Nafija Sarajlić je tokom 77 godina svog života živjela u četiri države i četiri različita društvena sistema. Rođena je u doba Austrougarske okupacije, tek petnaest godina nakon odlaska Osmanlija. Živjela je u doba Aneksije BiH, Mladoturske revolucije, Balkanskih ratova, preživjela Prvi svjetski rat i živjela u doba Kraljevine Jugoslavije, preživjela Drugi svjetski rat i bombardiranje vlastite kuće, te posljednje godine živote proživjela u doba socijalističke Jugoslavije, prema čijem režimu je na nekim poljima imala ozbiljne zamjerke
O Nafiji Sarajlić znamo malo, no ono što je znano, sasvim je dovoljno. Rođena i odrasla u prelomnim momentima za ovu zemlju i njen narod, ona je još kao vrlo mlada žena znala da nema vraćanja u prošlost i da se od žala za starim vremenima i običajima više ne živi. Jedna je od prvih Bošnjakinja sa završenom srednjom školom, prva je bošnjačka književnica i čija je pisana riječ bila na tragu modernog evropskog književnog izraza, ona je i jedna od prvih bošnjačkih intelektualki, emancipator, borac protiv nepismenosti i zaostalosti, čega u Bosni na početku 20. stoljeća nije nedostajalo. I danas, stotinu godina nakon što je Nafija Sarajlić dostigla svoj kratki književni zenit, njen narod suočava se istim pitanjima i dilemama. Ko smo mi i šta smo mi, gdje mi to i kome pripadamo, da li Istoku ili Zapadu, da li smo mi evropski ili orijentalni narod, da li se asimilirati u evropski kulturni krug ili ostati vjeran Orijentu kao sastavnom dijelu bošnjačkog i bosanskog identiteta ili možda krenuti srednjim putem i ostati svoj. Na ova bolna pitanja, na koja već stotinu godina tražimo odgovor, mnogo toga korisnog bi nam mogla reći i Nafija Sarajlić, žena, majka, pisac, intelektualac i borac.
Savjeti i dobročinstvo
Kada je 15. januara 1970., Nafija Sarajlić zauvijek sklopila oči i otišla na bolji svijet, bio je to događaj tek važan za njenu porodicu, ne dalje i ne šire. O smrti Nafije Sarajlić svjedočila je samo osmrtnica u novinama, novine i novinari nisu se bavili smrću ove žene i nisu joj pridavali nikakav značaj. To nije bilo ništa čudno, bar u hladnim danima na početku 1970., godine. Nafija tada nije bila ništa više od penzionerke koja je živjela život između starog dijela Sarajeva i Semizovca, mjesta gdje je njena porodica rado provodila svaki slobodan trenutak.
Tek dvadeset i nešto godina nakon njene smrti, u vrijeme kada je jedan narod konačno utvrdio kako se zove, kada je taj isti narod shvatio da ima svoj jezik i kada su tom jeziku bili potrebni književnici, neko se sjetio Nafije Sarajlić, književnice iz prve polovine 20. stoljeća.
Zlatan Dedić, inače kustos u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti koji se bavio ulogom Nafije Sarajlić u svom naučnom radu „Europeizacija i emancipacija: Slučaj Nafija Sarajlić – Crtice i tema“, zajedno je s naučnim saradnicima i volonterima Ifetom Lihić i Aminom Hujdur, u martu ove godine organizirao izložbu pod nazivom „Ustaj ženo“, po nazivu pjesme Nafije Sarajlić. Izložba je pobudila veliku pažnju javnosti koja je tako otkrila neke nove i nepoznate detalje o jednoj od najintrigantnijih, ali i najvažnijih bh. žena u prošlom stoljeću. Nafija Sarajlić je bila učiteljica, što je bio hrabar životni i profesionalni iskorak u to vrijeme, bila je emancipator, borac za prava žena, feministica i što je najvažnije, bila je prva moderna bošnjačka književnica.
– Književni kritičari i historičari književnosti koji su se bavili djelom Nafije Sarajlić ( Nametak, Rizvić, Isaković, Duraković, Memija) priznaju autorici originalnost i posebnost u odnosu na tradicionalne tokove književnosti, najavu modernije poetike i pripovjedne tehnike. Tako će Isaković ustvrditi kako „njenih dvadesetak tema otkriva takav intelektualni interes da nas i danas iznenadi, zbuni. Njeno duhovito, živo pričanje čistog jezika i blagog sarkazma, kratke rečenice, jezgrovito, za ono vrijeme vrlo jezgrovito i osobeno – izdvaja Nafiju kao originalnog stvaraoca i stavlja je ispred mnogih njenih savremenika, prozaista, među koje spada i njen muž.“ Minka Memija će, vezujući književno djelo Nafije Sarajlić za alhamijado tradiciju naše književnosti, smjelo utvrditi „kako je ona donijela nešto novo u bošnjačku književnost.“ Stavljajući njezino pripovijedanje, tematski i motivski, u kontekst njezinog vremena i savremenika, Memija će izdvojiti način na koji autorica prilazi temama i istaknuti „konciznost obrade, slikovit naboj, filigransko tkanje i izraženu poetičnost – piše Alija Pirić u predgovoru knjige „Teme“, jedine knjige, ali vrlo važne knjige na čijim koricama piše ime Nafije Sarajlić.
Biografija Nafije Sarajlić, kao i kod drugih velikana ovog naroda, nažalost vrlo je kratka, ne zbog samog autora, nego zbog nedostatka izvora i važnih dokumenata koji su vremenom nestali.
– Nafija Sarajlić (djevojačko prezime Hadžikarić) (Sarajevo, 1893 – Sarajevo, 1970), bosanskohercegovačka književnica. Supruga je književnika Šemsudina Sarajlića. Završila je učiteljsku školu i radila kao učiteljica u Sarajevu. Prve prozne priče objavila je u “Zemanu” 1912. i “Biseru” 1913-1915, i 1918. godine. Izdavanje njene zbirke Teme u izdanju Bekira Kalajdžića u Mostaru omeo je Prvi svjetski rat, ali je knjiga objavljena 1986. godine u izdanju “Zadrugar”, Sarajevo. Njen književni rad bio je kratak ali upečatljiv. Povukla se iz književnosti i posvetila porodici. Umrla je 1970. godine. Jedna od osnovnih škola u Sarajevu nosi njeno ime – piše bosanska verzija Wikipedije koja donosi njenu biografiju od „čak“ pet redova.
Da li je jednoj, iz današnje perspektive, značajnoj književnici i važnoj društvenoj pojavi pošteno dati „svega“ pet redova biografije? Nije naravno, no to samo pokazuje naš odnos prema velikanima iz vlastitih redova. Nafija Sarajlić je tokom 77 godina svog života živjela u četiri države i četiri različita društvena sistema. Rođena je u doba Austrougarske okupacije, tek petnaest godina nakon odlaska Osmanlija. Živjela je u doba Aneksije BiH, Mladoturske revolucije, Balkanskih ratova, preživjela Prvi svjetski rat i živjela u doba Kraljevine Jugoslavije, preživjela Drugi svjetski rat i bombardiranje vlastite kuće, te posljednje godine živote proživjela u doba socijalističke Jugoslavije, prema čijem režimu je na nekim poljima imala ozbiljne zamjerke. Na drugoj strani, ni Nafiji ni njenog muža vlasti u SFRJ nisu gledale pretjerano blagonaklono. Zato nije bilo teško anulirati njihov rad i njih oboje izbrisati iz kolektivnog sjećanja.
– Slučaj Nafija Sarajlić je u istraživačkom i književnoteorijskom kontekstu izrazito zanimljiv i kontradiktoran kako to i inače biva sa književnicima u historiji književnosti na južnoslavenskim prostorima, ali i u bilo kojim drugim patrijarhalnim i falogocentričnom sredinama koje unutar tih okvira kreiraju kolektivna pamćenja i obrazovne planove i programe. Sarajlić je pisala i javno djelovala za vrijeme Austrougarske uprave u BiH i nekoliko godina nakon završetka Prvog svjetskog rata i uspostave jugoslavenske monarhije. Zbog smrti kćerke prestaje pisati i povlači se iz javnog života i nikada se više nije vratila pisanju nakon čega nastupa klasični patrijarhalni metod brisanja, konfiskacije da je Sarajlić kao književnica ikada i postojala. To posebno biva aktualizirano u socijalističkoj Jugoslaviji jer je Sarajlić bila odbačena od jugoslavenskog kanona kao autorica koja nije bitna za uspostavu novog institucionalnog kanona nakon Drugog svjetskog rata. Kako je bila promotorica prosvjetiteljskih ideala kolonizatorske Austrougarske, begovata i kapitalističkih privilegija, te eksploatacije tuđe radne snage zarad stjecanja vlastitih potreba, poetike i politike, pogotovu one antifašističke koju je zastupao jugoslavenski kanon, Nafiju Sarajlić je naprosto smatrao nepodobnom i nepotrebnom – piše autor Zlatan Delić u svom naučnim radu o životu ove književnice.
Više od 40 godina Nafija Sarajlić nije među nama. Tokom rata, i nakon posljednjeg rata, ona je donekle rehabilitirana, jedna sarajevska škola nosi njeno ime, njene knjige su štampane u nekoliko izdanja i ušle su u lektiru, no javnost o njoj malo zna. O Nafiji Sarajlić još uvijek pričaju samo njeni potomci. Jedna od njih je i Halida Kapetanović Sarajlić, unuka naše prve moderne književnice.
-Ja sam bila student kada je moja nana umrla. Sjećam je se po dobročinstvu. Mi smo živjeli u zajedničkom domaćinstvu i ja sam dio svoje mladosti provela uz nanu. Istina, ona je pola godine živjela u Semizovcu , ostatak godine, najčešće zimski je bio u Sarajevu. Pamtim je po jednoj blagosti koju valjda svaka unuka vezuje uz svoju nanu i ni po čemu ona nije pokazivala interes za taj svoj književni rad. Kada smo bili mali, pričali nam je priče, ali nismo ni znali ni da su nam nana i dedo književnici, osim što je bila jedna soba s bibliotekom u kojoj nismo smjeli ni zalaziti, jer je dedo pisao. To majki nije bilo omogućeno, a ona taj svoj književni rad nije puno pominjala u tim relativno zrelim godinama, kada smo mi bile djevojčice i kasnije. Ja je pamtim uvijek po dobrim savjetima. Makar to bilo i dijete, uvijek se snebivala zašto se ustaje muškima, makar to bilo i dijete. Kako to da se mušku ustaje? Njoj je žena bila na sasvim istoj razini, kao i muškarac, tako da je imala te relativno napredne stavove, za polovinu prošlog vijeka, kada sam ja rođena, kada sam stasavala – sjeća se Halida svoje nane.
Kćerka krojača
Nafija Sarajlić, djevojački Hadžikarić, kćerka uglednog sarajevskog krojača, sa svojih 18 godina se udala za tada uglednog i etabliranog književnika Šemsudina Sarajlića ( 1887 – 1960). Ovaj čovjek danas je potpuno zaboravljen i nepoznat, no u prvim decenijama 20. stoljeća on je bio poznato i ugledno novinarsko, publicističko i književno ime.
– Književno djelo Šemsudina Sarajlića skoro je nepoznato našoj čitalačkoj publici i kulturnoj javnosti zato što je ovaj pisac ostao izvan književnih programa, a nakon 1944., nije objavljeno ni jedno njegovo djelo, mada je pisao sve do smrti 1960. godine. Sarajlić je kao i još neki bošnjački pisci u razdoblju između dva svjetska rata, optuživan za književnu djelatnost za vrijeme ustaške Nezavisne države Hrvatske, kao i za prohrvatsku orijentaciju, općenito pa je to mogao biti jedan od razloga za njegovo uklanjanje iz književnog obzorja. S druge strane, njegovi su likovi, kao predstavnici bošnjačke sredine, bili prožeti islamskom duhovnošću, što se kosilo sa službenim idejnim i estetskim tendencija u poslijeratnom razdoblju u BiH. Konačno, Sarajlićeva neoromantičarska poetika bila je prilično anahrona i suprotstavljena književnosti modernističkih i postmodernistističkih strujanja na jugoslavenskom prostoru – piše Alija Pirić u predgovoru pod nazivom „Književnost visoke etičnosti“ za knjigu Šemsudina Sarajlić, biblioteka „Bošnjačka književnost u 100 knjiga“, izdanje „Preporod Sarajevo.“
Tako su književnik Šemsudin Sarajlić, ali i njegova supruga brzo gurnuti u književni zaborav. Čak i ni mnogi članovi porodice nizu znali da su njih dedo i nana u svojoj mladosti bili ugledni i čitani stvaraoci.
– To je meni otac rahmetli rekao da je nana nekad kao mlada žena, kada je izgubila tu svoju kćerku Halidu, po kojoj sam ja dobila ime, ona je tada uz pomoć mog dede, počela da stvara, da piše, i mnogi kritičari smatraju da je ona bila kvalitetniji pisac od dede Šemsudina Sarajlića, ali je vrlo malo stvorila i vrlo malo napisala. To je bilo više po sjećanju moga oca, koji je bio dijete tada. Oni su pisali za „Maticu Hrvatsku“ i znam da je dedo bio član „Matice Hrvatske“ – sjeća se gospođa Halida.
Smrt prvog djeteta snažno je utjecala na život i rad mlade majke Nafije. Na nagovor muža, ona počinje pisati.
Godine 1912., Nafija Sarajlić bijaše tada samo puko ime na hartiji, djevojka koja je završila najviše dostupno djevojačko školovanje i postala učiteljica. Upravo te godine, ohrabrena kako izvori navode, novom književnom strujom modernizma koja navire na prostore tadašnje Bosne pod Austrougarskom vladavinom koju šire pisci poput Muse Ćazima Ćatića, uzima u ruke mastilo i hartiju. Crtica „Rastanak“ skromno navedena u podnaslovu kao uspomena, jeste snažna autorefleksija, ali generalno i refleksija problema ograničenog spoznajnog dometa ženskog školovanja. Iako se u današnjem vremenu ponovno u pojedinim društvima javlja ovaj problem kao nevidljiva granica, u Nafijinom vremenu i okruženju( prožetom striktno njegujući panislam kao koncept življenja), vannastavno čitanje i učenje etike bilo je protivno planu i programu i dosljedno komisijskog ukora. Takvu boldiranu granicu i nemogućnost prodora u nove spoznaje koje je Austro-Ugarska vladavina donijela na naše prostore autorica opisuje ovako: „Okrenula sam se i gledala kroz prozor na mutno nebo, a pri tom sam mislila: „Puno smo idealni….A dotica sa mračnim svijetom nas porazuje…Ali, ako smo jaki i ako možemo služiti svom pozivu, moramo se ipak boriti sa poteškoćama, vjerujući u uspjeh, pa makar kako jak i težak otpor bio – piše Nafija Sarajlić u svojom Temama, a ovo navodi autorica Ifeta Lihić u svom radu pod nazivom „Rodna nepodobnost autorice od Rastanka do Nekoliko stranica.“
Taj „mračni svijet“ bilo je novo doba i njegovi novi običaji koje je da sobom donijela crno – žuta monarhija. Bila je to nova moda, nova arhitektura, nova lica, vojnika, službenika i doseljenika – kuferaša, jedan novi svijet koji je svojom nepoznatošću i neizvjesnošću plašio Bosance i Hercegovce, uljuljkane u životnu močvaru oronulog Osmanskog carstva i njegovih prevaziđenih razmišljanja i životnih običaja. Nova je vlast zajedno sa mitraljezima, limenom glazbom, valcerima, neradnom nedjeljom, cilindar – šeširima i bijelim hljebom, donijela još nešto. Donijela je sa sobom evropski sistem školstva i počela graditi škole. Bila je u Bosni škola i ranije, no samo za mušku djecu, no novi je okupator počeo otvarati škole u koje su mogle ići i djevojčice i djevojke. Domaće stanovništvo, naročito muške „glave porodice“ teško su prihvaćali ovu novinu i nisu se mirile s njom.
– Nanin otac, Avdaga Hadžikarić, on je bio krojač i on je dao sve te svoje kćeri u školu, što je bilo tada vrlo napredno. Tada je bio „obilježen od čaršije, govorili su mu: „Gdje ćeš djevojke davati u školu, neka ih u kući“ – kaže gospođa Halida.
Nafija Sarajlić, kao i sve njena sestre, završila je učiteljsku školu, a istu školu pohađala su i sve njene sestre. Sve su postale učiteljice.
– Ovo je moja nana, to je Nafija Sarajlić, ovo je njena sestra Fata Košarić, koja je isto bila učiteljica, ovo je Sejda Šamić, a ovo je Mulija Čalkić, a ovo je Hajrija Arifhodžić, to su nanine sestre, ovo je od onog slikara Arifhodžića mati…One su sve bila obrazovane za ono doba i bile su učiteljice – pokazuje nam i objašnjava Halida stare porodične fotografije svoje nane.
Nafija je radila kao učiteljica tek godina i prestala je raditi na zahtjev muža koji je smatrao da je prioritet pravilan odgoj njihove djece.
– Ovu informaciju sam dobio od Nedrete Sarajlić, kćerke Nafije Sarajlić koja mi je u razgovoru otkrila kako je njen otac Šemsudin Sarajlić zahtijevao od svoje supruge Nafije Sarajlić, kako bi bilo dobro da ona prestane raditi kao učiteljica i da se posveti proučavanju njihove djece jer je besmisleno da njihovu djecu podučavaju sluškinje dok im ja majka prava, obrazovana učiteljica. Nedreta Sarajlić mi je naglasila kako je njezina majka ovaj zahtjev uvažila bez ikakvih dvoumljenja, odustala od javnog života i posvetila se samo odgoju i obrazovanju svoje djece – piše autor Zlatan Delić u fusnoti svog naučnog rada posvećenog Nafiji Sarajlić.
I sama Nafija Sarajlić je u svojim „Temama“ pisala o teškom momentima kada je morala i vjerovatno teška srca napustiti i školu i učenike i javni život i povući se u anonimnost svog doma.
– O ono nešto nelijepom, što me odvraćaše od daljne nastave, ginuo je u meni i time mi se blažila bol rastanka, za koji držah da mi je najteži u životu –pisala je ona, dok je na sebe navlačila ogrtač zaborava, dobrovoljno se brišući iz javne sfere, čekajući da je pronađemo sedamdeset godina kasnije i njene odlične i autorski zrele radove pokažemo nekim novim, pametnijim generacijama.
Skoro pedeset godina nakon što se dobrovoljno povukla iz javnog života, a javnost i književna struka i kritika na nju namjerno ili nenamjerno potpuno zaboravili, Nafija Sarajlić približavala s posljednjem momentima svog života, okružena ljubavlju svoje porodice i unuka. Ljubav prema knjigama, znanju i književnosti nikada je nije napustila.
– Mi smo s nanom razgovarali, na način kako se to valjda radi u svakoj porodici. Poštovali smo je naravno. Radili smo joj neke kućne poslove, recimo prali smo joj prozore, jer je ona živjela sprat iznad nas, pa je izlazila da gledamo skupa televiziju, proslavljali smo ove praznike zajedno. Našu razgovori su bili na toj razini, na razini poštivanja. Ona je nas upućivala na učenje. Ja sam vodila spomenar, pa bi mi se ona upiši u spomenar. Onda bih ja godinama čuvala taj sadržaj tog spomenar, kao što bih čuvala sve što me na dedu i nanu podsjeća. Ona nas je upućivala na književni govor, ona je znala i ko su klasici, čitala ih je, znala je nešto od tog izvući iz konteksta. Bio je jedan najnormalniji život koji nije iziskivao ništa zahtjeveno. Ono što je ona nas navikavala bilo je da uvijek moramo nešto da uradimo. Mi smo recimo u Semizovcu morali da podberemo jabuku ili krušku, pa onda da odemo na kupanje ili da s kupanja donesemo ploču, a ploče su kamene, kliske ploče iz rijeke Bosne. Tražila je od nas da donesemo kanister vode. Jednostavno, da odeš na kupanje, morao si to i zaraditi, u smislu da nešto uradiš i da provodiš dan u kupanju – sjeća se Halida života sa svojom nanom.
Unuka Halida Kapetanović Sarajlić, listajući stare albume nam je ispričala nepoznate detalje iz Nafijinog života
Širila pismenost
Ona se nane Nafije sjeća i kao vrsne domaćice i kuharice koja je rado pravila džemove od voća prikupljenog na njihovom imanju u Semizovcu. Voljela je zemlju, selo i prirodu kojoj se uvijek vraćala. Čak i u poznim godina, kada ja imala velikih problema s kretanjem, uzela bi kožicu, sjela na nju i pomalo kopala. Voljela je saditi biljke i gledati ih kako rastu. Kao obrazovana žena, bavila se i prosvjetiteljskim radom.
– Na nju me podsjeti ta njena mirnoća, taj dio koji je ona usađivala u nas, u smislu da se nikom ne rugamo, da nikoga ne omalovažavamo, više to, nego taj književni rad koji sam ja, kasnije negdje spoznala. I njene sestre su bile učiteljice. Ovo sam saznala prije nekoliko mjeseci kada je bila izložba, jedna naša komšinica, iz ulice gdje smo nekada stanovali kod Pivare, prišla mi je i rekla da je moja nana Nafija i njoj i nekim polupismenim ženama iz ulice, u bašti držala kurseve opismenjavanja. Ja to nikada nisam znala, bila sam djevojčica, u bašti sam se vrtila, ali nisam ni znala šta je nana radila. I u Semizovcu je znala žene podučavati pisanju. To pamtim jer su neke žene dolazile iz okoline Olova pa dosele u Semizovac, i onda Nafija njima kaže „Hajte, sad u akšam da vam ja pokažem kako se čita i piše…“. Djecu je također opismenjavala – sjeća se njena unuka.
Gospođa Halida se svoje nane sjeća kao vrlo skromne osobe, one koja se nikada nije hvalila da ima zemljište ili kuću i koja je za svakoga imala lijepu riječ.
– Bila je vrlo skromna osoba i vrlo određena i nikada nikoga nije ismijavala nikoga i to je ono na šta je i nas navikla. Bilo kakva tjelesna mana ili mana, ona je to zvala grehotom i upozoravala da se tome ne treba rugati. Učila nas je da u životu možeš i imati i nemati – kaže Halida.
Njihovo najveće blago bila su porodična okupljanja na imanju u Semizovcu kod Sarajeva. Nafija Sarajlić je tu rado dolazila, čak i pred kraj života kada se teško kretala.
– Mi smo zaista bili jedna velika porodica, zato što smo se okupljali u Semizovcu. Moja rodica iz Zagreba, Jasmina se zvala, njoj bi moja nana kupila konja, njeni roditelji su bili razvedeni, nanin sin se razveo i iz tog braka je imao tu kćerku koja je s njim živjela u Zagrebu. Mi smo već bili studenti, i nana je znala kada Jasmina treba doći iz Zagreba, te bi joj kupila konja, da Jasmina može „lijetati“ s tim konjem, jer je ona žalila kao dijete razvedenih roditelja, a mi svi ostali smo imali roditelja koji se nisu razveli i koji su bili zajedno – sjeća se Halida.
Iza Nafija Sarajlić, prve književnice jednog naroda ostala su sjećanja njenih unuka, sada već ljudi u poznim, sedamdesetim godinama života, ostalo je nešto slika i fotografija. Veći dio pisane dokumentacije o njenom životu je izgubljen, što su u medijima posvjedočili i prigodne izložbe održane u martu.
– Kada je dedo Šemsudin umro, rukopisi su odneseni u Gazi Husrevbegovu medresu. Mi smo blizu stanovali, medresa je bila uz Carevu džamiju i mi smo to nosili u jednom drvenom sanduku. Moj tetka i moja mama one su to odnijele i predale, to su bili dedini spisi, dedo je prevodio Kur’an, nisu mu ga štampali i onda su one rekle: Hajdemo mi ovu sobu isprazniti. Nana Nafija je živjela poslije dede, ali se složila da se to odnese u Gazi Husrevbegovu medresu, tako su završili ti rukopisi, šta je sve tu bilo, ja ne znam – kaže unuka Nafije Sarajlić.
Iza ove žene je ostala je jedna knjiga, jedan naziv škole, jedna izložba i jedna predstava, ali ostaje želja da Nafija Sarajlić, nepravedno zaboravljana književnica borac za prava žena i intelektualac vrati na mjesto koje joj pripada.
Zahvaljujmo se na pomoći Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti i direktorici Šejli Šehabović, te se zahvaljujemo Zlatanu Deliću, Ifeti Lihić i Amini Hujdur na pruženoj pomoći oko realizaciji ovog teksta. U tekstu su korišteni materijali iz kataloga pod nazivom „Ustaj, ženo! Europeizacija & emancipacija – Slučaj Nafija Sarajlić – crtice i teme“.
Strastveni pušač
– Nije ona bila baš ters ali se znalo kako se može i koliko se može i šta se mora, to ja najviše pamtim. Pamtim je kao strastvenog pušača. Uvijek je govorila da ima „nešto“ u duhanu, jako je žalila tu svoju kćerku Halidu, koja je bila njeno prvi dijete. Dedo i nana su otišli u Istanbul, nju su ostavili i ona je dobila dizenteriju i umrla. Postojao je taj bol njihov zajednički, dedo me je uvijek vodio na grob Halidin, a majka je spominjala da je rada počela pušiti i da su tad duhan i ta cigara joj pomogli, na način da ona preboli smrt djeteta – sjeća se Halida.
Pamtimo je i po pjesmi Ustaj ženo
Ustaj, ženo,
iz zakutka, iz zavitka
čujes onaj zvučni glas
gdje te zove svjetska žena
da se dižes, da se boriš
za slobodu ljudskog roda i za spas.
Ti si majka roda svoga:
poštivati i slušati
svak te mora’
Nije lahko majka biti
svoju djecu odgojiti.
Zato, ženo, idi smjelo
Čeg’ se plašiš, kud se skrivaš,
Što bježis? Pametne te žene vode.
Naprijed, naprijed, samo idi
vedra čela, oka smjela
brzo kroči, č as izmčie
da te dušman ne preteče.
Svuda bukti, svuda plamti,
svim silama nastoj i ti
čovječanstvu i narodu
mir i slogu, ženo, dati.
Tvoja ruka nek je jaka,
ne daj naprijed dušmaninu
da ti bombom zemlju ruši
iz ognjišta vatru gasi
da ti djecu ratom hara
i tvoj narod uništava.
Ti si temelj i osnova
Čovječanstvu i narodu
Poštivati i slušati
Svak te mora, jer si majka
Svog roda – svih naroda
Zato, ženo cijelog svijeta
Kroči naprijed, vikni jače
Neću bombi, rata neću
Ne dam domu rušit sreću