Recesija: Pet gladnih godina – Vrijeme fast fooda i polovne odjeće

Piše: Redakcija

Bilo jednom jedno dobro vrijeme gdje je važila šaljiva krilatica iz pjesme “Zabranjenog pušenja”: „…sve na kredit i za raju jarane”. Sve je bilo dostupno, sve je bilo nadohvat ruke, samo je trebalo potpisati zahtjev na kredit. Krediti će se ionako vraćati u neko drugo vrijeme o kojem i nije trebalo misliti niti se činilo da će tako brzo doći…

Bilo jednom jedno dobro vrijeme gdje je važila šaljiva krilatica iz pjesme “Zabranjenog pušenja”: „…sve na kredit i za raju jarane”. Sve je bilo dostupno, sve je bilo nadohvat ruke, samo je trebalo potpisati zahtjev na kredit. Krediti će se ionako vraćati u neko drugo vrijeme o kojem i nije trebalo misliti niti se činilo da će tako brzo doći…

Nesavršeni ljudski um se i ovog puta prevario. Bajka je završena 15. septembra 2008., kada je propalo ono što se činilo da nikako ne može propasti, banka Lehman Brothers. Neko je duhovito primijetio da je Lehman Brothers bio spreman dati kredit i majmunu, samo kada bi to tražio. Tako je stvoren nevjerovatno veliki kreditni balon koji je progutao gotovo cijeli svijet, pa i našu zemlju.

Sjetit ćemo se tog razdoblja kada su se na svakom koraku otvarale poslovnice raznih banaka, a svako ko je imao bilo kakva primanja mogao je dobiti kreditnu karticu ili potrošački kredit. Ekonomija zasnovana na tim brzim i skupim kreditima stvorila je tržne centre, hotele, benzinske pumpe, autosalone i cijelu jednu lažnu sliku prosperitetnog društva gdje svi troše od sreće. Nisu samo bosanskohercegovački građani pohrlili u banke po kartice i formulare za kredite, to je bio slučaj u cijelom svijetu.

Kula od karata

U Portugalu su građena golf igrališta na kojima niko nikada nije udario lopticu, Austrijanci su kao ludi kupovali investicijske papire i dionice indijskih rudnika i kineskih tvornica cementa, građen je Burj Al Arab u Dubaiju uz cijeli niz besmislenih, grandioznih i preskupih građevina u zemljama Perzijskog zaljeva. Amerikanci su, ipak, otišli najdalje, kupujući velike kuće, nadajući se da će im porasti vrijednost. No, američka ekonomija, iscrpljena usljed dva besmislena rata, uz visoke cijene hrane, građevinskih materijala i goriva, počela je posustajati, jer su ljudi prestajali kupovati.

Kako više nije bilo kupovine, nije više bilo trgovine niti proizvodnje i cijeli sistem se srušio kao kula od karata. Spomenuta Lehman Brothers banka u augustu je umrla u mukama od 2,8 milijaradi dolara „loših kredita”, odnosno onih koji se nisu mogli nikako naplatiti. Sve što su šefovi ove kompanije pokušali, od hitne prodaje dionica, preko toga da cijelu banku prodaju nekom od konkurentskih igrača, kao što je čuveni Barclys, pali su u vodu. Banka je bila u minusu „fantastičnih” 636 milijardi dolara i ništa je nije moglo spasiti. Ništa nije moglo spasiti ni svijet od nadolazeće finansijske katastrofe koja je zbrisala milione radnih mjesta, zatvorila bezbroj tvornica i tržnih centara, ugasila aviokompanije i promijenila način na koji jedemo, vozimo, putujemo ili se oblačimo. Recesija koja je krenula tog nesretnog 15. septembra 2008. nije bila samo finansijski događaj koji se afektirao na uski krug zaposlenika banke Lehman Brothers i njene dioničare. Bio je to događaja koji je imao i još ima utjecaja na naš životni stil, kulturu, muziku pa čak i modu.

Fashion and Recession

Recesija je nekoliko puta tresla zapadni kapitalistički svijet tokom proteklog stoljeća. Mada je kriza iz 1929. najpoznatija. Slijede krize iz 1921., 1948., 1973., 1987. i 1995. Svaka od tih kriza nije imala samo utjecaja na dešavanja u svijetu kapitala, kao što su berze, one su imale manji ili veći utjecaj na sve sfere života. Kako smo spomenuli, moda je itekako podložna utjecaju kriza. Mijenjaju se krojevi, materijali, boje i navike kada je riječ o omiljenom ženskom hobiju – shoppingu.

Magazin kao što je “Vogue” nije obično mjesto gdje se piše o stvarima kao što je ekonomija, no kriza je učinila svoje te se u izdanju iz jula 2009. na stranicama ove ugledne modne publikacije pojavio i zanimljiv članak koji je prezentirao istraživanja o odnosu recesije i načina na koji se oblačimo.

– Vremena su teška. Ali, tržište nije mrtvo. Žene žele izgledati dobro, uprkos recesiji. Oni još investiraju u modu, ljepotu i luksuz – rekao je direktor izdanja magazina “Vogue” Stephen Quinn.

Tokom ovog zanimljivog istraživanja, novinari su zaljubljenike mode svrstali u tri kategorije:

– Tvrdolinijaši: finansijski stabilni – moraju izgledati dobro, ali se plaše da bi se drugi mogli naći u neugodnoj poziciji zbog toga. Oni stvari vide ovako: „Ne osjećam recesiju tako ekonomski problem, nego je više vidim kao ljuštenje stare kože”. Ljudi iz ove grupe traže kvalitet i fokusiraju se na provjerene, tradicionalne brandove.

– Novo – skromni: njihova je deviza: “Kupujem više kvalitetnih stvari koje volim i znam da će trajati”. Oni se trude da kupuju pametno, te da kupuju različite stvari.

– Reformisti: vode se sloganom: „Moram više istraživati o stvarima koje kupujem”. Oni imaju štedljiv stav o modi, ali se trude da se dobro osjećaju i izgledaju.

Skoro zaboravljeni krojači ponovo imaju pune ruke posla, bilo da popravljaju kapute, suknje ili bluze ili ih prave potpuno nove. U doba recesije poznati logotip i nije tako bitan, važno je da omiljeni komad odjeće traje što duže i da se može nositi u što više prilika. Naš krojač tako postaje naša osoba od povjerenja, neko poput frizera ili zubara koje posjećujemo godinama i nemamo namjeru naći drugog. U recesiji nije sramota nosili dobro skrojenu odjeću šivenu na običnoj mašini za šivenje. Nekada bi nas u društvu ismijali zbog toga. Danas će nam se diviti, jer je naš komad odjeće, zapravo, jedinstven primjer nečije kreativnosti.

Second hand shopovi također više nisu mjesta u koja idu po pravilu oni koji sebi ne mogu priuštiti nove hlače ili jaknu. U second hand shopove idu gotovo svi i nemaju razloga da se stide bilo čega. Kako je odnos kvalitet – cijena danas presudan, tako i krpice iz „druge ruke” često budu kvalitetnije i mnogostruko jeftinije nego one koje se mogu naći na policama ušminkanih trgovina.

Online kupovina odjeće također je doživjela pravi bum tokom proteklih pet godina. Razlog je vrlo jednostavan. Ne moraju se trošiti vrijeme i novac kako bi se došlo do trgovine, online kupovina je svakako povoljnija, a izbor je nevjerovatno veliki. Simbol online kupovine odjeće je svakako stranica Asos.com, čiji vlasnici zadovoljno trljaju ruke kada je zarada u pitanju. Njihov uspjeh je definitivan – posebno kod studentske populacije dvadesetogodišnjaka.

– Naš prosječan kupac, dvadesetogodišnjak, nije ništa bogatiji nego prošle godine, te je prilagođavanje cijena bio ključ. Društveni mediji su, također, bitni za nas, ne samo zbog promoviranja i povezivanja, nego i zbog toga što je uz njih sve lakše za našeg kupca – kaže Nick Robertson, izvršni direktor Asos.com portala.

Stranice kao što je ova sasvim sigurno su pomrsile račune i većim i starijim igračima koji su prisiljeni snižavati cijene. Tako je visoka moda u recesiji postala pristupačnija i demokratskija. Neki od najbitnijih ljudi u modnoj industriji smatraju da to nikako ne može biti loše. Naprotiv.

– Pogledajte Španiju i Italiju. Svi sada žele njihove torbe i njihove cipele. Tako recesija pomaže modnu industriju – smatra Manolo Blahnick, najpoznatiji kreator cipela na svijetu.

Kad si gladan, nisi svoj

Cijene hrane u kontinuitetu rastu od 2007. i nema naznaka da će se ikada u bliskoj budućnosti vratiti na staro. Nema nikakvog iole opipljivog razloga da hrana bude ovako skupa, osim želje moćnika okupljenih u Bilderberg grupi koji teže da populaciju svijeta srežu na dvije milijarde jedinki i, naravno, pohlepe špekulanata na berzama, koji su u prilici kupiti unaprijed gotovo cijeli svjetski urod neke biljke, kao što je kukuruz ili riža te manipulirati cijanama.

„Arapsko proljeće” nije samo rezultat političkih trvenja i društvene nejednakosti kao takve, nego visokih cijena hrane u drugoj polovini prethodne decenije. Kada je porasla cijena riže u Egiptu, koji je najveći uvoznik ove žitarice na svijetu, izbili su nemiri i revolucija u kojoj je smijenjen predsjednik Hosni Mubarak. Visoke cijene hrane bile su povod i za dešavanja u Tunisu, Libiji i Bahreinu. Hrana je naša najveća ovisnost. Moramo svakog dana jesti i to nekoliko puta. Nažalost, danas ni pojedini stanovnici zemalja koje nose titulu bogatih i razvijenih ne mogu sebi priuštiti hranu ili ta hrana nije odgovarajućeg kvaliteta.

– Mi se trebamo zabrinuti za djecu koja gladna idu u krevet, ali također trebamo i misliti na djecu koja idu u krevet nahranjena nutricionistički bezvijednom hranom. Ovaj problem pogađa milione porodica svakog dana. Zanemari li se ovo, stvorit ćemo glavni društveni problem – kaže britanska analitičarka Giles Quick, čija organizacija vrši mjerenja koliko Britanci kupuju hrane.

Rezulatati su porazni. Britanci sve manje kupuju ribu, voće i povrće, ali kupuju više konzervirane i zamrznute hrane. Hranu, također, kupuju na rasprodajama, te u akcijama „dva proizvoda po cijeni jednog”. Također je primjetan porast fast food sektora, koji je vjerovatno jedino što raste u posljednjih pet godina. Samo tokom 2009. u centru Londona otvorena su 73 objekta koji prodaju brzu hranu. Sličan trend hvata i druge velike gradove kapitalističkog svijeta. U glavnim ulicama, na mjestima gdje su nekada bili skupi restorani, otvaraju mjesta na kojima se može kupiti pizza ili nešto slično.

– Zdravlje jednostavno nije prioritet kada su novčanici prazni. Voće i povrće se konzumiraju kada se kuha kući. Ipak, sve manje ljudi kuha kući kako su radni sati sve duži i porodice se sve teže okupljaju, jer ljudi pokušavaju zadržati svoje poslove – kaže analitičar Quick.

Prema istraživanju ugledne agencije “Gallup”, čak dvadeset posto Amerikanaca tokom augusta nije bilo u prilici kupiti hranu. Čak 48 miliona Amerikanaca živi od pomoći programa SNAP (Supplemental Nutrition Assistance Program) koji američku administraciju godišnje košta 40 milijardi dolara. Sada republikanci u kongresu nastoje „reformirati” ovaj fond, tražeći značajne rezove i uštede, te bi tako najsiromašniji Amerikanci mogli izgubiti i ovo što sada imaju.

Kakve će biti generacije koje su odrastale na brzoj i konzerviranoj hrani, kojima su voće i povrće tokom najvažnijih godina u životu bili luksuz. Niko to ne zna. Ono što se zna jeste da su cijene hrane u posljednjih pet godina na globalnom planu porasle za gotovo 25 posto i da nastavljaju rasti do neba.

Seks i recesija

Utječe li recesija na seksualni život? Primjer Grčke, trenutno najzaduženije zemlje na svijetu, govori da nekakva korelacija postoji. U posljednjih pet godina broj novorođenih u Grčkoj svake godine opada za 10 posto. U kriznim vremenima jedna nova beba može mnogo koštati. No, kod Grka je situacija drugačija. Nervoza i loše raspoloženje utječu na spremnost za seks i Grci, koji žive u velikoj neizvjesnosti, nisu izuzetak.

 Put putuje moj jaran

Jedna od rijetkih industrija koja danas bilježi rast jeste turizam. Suočeni s općom besparicom hotelski lanci i aviokompanije smanjili su cijene svojih usluga. To je otvorilo mogućnost da se putuje mnogo i za relativno malo novaca. Naročito mnogo novih turista dolazi s Dalekog istoka.

– Prosječan radnik kao što sam ja, ne može kupiti vlastitu kuću, čak i da štedi cijeli život. Tako da radije putujem na razna mjesta dok ne uđem u brak – kaže Korejka Chung Soo-jin (33).

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti