljubavi važnije kako nas drugi gledaju nego kako se mi stvarno osjećamo. To je ljubav koja se čini ispravnom.
Drugi put
Druga bi trebala biti naša teška ljubav, ona koja nas uči lekcije o tome tko smo i koliko često želimo i trebamo biti voljeni. Ovo je vrsta ljubavi koja boli, bilo putem laži, boli ili manipulacije. Mislimo da radimo drugačiji izbor nego kod prve ljubavi, ali u stvarnosti još uvijek radimo izbore iz potrebe da naučimo lekcije, ali i dalje ustrajemo i držimo se toga. Naša druga ljubav može postati krug, onaj kojeg često ponavljamo jer mislimo da će rezultat nekako biti drukčiji nego prije. Ipak, svaki put kada pokušamo, nekako završi gore nego prije.
Ponekad je nezdravo, neuravnoteženo ili čak narcisoidno. Može doći do emocionalnog, mentalnog ili čak fizičkog zlostavljanja ili manipulacije – najizglednije je da će doći do visoke razine drame. Upravo to je ono što nas drži ovisnim o toj priči, jer to je emocionalni vrtuljak ekstremnih uspona i padova i kao što narkomani pokušavaju doći do droge, držimo se padova očekujući uspone.
Kod ovakve ljubavi pokušavanje da uspije postaje važnije nego što bi trebalo. To je ljubav za koju bi voljeli da je ispravna.
Treći put
Treća je ljubav ona koju ne očekujemo, ona koja nam se najčešće čini pogrešnom i koja uništava sve preostale ideale koje smo stvorili o tome što bi ljubav trebala biti.
Ova ljubav dolazi tako lagano da se čini da to nije moguće. To je ona vrsta u kojoj se veza ne može objasniti i koja nas obara s nogu jer ju nikad nismo planirali.
Ovo je ljubav u kojoj se spojimo s nekim i jednostavno si odgovaramo – nema idealiziranih očekivanja o tome kako bi se svaka osoba trebala ponašati, niti ima pritiska da postanemo netko drugi, drugačiji od onoga što jesmo.
Jednostavno smo prihvaćeni onakvi kakvi jesmo – i to nam odgovara.To nije onako kako smo zamišljali da će naša ljubav izgledati, niti je u skladu s pravilima za koje smo se nadali da će nam dati sigurnost. Naprotiv, ona će protresti naša prethodno stvorena shvaćanja i pokazati nam da ljubav ne mora biti onakva kakvom smo je zamišljali kako bi bila iskrena.
Ovo je ljubav koja kuca na naša vrata bez obzira koliko nam trebalo da odgovorimo. To je ljubav za koju osjećamo da je prava.