Domaći internetski forumi preplavljeni su zabrinutim komentarima o jednoj vijesti, i to na prvi pogled trivijalnoj za ovo podneblje. Vijest kaže da Evropska unija planira zabraniti rumunsko jelo naziva “mici”. Ne bi za nas tu bilo ništa sporno, da “mici”, zapravo, nisu gotovo istovjetni našim ćevapima. Oblik, veličina, način pripreme, porijeklo ovog jela, koje su donijele Osmanlije, kao i sastojci “micija” ravnopravni su s našim ćevapima, našim kulinarskim ponosom i turističkom atrakcijom.
Birokrate iz Bruxellesa, zapravo, tvrde da ne žele zabraniti mici/ćevapčiće, no žele zabraniti sodu bikarbonu kao dodatak jelima, a upravo je ovaj nedužni prah jedan od glavnih sastojaka spomenutih delicija, bez njega ova jela jednostavno nisu ono što bi trebala biti. Domaća javnost putem foruma se podijelila u dvije skupine, na one koji tvrde da EU neće imati srca, volje i moći da zabrani ćevape, te one koji tvrde da bi između ulaska u Uniju i prilike da uživaju uz roštilj, odabrali ovo drugo.
Samo početak
No, obični konzumenti ćevapa, bilo da oni dolaze iz Rumunije ili s Baščaršije, u svijetu se ne pitaju mnogo niti birokrate iz Bruxellesa niti mnogo drže do njihovog mišljenja ni do mišljenja vlastitih građana. Oni do čijeg mišljenja drže u uredima EU su moćne korporacije iz sektora prehrambene industrije i farmacije, te poljoprivrede poput omraženog “Monsannta”, najvećeg svjetskog proizvođača sjemena i kompanije koja je najveći svjetski lobist kada je riječ o genetski modificiranoj hrani. “Monstannto” je toliko utjecajan da je Barack Obama nedavno potpisao kontroverzni dokument naziva “Monsanto act”, koji omogućava ovoj kompaniji da proizvodi i prodaje sadno sjeme bez potrebe da to sjeme testira na bolesti ili štetne materije. Novinari uglednog američkog portala Huffingtonpost.com ovaj događaj su opisali kao “samo početak”. Šta će se dešavati tokom narednih godina, jer korporacije poput “Monsannta” uvode pojam proizvođačka prava u proizvodnju hrane, čak i tužeći farmere koji bez dozvole sade njihovo sjeme.
Hoće li neko patentirati i sodu bikarbonu, te je ekskluzivno prodavati pod svojom tržišnom markom, braneći to isto pravo svima onima koji to također pokušaju? Vrlo moguće, a pravno uporište za takvo nešto naći će u konroverznom dokumentu EU pod oznakom “Direktiva 2002/46/EC”, koja je stupila na snagu u augustu 2005. godine, te se postepeno implementira.
Tom direktivom jasno i precizno se označavaju dozvoljeni i poželjni vitamini, minerali i dodaci prehrani poput sode bikarbone. Ipak, ono što zabrinjava i što se može pretpostaviti čitajući “između redova” jeste da će ti minerali, vitamini i dodaci prehrani biti posebno označeni, uključujući njihov sastav, te moguće djelovanje proizvoda na ljudski organizam. Minerali i vitamini također bi trebali na svojim pakovanjima imati naznačenog proizvođača i porijeklo same materije. Zašto je riječ “pakovanje” ovdje veoma značajna? Značajna je stoga jer će se, bar tako tvrde teoretičari zavjere, minerali, vitamini i dodaci prehrani moću kupovati isključivo na ljekarski recept i isljučivo u apotekama.
U apotekama bi se mogla kupovati i sama soda bikarbona. Naime, prema mnogim tvrdnjama, soda bikarbona je alternativni lijek protiv kancerogenih oboljenja. Soda bikarbona je nevjerovatno jeftina kada se uporedi sa skupim lijekovima protiv raka koje prodaju renomirane farmaceutske kompanije, koje ne žele izgubiti ogroman profit, pokažu li se tačnim glasine o ljekovitim svojstvima ovog jeftinog i dostupnog dodatka prehrani.
Stižu mini farme
No, kakva je zaista budućnost prehrane i šta će to konzumirati ljudi u narednim decenijama, s obzirom na sve jaču zakonsku regulaciju i činjenicu da je hrane sve manje, a ljudi na svijetu sve više?
Do 2050. godine na svijetu će živjeti 2,5 milijardi ljudi više nego danas, kada u mnogim regijama svijeta vlada glad, a čak se i prosječni Evropljani teško nose s poskupljenjima. Prosječne cijene hljeba i mesa su u EU udvostručene tokom posljednjih pet godina, tačnije od početka recesije.
Visoke cijene hrane žitarica, posebno riže, bile su ključni okidač za arapske revolucije u Tunisu, Libiji, Egiptu i Siriji. Hrana je najveća “droga”, od koje smo zavisni svakog dana tokom cijelog života. Hrana nije samo biološka potreba, ona je i kulturni fenomen, te bitan dio identiteta. Vinari iz susjedne Hrvatske hvataju se za glavu, jer će skorim ulaskom u EU, neka od njihovih poznatih vina morati naći drugo ime. Njihov “prošek” već su registrirali Italijani kao “prosecco”. Sličnu sudbinu doživjeli su i Slovenci, a nije sigurno da će jednog dana neko registrirati i burek, te nam zabraniti otvaranje privatnog obrta s natpisom “buregdžinica”.
Šta će zaista biti hrana naših potomaka ili nas samih ako doživimo duboku starost? Po običaju netačne vizije budućnosti prije nekoliko decenija, one koju su predviđala da ćemo oko 2000. hodati u aluminijskim odijelima sa staklenom kuglom na glavi, govorile su da ćemo klasičnu hranu, onu koju kuhamo zatim serviramo, te žvačemo potpuno izbaciti iz upotrebe. Hranili bismo se posebnim pilulama, obogaćenim mineralima, vitaminima i vrijednim proteinima. Ne bi bilo potrebe za kuhanjem i serviranjem hrane, kao ni za restoranima ili kućanskim aparatima. Direktive EU o kojima smo govorili u uvodu priče, prema teoretičarima zavjere, mogle bi dovesti do toga da proizvode kupujemo bez kalcija. Kalcij bismo kupovali posebno u apotekama te ga, prema potrebi, dodavali u mlijeko. Može se desiti da kupujemo jaja bez proteina, južno voće bez vitamina C ili mineralnu vodu bez natrija ili magnezija. Sve te sastojke kupovali bismo odvojeno i to tek na ljekarski recept.
Kakav će okus imati hrana budućnosti, niko ne zna, no svi su saglasni u jednom: čovječanstvo mora radikalno promijeniti pristup hrani, njene izvore, industrijsku preradu te način pripreme za konzumaciju.
Nešto se mora promijeniti, a šta je to može se samo pretpostaviti. Ipak, sa sigurnošću se iz više izvora može prepostaviti da će do 2035.godine obično crveno meso biti tako skupo da će nestati iz ishrane ljudi, koji će se te godine moći svrstati u srednju društvenu klasu.
Hoćemo li stoga svi preći u vegetarijance? Nećemo, jer postoje alternative, ma koliko one okretale naše gadljive i osjetljive želuce. Jedna od alternativa crvenom i bijelom mesu, jesu insekti, posebno skakavci, koje naučnici smatraju izvorom naših proteina u budućnosti.
– Na Zapadu, mnogi od nas su odrasli uz jeftinu, obilnu hranu. Rastuće cijene hrane nas sada tjeraju da vlastitim očima gledamo kako meso ponovo postaje luksuzna roba. Kao rezultat toga mi tražimo način da popunimo prazninu, kada je riječ o mesu – kaže naučnica Morgaine Gaye, profesorica na Univerzitetu “Nottingham Trent” i jedan od vodećih evropskih futurologa hrane.
Ona smatra da smo postali jednostavno razmaženi, lijeni, uljuljkani u činjenicu da je hrana, tu naduhvat ruke, na polici trgovine. Prema njenim riječima, većina djece na Zapadu nikada u životu nije vidjela kravu, niti zna kako ona izgleda, niti kako ona živi, niti odakle dolazi meso. Meso je tek gotova stvar umotana u celofan, izložena na polici. Šta kada mesa nestane? Bit će tu opet neko drugo meso, doduše, nešto drugačije.
– Insekti ili neke vrste mini farmi mogli bi postati osnova naše prehrane. Insekti poput cvrčaka ili skakavaca bit će uzgajani i korišteni kao sastojci u našim hamburgerima – kaže Gaye za BBC, koja, također, smatra da će u budućnosti sama riječ “insekti” biti zamijenjena izrazom “male domaće životinje”.
Da se stvari ozbiljno kreću u ovom pravcu, govore dešavanja u Holandija, čija vlada vlastitim novcem finansira farme insekata.
– To je, naprosto, dobitnička kombinacija. Insekti omogućavaju istovjetne nutricionističke vrijednosti kao i uobičajeno meso i veliki su izvor proteina. Njihov uzgoj košta manje nego uzgoj goveda, konzumiraju manje vode i prave manje štetnih emisija ugljika. Dodatno, postoji gotovo 1.400 vrsta insekata koje ljudi mogu jesti – tvrde naučnici s Univerziteta u Wageningenu u Holandiji.
Ako se nama, Evropljanima insekti baš i ne dopadaju, te radije jedemo bifteke i pileća prsa, to ne znači da je širom svijeta tako. Gusjenice i skakavci su popularni u Africi, ose su poslastica u Japanu, a cvrčci se jedu u Tajlandu.
Hoćemo li se odreći naših tradicionalnih jela, kao što su roštiljski specijaliteti, u korist zdravih i jeftinih alternativa kao što je planski uzgojeno meso skakavaca. Teško, osim ako nas neka teška nevolja ne natjera na to. Ili direktive moćne Evropske unije, čije birokrate ne gledaju sa simpatijama ni nas ni nađe ćevapčiće.
Govedina iz epruvete
Kao jedan od alternativa sve skupljem goveđem mesu, koje postaje luksuz, sve više se spominje laboratorijski, vještački uzgoj govedine. Britanci i Holanđani su najdalje otišli u ovim istraživanjima, te su naučnici iz Maastricha prošle godine uspjeli stvoriti “in vitro” govedinu, nastalu iz “epruvete”, i to koristeći matične ćelije krava. Sredinom prošle godine svijetu su obećali prvi hamburger “iz epruvete”, no to se nije dogodilo. Sada tvrde da bi prvi vještački hamburger na roštilj trebao biti bačen nekad ovog ljeta. Tu su dva problema. Jedan je cijena koja iznosi vrtoglavih 300.000 dolara za prvi primjerak, a drugi je problem kako naći nekoga ko će to pojesti.
Alge: Žitarice budućnosti
Iako su alge na dnu hranidbenog lanca i vrlo rijetko u tanjirima, to ne znači da su beskorisne za ljudsku ishranu. Naprotiv. Veoma su popularne u Aziji, posebno u Japanu, gdje se uzgajaju u gigantskim farmama. Nešto slično kod svoje kuće planiraju praviti i Britanci. Razlog je jednostavan. Njihova proizvodnja je jeftina, alge se brzo razmožavaju te se uloženi novac brzo vraća. Dodatno, alge su vrlo hranjive i korisne su kao dijetalni proizvod.
Organska proizvodnja: Da, ne i ne
Prije desetak godina kao alternativa nezdravoj industrijskoj hrani razmatrana je proizvodnja organske hrane, onako kako se to radilo prije stotinjak godina. No, to je ubrzo odbačeno, jer takav način uzgoja nije davao dovoljno rezultata ni dovoljno plodiva, te je u nekim aspektima samo stvarao štetu okolišu.
GMO: Ne u Africi
Afrika je često nazivana kontinentom gladnih, pa su licemjerne kompanije poput “Monsannta” i još licemjernije vlade poput američkih, nudile nove, genetski modificirane biljne vrste, navodno izdašnije i otpornije na vremenske uslove i bolesti. Afrikanci ih odbijaju, a ne treba se čuditi zašto.
– Afrički naučnici nama kažu: Da se niste usudili poslati nam takvu tehnogiju – žali se Louise Fresco, holandska naučnica i istraživačica hrane, te savjetnica u UN-u.