Ivo Andrić: Pisac, mason ili ničiji sin svih nas?

Piše: Redakcija

Evropa već odavno uzaludno pokušava razumjeti Balkan i njegove ljude, čiji je karakter i sudbinu Andrić majstorski opisivao. Često je tražila odgovore na ovdašnje galimatijase upravo u Andrićevim djelima. Njegove priče, jer Andrić je, zapravo, vrhunski pripovjedač, priče su o nama samim.  Rođen  je   prije  121.  godinu., devetog oktobra 1892. Taj  podatak  je vjerovatno jedino  oko čega se svi slažu, kada je  Andrić u pitanju.

Oni koji češće koriste internet 9. oktobra 2012,  su bili ugodno iznenađeni. Naime, najposjećenija internet stranica na svijetu – Google, svoju početnu stranicu ukrasila je prelijepim crtežom mosta Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu. Na taj sasvim originalni način obilježena je 120. godišnjica rođenja Ive Andrića, najznačajnijeg pisca ovih prostora i čovjeka koji je paradigma svih usuda i kontroverzi koji prate Balkan i njegove ljude.

Evropa već odavno uzaludno pokušava razumjeti Balkan i njegove ljude, čiji je karakter i sudbinu Andrić majstorski opisivao. Često je tražila odgovore na ovdašnje galimatijase upravo u Andrićevim djelima. Njegove priče, jer Andrić je, zapravo, vrhunski pripovjedač, priče su o nama samima.

Savršen materijal za svoja djela

Ko je, zapravo, Andrić, kome pripada i kome se obraća, pitanje je svih pitanja na ovim prostorima, bez obzira koliko to prenapregnuto zvučalo. Ivo Ivan Andrić rođen je u srcu Bosne – u Docu kod Travnika, od oca čiji pravi identitet nikada nije razjašnjen i majke Hrvatice. Školovao se, rastao i sazrijevao u Sarajevu, Višegradu, Zagrebu, izjašnjavao se kao Hrvat, a većinu zrelih životnih godina proveo je u Beogradu, pišući ekavicom.

Rijetko je neko kao Andrić bio glorificiran i sataniziran u isto vrijeme i s jednakim žarom. Za srpsku javnost i intelektualce Andrić je postavljen na pijedestal neke vrste intelektualnog sveca, proroka i duhovnog oca nacije, te borca za vlastitu nacionalnu stvar. Na drugoj strani, tokom niza godina, naročito u vremenu posljednjeg rata i nakon njega, kod dijela bošnjačkih intelektualaca Andrić je bio označen kao “neprijateljski pisac”, čovjek čije su knjige bile insipiracija i motivacija za zločine nad Bosnom i Bošnjacima.

Između te dvije jednako naoštrene i pogrešne krajnosti stajao je Ivo Andrić, čovjek od krvi i mesa, s usponima i padovima, ljubavima i ljutnjama…

U mladosti sramežljiv, ali inteligentan mladić; u zrelim godinama elegantan, šarmantan i uspješan diplomat; u kasnijoj dobi ćutljivi stariji gospodin, koji je stekao svjetsku slavu kao pisac, Andrić kao protivtežu i mrziteljima i glorifikatorima iza sebe ima svevremensko djelo, koje će se tumačiti i čitati kad i jedni i drugi budu odavno zaboravljeni. I oni koji u Višegradu grade “Andrićgrad” i oni koji kažu da Andrić indirektno snosi krivicu za ono što se 1992. dešavalo u Višegradu i drugim gradovima širom BiH.

Andrić, naravno, nije pucao ni na koga 1992., ubijale su bombe i meci, ne Andrićeve knjige, a ruku zla pokretao je onaj nevjerovatni sklop ličnosti domaćeg čovjeka, čiju je enigmu duše, višestrukost i ispletenost dobrote i krvožednosti, te vječito pitanje identiteta do sada malo ko dobro opisao kao što je to Andrić. U svojoj ličnosti, svom bolnom odrastanju i svom upitnom identitetu imao je savršen materijal za svoja djela.

Sin jednog travničkog fratra

Zvanično, Ivan Ivo Andrić rođen je u Docu kod Travnika devetog oktobra 1892., i to je jedini podatak o kojem su svi saglasni: i njegovi protagonisti i njegovi oponenti. Prema jednoj teoriji, njegovi roditelji bili su katolici iz Sarajeva, podvornik Antun Andrić i Katarina Pejić, a Katarina je Ivu rodila sasvim slučajno, tokom posjete rodbini. Prema drugoj teoriji, Ivo Andrić je vanbračni sin jednog travničkog bega, dok je prema trećoj, posljednjoj i najkontroverznijoj teoriji, sin jednog travničkog fratra.

Tu teoriju novinarima “Večernjeg lista” ispričala je izvjesna Marija Mikac, navodna rodica Ive Andrića, porijeklom iz okolice Tuzle. Prema njenoj priči, mlada Katarina je samovoljno otišla iz rodne Grabovice kod Tuzle u Travnik, gde je zapela za oko jednom tamošnjem svećeniku, koji je prema mladoj sluškinji osjetio veliki strast koja je rezultirala neželjenom trudnoćom.

– Rođakinja Katarina, tako ju je moj otac zvao, bila je lijepa djevojka. Otišla je služiti u Travnik na župni dvor. Radila je ondje kao dekla, što bi značilo spremačica, kućna pomoćnica – kaže Marija Mikac, no ne može precizirati je li piščeva majka otišla u službu kod fratara ili kojeg drugog crkvenog reda.

No, sjeća se da im je otac ispričao kako je nakon godinu ili dvije službovanja u Travniku Katarina došla natrag u Grabovicu kod Tuzle, i to trudna.

– Otac nam je pričao da nije smjela roditi u Travniku, pa se zato vratila kući i rodila malog Ivu. Kako nije imao oca, ona ga je upisala na svoje djevojačko prezime Andrić. Nakon dvije godine opet je zajedno s djetetom otišla u Travnik – prepričala je Marija porodičnu priču koju joj je prenio otac.

Prema toj priči, franjevci su iz Travnika našli podvornika koji se oženio Katarinom i krstili dijete, kako bi se sanirala šteta i prikrio skandal, ispričala je novinarima ovu do sada nepoznatu verziju o porijeklu Ive Andrića nad kojom mnogi stavljaju veliki upitnik.

Prema njenim riječima, Katarina Andrić je svom sinu u službene spise upisala svoje djevojačko prezime.

Ipak, kada je mali Ivo imao samo dvije godine, od tuberkuloze će umrijeti njegov “zvanični” otac. Tuberkuloza je bila zla kob porodice Andrić, od koje će umrijeti sva braća Antuna Andrića, a Ivo će u mladosti veoma patiti od iste bolesti, koja će, prema nekim tvrdnjama, utjecati i na formiranje ličnosti samog budućeg nobelovca.

Siromašna majka Katarina, zaposlena u sarajevskoj tkaonici ćilima u naselju Bistrik, šalje svog sina na čuvanje sestri u Višegrad, gdje će Ivo ostati do svoje 15. godine. Višegrad se bistrookom dječaku nije previše dopao.

– Ljudi su u kasabi brbljivi, brutalni i glupi, a život je smradan i pust, pun jada i komičnosti, Gogoljeve komičnosti – opisivao je kasnije Andrić grad u kojem je završio osnovnu školu, nakon koje se vratio u Sarajevo, gdje će upisati gimnaziju.

“Katolicizam – prokletstvo za države”

Godine 1911., kao đak, počinje se pomalo baviti pisanjem, ali ga privlače i tada popularne, revolucionarne ideje koji su zagovarale ujedinjenje svih Južnih Slavena. Tako se nakratko pridružio i kontroverznoj revolucionarnoj grupi “Mlada Bosna”, koja će nekoliko godina kasnije ubiti Franca Ferdinanda te uzrokovati početak Prvog svjetskog rata.

Nakon što su ga jednom prilikom austrogarske vlasti privele zbog antidržavnih aktivnosti, ali i brzo pustile, on se udaljava od pokreta i odlazi na studij u Zagreb, gdje će ostvariti i njegovati jako prijateljstvo s Antunom Gustavom Matošem. Potom je studirao u Krakovu i Beču, ali nikada nije zabilježeno da je negdje diplomirao.

Vrlo brzo nakon rata, 1919., odlazi u Beograd, gdje će stalno živjeti od 1924. godine. U Srbiji i među Srbima bit će vrlo dobro prihvaćen i za to će se u decenijama koje slijede nastojati zahvaliti na razne načine, često potcrtavši svoj stav da je “katolicizam prokletstvo za države i narode”. Ipak, vrlo brzo će, na neki nikada razjašnjen način postati dio diplomatske mreže novonastale Kraljevine SHS. Igrom sudbine, svoju prvu diplomatsku službu vršit će u Vatikanu. Ni Vatikan ni vječni grad Rim na njega neće ostaviti pretjerano snažan utisak.

– Nije strašno što je ovo jedan nesnosan grad, vlažan, odvratan, plitak, nego što ja ne mogu i nemam izgleda da tako skoro iz njega odem – opisao je Rim u jednom pismu iz 1921., napisavši kasnije da mu “Rim izgleda kao kakav Linc, još omraženiji i odvratniji.

Nakon Rima, odlazi na službu u Bukurešt, Trst, Graz, Genevu, Bruxelles i Berlin (1939-1941). Diplomatska misija Ive Andrića u ovom gradu najkontroverznija je od svih, posebno nakon što su Nijemci u aprilu 1941. pregazili Jugoslaviju, na vrlo grub i nediplomatski način su postupali s jugoslavenskim diplomatama i njihovim porodicama, koji su se u toku rata zatekli u Njemačkoj. Njih 11 su prvo deportirani u Srbiju, koja je bila pod kontrolom njemačkog kvislinga Dragutina Nedića, da bi gotovo svi bili ponovo vraćeni u Njemačku, gdje će biti osuđeni zbog djela kao što je špijunaža.

Tu sudbinu je Andrić izbjegao, mada se ne zna tačno kako. Uglavnom, cijeli rat je proveo u Beogradu, gdje ga je štitio Gestapo, te je Andrić mogao na miru napisati svoja najznačajnija djela kao što su “Travnička hronika” i “Na Drini ćuprija”.

Poslije rata nikada neće govoriti o tom, najzagonetnijem periodu života, a možda nije imao ni potrebe. Već 1945. postat će prvi predsjednik novoformiranog Društva književnika Jugoslavije. Ipak, u Partiju će ući tek 1969., šest godina prije svoje smrti 13. marta 1975. u Beogradu.

Kako je Ivan postao Ivo

Iako je u crkvenim knjigama u Travniku upisan kao Ivan Andrić, jedino njegovo djelo koje je tako potpisano bila je knjiga “Put Alije Đerzeleza”, kada je greškom izdavača na korici izdanja naznačeno “Ivan Andrić”. Pisac se veoma naljutio i od svih kasnijih izdavača je striktno tražio da njegova djela potpisuju kao “Ivo Andrić”.

Od sredine dvadesetih godina 20. stoljeća Andrić se gotovo isključivo izjašnjava kao Srbin, govori ekavicom i piše ćirilicom. Ipak, sve do tada se, što je vidljivo iz brojnih dokumenata kao što je upisnica na Univerzitet u Krakovu, izjašnjavao kao Hrvat.

Nobel i Bembaša u Stockholmu

Bez obzira na to što je njegova ličnost često maglovita, upitna i suviše pragmatična, nesporno je da je Andrić bio veliki pisac te da njegov talent nije mogao ostati neprimijećen i u okvirima Jugoslavije. Na svečanosti u Stockholmu, održanoj 10. decembra 1961., dodijeljena mu je i Nobelova nagrada za književnost. Svjedoci tvrde da je u trenutku dodjeljivanja nagrade orkestar u sali svirao kompoziciju “Kad ja pođoh na Bembašu”. Povelik i cjelokupan novčani dio nagrade Andrić je donirao bibliotekama BiH.

Sve velike ljubavi velikog pisca

Andrić je u zrelim godinama bio galantan i šarmantan muškarac, koji je jako volio žensko društvo, mada o tome nije ostavio puno tragova. Ipak, u njegovom životu bila je samo jedna gospođa Andrić, koju je upoznao još dok je ona bila supruga njegovog prijatelja diplomate. Nakon što je 1941. prijatelj završio u njemačkom zarobljeništvu, Andrić i lijepa Milica Babić su se počeli otvoreno viđati, a on joj je posvetio priču “Jelena, žena koje nema”. Nesretni muž se vratio iz zarobljeništva, ali se njihova veza nastavila, sve dok gospodin Babić nije preminuo 1958., nakon čega su se Andrić i gospođa Babić vjenčali, poslije 30 godina tajne veze.

Andrić je volio i druge žene. Tako je imao i aferu sa suprugom svog kuma Gustava Krkleca. Gustav se jako naljutio na Ivu, htio ga je ubiti, a Andrić je imao “razložno” objašnjenje za svoje ponašanje.

– Gusti, znaš, to je ovako bilo. Rominjala je neka kišica, pa tako, onda se i to desilo – hladno je uz kafu rekao svom kumu.
 

 

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti