Amal Clooney, jedna od najuspješnijih advokatica s navršenih 38 godina na svijet je donijela blizance. Njen suprug George Clooney imao je 56 godina. Kćerka i sin začeti su medicinski potpomognutom oplodnjom, a taj postupak Amal je kao što se kasnije moglo vidjeti iznijela bez imalo poteškoća. Sve veći broj žena se iz različitih razloga; zbog karijere, obrazovanja ili ne pronalaska idealnog partnera, češće odlučuje na prvu trudnoću u kasnim tridesetim i ranim četrdesetim godinama.
Prosječna dob rodilja u zapadnom svijetu, pa tako i na našim prostorima pomiče se prema tridesetima i četrdesetima. U proteklih 15-ak godina broj žena koje dobiju svoje prvo dijete između 30. i 39. godine udvostručio se, a broj onih koje rađaju s 40 godina i više značajno se povećao. Dakle, kako u svijetu, tako i u našoj zemlji, sve veći broj žena se odlučuje prvo dijete roditi nakon 35. godine života.
Kad je o majčinstvu riječ, jedan broj žena donosi odluku da rodi ranije ili kasnije, jedan broj prolazi kroz zdravstvene poteškoće te nakon niza medicinskih tretmana prvi put postaje majka u kasnijoj dobi. U namjeri da ih podržimo i ohrabrimo na njihovom putu do majčinstva, razgovarali smo s tri prekrasne dame koje su svoje prvo dijete rodile nakon navršenih 35 godina života. Sve tri su ostvarene kako na poslovnom, tako i privatnom planu. Uživaju u najljepšoj ulozi. O ovoj temi je važno govoriti, te podržati ženu u njenom nastojanju da donosi odluke i ulazi u važne životne procese onda kada je i spremna.
DALIJA HASANBEGOVIĆ KONAKOVIĆ: KĆERKINE POTREBE MOJ SU PRIORITET
Novinarka i prezenterka Al Jazeere Balkans Dalija Hasanbegović Konaković je s navršenih 35 godina rodila kćerkicu Kianu Aju. Malena djevojčica je u trenu postala centar Dalijinog svijeta.
– Na početku 20-ih godina sam jedino bila svjesna da je prerano i da nisam spremna za majčinstvo, a svi kasniji životni putevi su se nekako otvarali jedan za drugim i prateći te prilike nisam baš imala ni vremena misliti o bebama. I onda su se stvari spontano složile, prestala sam stalno tražiti nove izazove, pronašla sam sve što mi profesionalno treba na mojoj Al Jazeeri, upoznala čovjeka s kojim sam poželjela imati porodicu i čini se već sljedeći tren nam je stigla naša Kiana.
Valjda kad se nešto treba desiti sve teče glatko, brzo i bez prepreka. Mi smo bili spremni i da idemo na umjetnu oplodnju ako bude potrebno, ali srećom sam zatrudnila brzo i prirodno. A to što sam starija prvorotka (što je najrogobatniji medicinski termin) nije pretjerano brinulo ni mene, a ni moje doktore – kaže Dalija o odluci da postane majka.
Majčinstvo nakon 35., kao i sve drugo u životu, ima dvije strane medalje.
– Imam luksuz da se potpuno posvetim svom djetetu i njegovim potrebama, jer mi je svaki drugi aspekt života posložen i nemam žal za izlascima, putovanjima, uzbuđenjima, pravljenjem karijere, profesionalnim dokazivanjem i slično. Za ovih deset i po mjeseci od porođaja samo sam jednom izašla navečer, i to samo na dva sata, na otvorenje SFF-a. Kiana i dalje doji, znači navečer na uspavljivanju bez mame se ne može i meni je važniji i ljepši naš noćni ritual pred spavanje nego bilo kakav izlazak. Generalno mislim da se u prvoj godini života grade temelji i emotivnog i psihičkog i fizičkog razvoja djeteta i prvih 12 mjeseci kćerkine potrebe kod mene imaju apsolutni prioritet – govori sretna mama.
Tokom godina djevojaštva nije se, kaže, susretala s pitanjima znatiželjnika razmišlja li o braku i potomstvu. Takva pitanja smatra krajnje intimnim i rijetko kome bi, govori nam, dozvolila slobodu takvog uplitanja u ovaj segment života.
– Žene imaju taj luksuz da sebi mogu roditi dijete čak i kada nemaju životnog partnera. Znam da to zvuči surovo, ali je čista istina. Biološki sat je neumoljiv, muškarci mogu postati očevi sa 70 godina, žene to ne mogu. Zato mislim da svaka žena koja to želi treba imati dijete, prirodno ili medicinski potpomognutom oplodnjom do godina kada je to biološki moguće ili usvajanjem do godina kada je to zakonski moguće. Okolini nikada nećete ugoditi i suludo je pokušavati ili uopće razmišljati šta će svijet reći. A kad prvi put zagrlite svoje dijete, tek tada shvatite koliko su svi ostali nebitni.
Kiana će uskoro napuniti godinu, Dalija ne krije koliko je kćerkica promijenila dnevni ritam, prioritete i poglede na život kako njoj, tako i suprugu Dini Konakoviću.
– Promijenila?! Kiana je sve pretumbala! (smijeh) Sve je promijenila i sve uljepšala. Nama je sve podređeno njoj, njenom ritmu i njenim potrebama i tako smo organizirali svoj porodični i društveni život. Prije porođaja sam bila puna iluzija kako će beba da doji i spava cijeli dan, a ja ću iskoristiti prva tri, četiri mjeseca da konačno završim tih finalnih 20 posto doktorata iz socijalne psihologije, koje vučem već tri godine, ali je kćerka malo spavala, a i kada je spavala to je bilo na meni. I tako sam postala odbjegla doktorantica, kako me u šali nazvala profesorica. Imam još osam mjeseci do isteka roka, a kako sam najproduktivnija pod pritiskom, vjerovatno ću sve raditi posljednja dva mjeseca. I završiti u nekoj banji na terapiji poslije (smijeh). No, bitno mi je doktorirati i zbog Kiane, nije baš dobra poruka da joj mama odustaje i ne privodi stvari kraju. Sve što sada radim ili ne radim gledam kroz refleksiju koju će to imati na kćerku kako bude odrastala – priča Dalija i otkriva nam značenje imena njene nasljednice.
– Kiana je perzijsko ime, znači kraljica, na arapskom znači duša ili srž, a ima prelijepa značenja i na havajskom, irskom, keltskom. Nama se dopalo odmah. Tražili smo neobična perzijska i arapska imena, jer sam u Dubaiju otkrila da sam trudna, pa smo željeli da ime djeteta bude rijetko i neobično i da ima bliskoistočni korijen. Istine radi, ja sam to željela, a Dino je bio dovoljno mudar da ne kontrira hormonalnoj trudnici (smijeh). Kiana nam je oboma bio prvi izbor čim smo ga čuli. Aja vuče korijen iz Kur’ana, znači čudo i znak Božijeg postojanja i nekako spontano kada smo sastavili Kiana Aja to je bilo to, prvo po značenju, a onda i po zvučnosti. I nismo pogriješili, ime joj u potpunosti odgovara, mala kraljica čim je došla iz porodilišta sve nas je postrojila.
Zašto ne objavljujem lice djeteta
Dalija na društvenim mrežama objavljuje fotografiju kćerkice, no, uvijek sa skrivenim licem. Ima i razlog za to.
– Mi, nažalost, živimo u društvu kojem je kultura dijaloga, odnosno kultura kritike na vrlo niskom nivou. Posao mog supruga je takav da je njega sasvim legitimno kritikovati i napadati, ali iz nekog meni potpuno neshvatljivog razloga neki ljudi misle da su i njegova žena i dijete sasvim legitimne mete. Takve ljude smatram bolesnicima jer po meni niko zdrav i razuman ne pomisli ništa loše za bilo čije dijete, a kamoli da piše gadosti i upućuje prijetnje.
I zbog toga ne želim pokazivati Kianino lice, ne želim da takvi monstrumi koriste njenu sliku za svoje morbidne poruke. Mi živimo u vrijeme novih medija i društvenih mreža, to nam je svima neka vrsta spomenara i meni kanal komunikacije s prijateljima (stvarnim, ne virtuelnim) koje imam širom svijeta, tako ja pratim odrastanje njihove djece, pa i oni vide nešto o mom djetetu. A možda je i bolje ovako, jer bih ja oduševljeno zatrpavala mreže njenim slikama, standardna sam neobjektivna majka.
AMRA KAPIDŽIĆ: DJECA SU MOJ ŽIVOT SREDILA PO SVOM
Glumica Amra Kapidžić majka je troje djece. Prvo dijete, kćerku, rodila je s navršenih 36 godina, drugo, sina, sa 38, a treće, djevojčicu sa 40. Sve tri su, kaže, bile zdrave i normalne trudnoće i sva tri prirodna porođaja. Period kad će se ostvariti kao majka nije diktirao njen posao.
– Svoj posao izuzetno volim, uživam u njemu i na sceni dajem i posljednji djelić sebe. Ali nikada, pa čak ni kada sam bila mlađa, nisam stavljala posao ispred svog privatnog života. Gluma je uvijek bila dio mog života, a ne cijeli moj život. Vrlo jasno sam razgraničila te dvije stvari. Tako da moja profesija nije razlog zašto sam se kao majka ostvarila “malo kasnije”. Prosto sam pustila da se stvari dogode onda kada je bilo vrijeme za to. Nisam se željela opterećivati hoće li se nešto desiti i kada. I dalje mislim: Bolje nikako nego svakako. Čekala sam da se kockice mog života slože. Čekala sam da dođe onaj pravi. I on je došao. A svo to vrijeme jedan unutarnji glas pjevušio je prekrasan stih: “U tebi lanac zvecka tajnim alkama, bit ćeš ti majka majkama” – kaže Amra.
Majčinstvo nakon 35. ima olakšavajuće, ali i otežavajuće faktore; mnoge žene su zrelije, apsolutno su proživjele mladalačke godine, i kod njih ne postoji žal za nekim propuštenim prilikama, s druge strane, mnoge se ne mogu baš uvijek osloniti na nana (baka) servis, koji, ili više nisu tu, ili nisu u snazi da 24 sata brinu o bebi.
– Iskreno, i da sam mlađa i da su naši roditelji mlađi, ne bih previše koristila majka servis. Naši su roditelji odgojili nas i to je bila njihova roditeljska obaveza. Nije im obaveza da čuvaju i odgajaju našu djecu. Znam mnogo parova koji djecu malo-malo ostave roditeljima, a oni na more, na planinu, na romantično putovanje. Za šest godina nikada nismo ostavili djecu i negdje otišli. Uvijek su s nama. Naravno, i nama kada “zapne” ostavimo djecu na nekoliko sati kod majke ili tetke, ali mi, srećom, imamo super tetu. S nama je već pet godina – govori Amra.
Ni naše društvo nije imuno na pitanja kad ćeš se udati, vrijeme ti je roditi…, Amra je za ovakvu vrstu tuđeg uplitanja u život uvijek imala jasan stav.
– Ne obazirem se previše na komentare te vrste. Na ta sramotna zadiranja u tuđe živote. Sretna sam zato što ljudi koje volim i do kojih mi je stalo, dakle moji roditelji i sestra, nikada nisu postavljali tu vrstu pitanja. Ali, znalo se desiti, od nebitnih, nepoznatih ljudi primjedbe tipa: “I još se nisi udala? Misliš li ti rađati? Proći će ti voz?”. Jednom mi je gospođa u prodavnici, dok sam bila trudna s prvom kćerkom rekla: “Sva blistaš. Mora da nosiš sina”, na to sam joj ja sva ponosna rekla da ću roditi curicu, a, ona će sažaljivo: “Nema veze. Bit će sin na popravnom”. Dakle, isto kao prije 42 godine, kada su mojoj mami u porodilištu žene rekle: “Zašto si sretna kada si opet kćerku rodila”. Želimo li se udati ili ne, želimo li rađati ili ne, želimo li se razvesti ili ne, vodimo li ljubav ili ne, kakva imena dajemo svojoj djeci i kako ih odgajamo, klanjamo li ili se krstimo, isključivo je naša stvar, a ne naših komšija, mesara, pekara, prodavača i svih drugih “dobronamjernih” ljudi.
Kad priroda zakaže, medicina je toliko napredovala da i za pitanje majčinstva postoji rješenje.
– Nažalost, sve je više parova koji ne mogu dobiti dijete prirodnim putem. Ne samo starijih već i onih mlađih. Strašno je kroz šta ti ljudi prolaze. Koliko boli, razočarenja, potrošenog novca, godina, živaca… Nijedna ozbiljna država, a pogotovo ne ona koja bilježi toliki pad nataliteta iz godine u godinu ne smije sebi dozvoliti da nema zakon o biomedicinski potpomognutoj oplodnji. Svaka žena ima pravo da se ostvari kao majka, svako od nas ima pravo na potomstvo. To ne smije i ne može biti privilegija samo onih dubokog džepa. Ali, živimo u zemlji s bezbroj pitanja, a tako malo odgovora. Zašto nam se poturaju listići na kojima moramo odgovoriti kojim od tri jezika treba da govore naša djeca, a niko nije razmišljao da u škole kao obavezni predmet uvede seksualno obrazovanje. U mnogim porodicama je to tabu tema. A tinejdžeri se moraju na pravi način educirati o riziku prijevremenog ulaska u spolne odnose, o spolno prenosivim bolestima, o kontracepciji itd. Koliko maloljetnica godišnje izvrši abortus u ovoj zemlji? Šta je s čedomorkama? Koja i kolika je kazna za njih? Šta se radi na sprječavanju fizičkog, psihičkog i seksualnog zlostavljanja djece?
Kakav je Zakon o usvajanju djece? Znam parove koji žele usvojiti dijete, ali prolaze mučne procedure, čekaju godinama i ne dočekaju. Koga štiti taj zakon? Djecu? Ili one koji su ih ostavili, a ne žele ih dati na usvajanje, te im tako oduzimaju svaku šansu za bolji život? Šta je s pravom svakog djeteta na istu šansu? – govori naša sagovornica.
Amrina najmlađa kćerka će usokoro napuniti dvije godine, sin četiri, a najstarija kćerka šest. Njihovim dolaskom sve se, kaže, u njenom i životu njenog supruga, također glumca Ermina Sijamije, promijenilo.
– Okrenuli su moj život naopačke, pretumbali ga i sredili po svom. I moram priznati da su ga divno sredili. Pomogli su mi poredati prioritete i svaki dan me nauče nečemu novom. Nečemu što smo mi odrasli nekada davno znali pa, nažalost, zaboravili. I zar nije divno u životu imati nekoga ko krišom negdje odnosi hranu, a kada ih pitate šta to rade, oni kažu: “Hranimo usisivač!” I stvarno hrane usisivač i iskreno se raduju što usisivač tako dobro jede. Zar nije divno imati nekoga ko ti kaže: “Za mene nema ljepše i zgodnije od tebe”, a vi znate da on to stvarno misli i osjeća. (Ermine, izvini, ali ne mislim na tebe, već na onog malog muškarca). Zar nije divno imati nekoga ko te nacrta s kozijim ušima, u pink haljini i čačkalicama umjesto nogu, a vi to shvatite kao najljepše umjetničko djelo, a ne kao opasnu provokaciju. Divno je imati u životu nekoga ko pokušava četkicom za zube oprati tabane, nekoga ko peškirom za lice želi obrisati guzu, nekoga ko vas ljubi bez prestanka samo da biste prestali pričati te dosadne i ozbiljne razgovore.
Nikada u životu ni na koga nisam bila tako ponosna kao na nju dok je sva ponosna, visoko uzdignute glavice ušetala u školsko dvorište. Ništa u mom životu nije mirisalo tako lijepo kao što mirišu oni – govori Amra, napominjući kako se kao roditelj trudi odgojiti zdravu i sretnu djecu.
NINA BRANKOVIĆ: DA BUDEM MAJKA, IZABRALA SAM
Nina Branković i njen životni partner, bh. reditelj Elmir Jukić, roditelji su dječaka Roka. Lijepa mama, analitičarka u polju društvenih nauka s fokusom na obrazovanje i tržište rada i buduća doktorica komparativne politike, s navršenih 36 godina je rodila svoje prvo dijete.
– Ostvariti se u ulozi majke nije bila svjesna odluka, već pravi trenutak. Nakon magistarskog u oblasti javnih politika u Londonu, u narednih 10 godina sam, kao konsultantica, učestvovala u više od 50 različitih projekata. Izgradila sam karijeru kao istraživač za društvene nauke, primarno za oblast obrazovanja i već pet godina vodim istraživanja u BiH za Londonsku školu za političke i ekonomske odnose (LSE). Veoma volim svoj posao, a trud i rad se isplatio. Kroz posao mnogo putujem, živjela sam godinu u Kini, zatim u Berlinu, Londonu, Bruxellesu, gdje sam upoznala sjajne ljude. U jednom momentu sam odlučila da upišem doktorat i postala stipendistica Univerziteta u Zagrebu. U međuvremenu smo se Elmir i ja upoznali. I onda se desila trudnoća – taman na vrijeme – sjeća se Nina i približava nam s mnogo duha svoju roditeljsku svakodnevicu.
– Svakodnevica mi je veoma zahtjevna – mama, poslovna žena, istraživačica, ali i žena, hedonist, individualac…, silne uloge, a jedna glumica. Međutim, mali švrćo diktira tempo i svi smo to prihvatili kao prirodno stanje stvari. Da mi je neko prije godinu rekao da ću glatko odbiti projekt, jer ugrožava moje vrijeme za ritual kupanja s mojim sinom, samo bih se nasmijala.
Nina je mnogo truda uložila u pronalazak dadilje za svoga sina.
– Zahvaljući mojoj profesionalnoj deformaciji istraživača, našla sam odličnu dadilju. Ali u tom procesu na oglas su mi se prijavile 152 dadilje i s nekih 30-ak sam razgovarala. Sad imam bazu podataka koju i moje prijateljice koriste – priča Nina i govori o pozitivnim i negativnim stranama majčinstva nakon 35.
– Sjajno je što znate šta želite, što ste finansijski neovisni i stabilni, a iskustva uz dijete imaju jednu novu dimenziju i značajno su bogatija. Ako ste kvalitetno iskoristili prvih 35 godina, onda danas možete sebi i svojoj porodici ispunjavati mnoge želje. Godina 35-ta donosi i izazove, posebno majkama. Izazovno je što mnogo više razmišljate, više brinete, jer više znate, a svom djetetu želite najbolje. Vrijeme je ogroman izazov. Ponekad ste rastrgani između posla i ljubavi prema zajedničkom vremenu, ljubavnom vremenu, svom vremenu, poslu i to su dileme, koje imam dojam, nikad ne prestaju.
S Ninom smo otvorili i pitanje društvenog pritiska na ženu da se ostvari kao majka.
– Rođena sam u sarajevskoj modernoj porodici (smjeh) i od mene se očekivalo da ”samo” završim fakultet, jer ga je i moj deda imao, da budem uspješna u poslu koji radim (i poželjno volim), da obiđem što veći broj zemalja i steknem širinu iskustva, ali da primarno budem zadovoljna sobom i svojim postignućima. Mada sam roditelje rano izgubila, od mame sam dobila sjajne temelje, a od tetke i tetka neizmjernu životnu podršku da ambiciju pretvorim u realnost. Da budem majka, izabrala sam.
Međutim, smatram da danas kod nas postoji veliki, pasivno-agresivni, društveni pritisak na ženu da se ostvari kao majka. Problem je u ukorijenjenim stereotipima našeg društva, mada su se okolnosti značajno promijenile. U poslovnom svijetu sam se često susretala s muškom dominacijom koja se očitovala u pokušaju ignorisanja mišljenja ili odluka koje žena na rukovodećoj poziciji donosi. I to se ne samo toleriše već i podrazumijeva. Kako očekivati da odnos prema novopečenoj majci od 35 godina bude drugačiji? Mislim da pored svih uloga koje današnja žena ima i koje može da ima, uloga majke nekima od njih nije prioritet. I to treba poštovati. Isto kao i odluku da postanu majke u tridesetim ili četrdesetim – govori Nina i napominje kako bi i naša zemlja trebala da preuzme neke od dobrih praksi iz EU u vezi s jednakim pristupom tretmanima medicinski potpomognute oplodnje.
Istovremeno, pored podrške ženi da se ostvari kao majka, mislim da je u BiH ključno osigurati ženama minimalne porodiljske uslove. Ovo se odnosi na uslove u kojima se žene porađaju, kao i na adekvatnu porodiljsku naknadu. Medicinski tretman za porodilje je u najmanju ruku neprimjeren 2017. godini, a da ne govorim o srozavanju dostojanstva žene prilikom jednog takvog uzvišenog čina. Porodiljske naknade, osim što su visinom različite u različitim dijelovima BiH, ne osiguravaju ni najosnovnije dnevne potrebe za bebu – kaže Nina i dodaje da je sin toliko utjecao na njen život da je čak poželjela da napiše knjigu o toj temi.
– Otkad imam sina, veoma cijenim svoje vrijeme. Postala sam vrlo poslovno učinkovita (smjeh). Izlazak i druženje predstavlja zahtjevan logistički poduhvat pa te trenutke biram da provodim s prijateljima s kojima imam iskren i ispunjavajući odnos. Međutim, izbor često nije lak, jer sam okružena sjajnim, originalnim ljudima, s kojima se mnogo volim.
Mamina poruka u spomenaru
Sjećam se da je meni moja mama u spomenar, kad sam bila u prvom razredu osnovne, napisala: ”Tri želje za moju djevojčicu: budi svoja, nikad se nemoj bojati ljudi; ako nešto jako želiš, to ćeš i postići”. Iste želje imam za Roka. Pomoći mu da u današnjem društvu postigne te ciljeve bit će izazov.
Foto: Mario Klein
Make-up: Sara visintin
Lokacija: Studio “Kultura ljepote”
Styling: XYZ-Marella premium Fashion store, SCC