Po porijeklu Nijemac, po mjestu rođenja Zagrepčanin, po struci arhitekt, po svemu ostalom Sarajlija. Da nije bilo Juraja Neidhardta, Sarajevo bi danas bilo sasvim drugačiji, ružan grad. Prije šezdeset godina Sarajevo je bilo na prekretnici između dva različita puta: da ostane zračna banja i grad-muzej ili da postane savremeni, užurbani grad koji će se razviti do neslućenih namjera i upadne u zamku bezličnosti Možemo li zamisliti glavni grad BiH bez Baščaršije, Titove ulice ili Marijinog Dvora? Teško.
Juraj Neidhardt je rođen 15. oktobra 1901., u Zagrebu. Potjecao je iz ugledne građanske porodice, porijeklom iz njemačke pokrajine Wurtenberg. U rodnim gradu će završiti osnovnu i srednju školu, a zatim će u Beču studirati arhitekturu u klasi čuvenog Petera Behrensa, jednog od najboljih evropskih arhitekata svih vremena, koji je dvadesetih godina prošlog stoljeća djelovao u Zagrebu. Neidhardt će, 1924. godine, diplomirati u Beču. Posao neće dugo tražiti.
– Nadbiskupsko dječačko sjemenište sagrađeno na inicijativu nadbiskupa zagrebačkog dr. Antuna Bauera 1925-29., prvi je veliki projekt Juraja Neidhardta. Novi prostorni koncept paviljonski strukturiranog sjemenišnog kompleksa, objektivizacija socijalnog aspekta te prostorne i materijalne ekonomičnosti građenja, ostvareni u ovom projektu u cijelosti odražavaju težnje novog građenja, čime se ovo grandiozno Neidhardtovo ostvarenje ističe u kontekstu modernih tendencija naše arhitekture 20-ih godina 20. stoljeća – stoji na službenim stranicama grada Zagreba.
Učenik najboljih
Saradnja mladog zagrebačkog arhitekta i profesora Behrensa bila je plodna. Između ostalog, radio je na projektu Sinagoge u Zlinu, kao i na projektu preuređenja čuvenog Aleksanderplatza u Berlinu. Nakon Behrensa prelazi u studio čuvenog francuskog arhitekta Le Corbusiera, sarađujući na raznim projektima od Stockholma do Alžira. Posebno je značajna njihova saradnja na Corbusierovom projektu naziva Ville Radieuse. Bio je to projekt „idealnog utopističkog grada”, sastavljenog od nizova visokih zgrada između kojih su bile velike zelene površine i otvoreni prostori namijenjeni svima. Le Corbusiera nikada nije uspio do kraja realizirati ovaj utopistički projekt, koji je u fragmentima ugledao svjetlo dana u Alžiru i Rusiji. Ipak, novi glavni grad Brazila, utopistička Brazilija, podignut usred prašuma, inspiriran je idejama Le Corbusiera. I danas pojedini dijelovi Sarajeva, kao što su Dolac Malta, Hrasno ili Marijin Dvor, veoma podsjećaju na daleku Braziliju, što ne bi trebalo čuditi s obzirom na to kako je značajnu ulogu u poslijeratnom Sarajevu igrao Le Corbusierov učenik, Juraj Neidhardt.
Godine 1937., na poziv kolega iz struke, Neidhardt dolazi u Bosnu, tačnije u Zenicu, gdje „postavlja koncept nove stambene arhitekture za radničke porodice uz slogan “na malim stvarima leži svijet”. Ta arhitektura je snažno prožeta domaćom tradicijom, koju je kombinirao s najprogresivnijim trendovima u svjetskoj arhitekturi.
– Tipovi njegovih radničkih kuća su sinteza njegovih saznanja stečenih u Korbizijevom ataljeu i samostalnom istraživanju kulture stanovanja u Bosni. Njegova savremena arhitektura vodila se načelima narodne tradicije koja je proizlazila iz kulta komšiluka, vodeći se izrekama “ništa mimo svijeta i po mjeri čovjeka” – kažu braća Kreševljaković na svom blogu.
Značajan dio života i radnog vijeka, Juraj Neidhardt je bio vezan za gradić Vareš, gdje se arhitekt i oženio.
– Jedva da je poznato da je na poziv direktora investicijske izgradnje Vareša, višeg građevinskog tehničara Vinka Lekkija, Juraj Neidhardt, dvije godine nakon rata projektirao samački hotel za 250 radnika, prvi te vrste u onodobnoj Jugoslaviji. Taj “hotel za bećare”, kako ga je zvao projektant, bio je komforan, sa stambenim i društvenim prostorijama, punim pansionom, restoranom, svim higijenskim prostorijama, terasom na krovu, tuševima, prostorom za sunčanje radnika. Sve je bilo pod utjecajem velikog francuskog arhitekta Le Corbusiera i njegove teorije o “osunčanim gradovima”.
Kultura stanovanja
Zanimljivo je da je nakon završetka idejnog projekta Samačkog hotela u Varešu, Neidhardt uhapšen. Ostao je u pritvoru 42 dana, a Vinko Lekki mu je u to opasno doba davao podršku i u zatvor donosio tuš i papir, pa je u zatvoru Neidhardt radio, crtajući na podu izvedbene nacrte tog objekta koji je bitno pridonio standardu radnika onodobnog Vareša, a sam je taj objekt arhitektonskim i funkcionalnim rješenjima bio uzorom, ali i ostao jednim od značajnijih arhitektonskih ostvarenja ovoga arhitekta u BiH – kaže pisac Željko Ivanković.
Taj tip stambene zgrade, radničke kuće s dva stana, takozvane „dvokuće” za koju je možda najviše zaslužan Neidhardt, postao je osnova stambene socrealističke arhitekture u Bosni i Hercegovini i može se naći širom naše zemlje. Najupečatljiviji primjer ovog načina razmišljanja, kada je riječ o arhitekturi, jeste gradić Ilijaš, sa svojim parkovskim naseljima i jednospratnim radničkim kućima građenim s vidljivim elementima bosanske arhitektonske tradicije. Svako ko se imalo razumije u arhitekturu u njima će prepoznati ruke Juraja Neidhardta.
Cjelokupni tekst pročitajte u 867. brroju magazina Azra