Od jeseni 2009. do proljeća 2010. ona je tokom sedam mjeseci trčala sedam ultramaratona na sedam kontinenata i sedam puta bila prva. Četiri godine kasnije, osvojila je najteži i najduži ultramaraton na svijetu, onaj koji od glavnog grada SAD-a ide preko New Orleansa do Cancuna u Meksiku, dug više od 6.000 kilometara. Tako je Norma Bastidas ušla u Guinnessovu knjigu rekorda, te postala omiljen gost u svim važnijim američkim medijima, od CNN-a, preko NY Timesa, do studija Oprah Winfrey. Životna priča Norme Bastidas jedna je od najtužnijih i najinspirativnijih ljudskih priča našeg doba. Priča je to koja nam poručuje da ništa nije nemoguće, čak i kada nam se čini da je sve protiv nas. Ništa na svijetu nije bilo na strani Norme, osim nje same, njene upornosti i spoznaje da svaki tunel ima svjetlo na svom kraju.
DJETINJSTVO IZ PAKLA
Njena priča počela je u novembru 1967. godine u siromašnom kvartu grada Maltzana u Meksiku. Prvo čega se sjeća, jeste otac – alkoholičar koji krvnički tuče njenu braću. Jednom prilikom, otac je tako snažno pretukao sina da je dječak završio u bolnici.
– Postala sam „ona koja moli“, ona koju uvijek šalju da smiri tatu kada je ljut. Bila sam od onih koji nikada ništa ne kažu. To je bila loša lekcija koja kaže: „šuti i trpi“ – sjeća se ona.
Trenutak kada je njen brat zbog batina završio u bolnici, činio se kao krajnja granica svega lošeg što se dešavalo u njenoj porodici. Činilo se da od tog momenta sve može biti samo bolje. Otac je nakon incidenta prestao piti alkohol, porodica je od ušteđenog novca preselila u veći grad, u bolju kuću i činilo se da je sve kako treba. No, sudbina će im ponovo baciti rukavicu u lice. Jedne večeri porodica Bastidas išla je u otvoreno kino, gdje je na repertoaru bio meksički akcioni film. U jednom trenutku, otac se požalio na snažnu bol u prsima. Maloj Normi i ostatku porodice rekao je da idu kući. Norma više nikad nije vidjela svog oca, koji je umro od srčanog udara nekoliko sati kasnije.
– Stvari su vrlo brzo pošle po zlu. Moja majka bila je samohrani roditelj s petero djece – kaže Norma.
Djetinjstvo je bilo okončano i porodica se morala osloniti na pomoć rođaka. No, ta pomoć nije bila bezuvjetna. Plaćena je vrlo, vrlo skupo. Malu Normu silovalo je srodnik u čijoj kući je porodica živjela.
– Moj djed, koji je bio slijep i o kojem sam se brinula, silovao me je – sjeća se ona.
Dvije godine kasnije, kada je imala trinaest godina, Norma je smogla snage, te majci i sestrama saopćila šta je doživjela. Očekivala je podršku i utjehu, no porodica je odmahnula rukom i poručila joj da sve zaboravi, da život ide dalje i da mora raditi.
– Svi smo morali raditi. Nikakve sigurnosti za nas nije bilo – sjeća se ona.
Da sve bude gore, njihov grad u to vrijeme će postati sjedište narko-kartela kojim je komandovao zloglasni Joaquín Archivaldo Guzmán Loera, poznat kao El Chapo. Ona to vrijeme opisuje kao „doba predatora“ koji su vrebali okolo. Majka se veoma plašila za svoju djecu, često im braneći da izlaze na ulicu gdje su karteli vodili krvave ratove, ne prezajući od bilo koje vrste nasilja. Iako se trudila, Normina majka nije mogla zaštiti svoju kćerku od onoga što se dešavalo na meksičkim ulicama. Kada je imala sedamnaest godina, Norma je kidnapovana i silovana u Mexico Cityju.
– Rekli su mi da ću jednostavno nestati – sjeća se Norma upozorenja koje joj je uputila banda.
Bila je smrtno uplašena, no banda ju je pustila na slobodu, te se Norma vratila u svoj rodni grad i u školu. Bila je vrlo pametna i imala je dobre ocjene. Stipendije koje je dobijala pomagale su tanak kućni budžet. Kao najbolja učenica svoje generacije, gimnaziju je završila godinu ranije nego njeni vršnjaci. Nekako u to vrijeme, Norma je shvatila da je ona lijepa i zgodna mlada žena. Njena fotografije iz tog perioda pokazuju atraktivnu visoku, manekenski građenu tinejdžerku kojoj savršeno stoji mini suknja. Počela je raditi kao fitness- instruktorica, no posao je bio slabo plaćen, nedovoljno da se prehrani brojna porodica.
JAPANSKI BORDEL
Ipak, njena vitka figura i manekenska pojava nisu mogli ostati neprimijećeni. Jedna lokalna modna agentica, ponudila je posao kakav se ne odbija. Bio je to manekenski angažman u dalekom Japanu, plaćen 1.000 dolara mjesečno.
– Sjećam se kako mi je mama govorila da se boji za mene, ali da me ne može zaustaviti… To je bila jedina šansa za nekakav bolji život. I tako smo očajnički željeli da to bude istina – kaže ona.
Vrlo brzo se uvjerila da je bila u velikoj zabludi. Čim je stigla u Japan, ljudi iz „agencije“ oduzeli su joj pasoš i odveli je u noćni klub. Tu je vidjela starije muškarce u odijelima i djevojke u bikinijima. Shvatila je da od manekenskog posla nema ništa.
– Kada sam došla u klub, shvatila sam da se upravo dešava nekakva transakcija. Kasnije su mi rekli da su me prodali ljudima koji su vlasnici tog kluba. Kupio me je čovjek koji je dao najveću ponudu. Postala sam njegovo vlasništvo. Nikada nisam saznala ko je on, no znam da je bio vrlo poznata osoba u Japanu – kaže ona.
Radeći kao prostitutka u japanskom bordelu, Norma je proživljavala horor. Tukli su je, drogirali i silovali. Bila je bespomoćna, bez pasoša i novca kojeg je banda uzimala. Ipak, jednom joj je prekipjelo, te je odlučila otići u policiju. Tamo su joj poručili da je ona svakako prostitutka i da joj neće pomoći.
– Rekli su mi da sam loša djevojka, jer radim u baru – opisuje Norma svoje iskustvo s japanskom policijom.
Kada se požalila „upravi“ kluba u kojem je radila, poručili bi joj da se ne treba žaliti.
– Budi sretna jer te zlostavlja tako poznat čovjek na tako poznatom mjestu – rekli su mi oni.
Norma je često bila u društvu najpoznatijih muškaraca Japana. Pratila ih je na zabavama, svečanim večerama, vozila se s njima u najskupljim automobilima i seksualno ih zadovoljavala u najskupljim hotelima, te zemljama. Početkom 1992. godine njeni „vlasnici“ poručili su joj da je otplatila svoje dugove prema njima, te da je slobodna. Norma se nije pretjerano obradovala. Nije imala pasoš, bila je u zemlji gdje nije imala nikoga i bila je bez novca, a i viza joj je istekla, te je u Japanu boravila ilegalno.
BIJEG U KANADU
Igrom sudbine, preko prijatelja je upoznala jednog kanadskog poslovnog čovjeka. S njim je ubrzo ušla u privatnu vezu i napustila je Japan. Njen novi dom bio je Vancouver, no Norma ni ovdje neće biti sretna. Klima joj nije odgovarala, u sredinu se teško uklapala, loše je govorila engleski jezik i zbog toga u braku su se dešavali brojni nesporazumi. I pored dvoje djece, njihov brak se raspao. Njen jedanaestogodišnji sin počeo je gubiti vid. Izgubila je posao.
– Sjedila sam sama, bespomoćna, samohrana majka bez posla s dvoje djece… Sjetila sam se da je prva osoba koja me silovala s jedanaest godina bio moj slijepi srodnik. Sve je to bilo previše za mene. Činilo mi se da ne mogu pobjeći od prošlosti – sjeća se Norma tih teških trenutaka.
Ranije bi u teškim životnim situacijama najčešće potezala za alkoholom te se danima i sedmicama teško opijala. Ovog puta je odlučila da ne radi tako. Kupila je patike i počela trčati ulicama Calgaryja.
– Tako sam počela trčati noću. Nisam željela da me sinovi čuju kako plačem – sjeća se ona svojih razmišljanja iz ljeta 2006. godine.
Na nagovor prijatelja, inače profesionalnog sportiste, prijavila se i kvalificirala za čuveni Bostonski maraton. Istrčala ga je do kraja. Odnijela je pobjedu na kanadskom nacionalnom ultramaratonu, dugom 125 kilometara, na trci poznatoj kao „Staza smrti“.
– Sjećam se kako sam se mnogo smijala, iako me je sve boljelo… Bila sam izvan sebe, ali mi se sve to dopadalo. Shvatila sam da sam se zaljubila i razmišljala: To je to. Ovo je ono što želim raditi cijelog mog života – sjeća se Norma.
Sakupljajući novac za kampanju protiv kratkovidnosti kod djece, popela se na sedam najvećih planinskih vrhova na sedam kontinenata. Krajem 2009. i početkom 2010., osvojila je sedam ultramaratona na sedam kontinenata, uključujući onaj najteži koji se trči na Antarktiku, te onaj koji prolazi kroz Namibijsku pustinju.
– Postala sam pasionirani trkač zbog silnog stresa s kojim sam morala da se borim. Imala sam mogućnost da biram. Ili da ostanem kući sa sinom koji se bojao ići u školu ili da idem na posao – kaže Norma.
Odabrala je da trči, skuplja novac za humanitarne projekte i da ukazuju na bezbrojne sudbine kao što je njena, na osobe koje prevarom bivaju odvedene od kuće i u tuđoj zemlji prodate kao roblje. Zato se odlučila trčati „cestom bijelog roblja“, od Washingtona, preko New Orleansa do Cancuna na poluotoku Yucatan, u njenom rodnom Meksiku. Sve do 2014. najduži triatlon istrčao je jedan Australac, i to stazu od 499 kilometara. Norma je odlučila da njen triatlon mora biti tri puta duži, da mora plivati 152 kilometra, trčati 1250 kilometara i voziti bicikl 4720 kilometara. Uspjela je iz drugog pokušaja.
Napadale su je ajkule, GPS se stalno kvario, imala je neugodnih susreta s divljim životinjama dok je trčala kroz prašume Yucatana, neljubazni meksički vozači ugrožavali su njen bicikl i gurali je sa ceste… Sve je izdržala i neprekidno išla naprijed.
– Nekada bi u jednom danu trčala 50 do 70 kilometara. Drugi dan bi trčala 160 kilometara, bez zaustavljanja – sjeća se Normin prijatelj, koji je bio uz nju i pružao pomoć tokom ovog jedinstvenog putovanja.
Trku je završila za samo 65 dana. Na cilju, u centru Washingtona, dobrodošlicu joj je priredilo 2.000 žena, žrtava trgovine bijelom robljem. Kada je konačno stigla, izgovorila je izreku svog omiljenog filozofa, Lao Tzua koja glasi: „I najduže putovanje počinje jednim korakom“. Rečenica napisana prije 2.500 godina i danas ima snažno, univerzalno značenje.
– Vi niste vaše stanje. Vaša trenutna situacija je ono što ste, ne ono ko ste. To može biti dugo putovanje, ali ako ustrajete, doći ćete na mjesto koje zaslužujete. Prije nego što sam osvojila najduži triatlon i ušla u Guinnessovu knjigu rekorda, ja čak nisam znala plivati. Ali, nisam dozvolila da me to obeshrabri, čak i kada su mi svi ostali rekli da pronađem drugi rekord koji ću oboriti. Išla sam na bazen svaki dan dok nisam naučila plivati. A 18 mjeseci kasnije, preplivala sam gotovo 200 kilometara u otvorenim vodama.
Žena koja je u svijetu ekstremnog sporta osvojila sve što se moglo osvojiti, nikada ne govori o svojim planovima.
– Nikada ne razmišljam o tome šta je sljedeće što me čeka. U tome i jeste ljepota snova – kaže ona.