Ima li igdje matera k’o u Bosni?! Takve lude spremnosti da dijete pod svojim skutima nosiš i kad su mu četiri banke? Da mu ugađaš k’o maksumu i toviš k’o da je na prodaju.
Ja mislim da toga nema nigdje, osim u nas.
Samo u nas penzionerka od tri-četiri stoje penzije izdržava matorog kenjca koji je trideset im’o još u prošlom mileniju.
Samo u nas on ili ona, a najbolje ono, još je nedoraslo, ne zna šta ga čeka u životu, nevino poput janjeta.
– Šta će on, luda vremena a ne umije se snać’. Nisam ga ni odgajala za ovakav vakat – opravdava se majka penzionerka naglas.
I kad se sinovi ožene, a kćerke poudaju, tu je stara majka da ih dvori. Malo-malo pa šmugnu s posla do matere da se najedu njene zahire.
Naše majke ne daju reć’ da su rodile nesposobnjakovića, mutu ili sebično mile, nego ga još tetoše, smiruju i pitaju – čak mu i vruću pitu prinesu ustima s riječima:
– Evo je sva drhturi od miline. De malo, hajde, k’o duša je.
I šta ćeš drugo dobit’ nego parazita. Ili ego manijaka. U najboljem slučaju, mlakonju.
Sve ovo pričam zato što znam ženu za upis. Penzionerka s nekih svojih šezdeset pet-šest, ma svako bi je za komšinicu, a kamoli za majku poželio. Muž joj umro još dok su bili mladi i ona je bez njega odgojila troje djece. Sve im priuštila. Radila dva posla samo da im ništa ne bi nedostajalo, a djeca k’o djeca, vazda nezadovoljna.
Ovaj njen stariji, o kome je ovdje i riječ, kad god se sjeti djetinjstva, nabije joj na nos:
– Uvijek su ti gosti bili preči od nas djece. Nikad nisam baklavu normalnu pojeo, iz sredine, vazda me okrajak zapadne! Kad mi je rođendan, svak’ se živ najede osim mene. Ne d’o ti Bog da počnem jest svoju rođendansku tortu prvi, nikad prvi, vazda zadnji… i šta ostane, a ostane – naravski, okrajak.
Tako – sve drvio po materi.
Iako, ruku na srce, nema ko od nas starijih nije nekad doživio takav odgoj – djeca prije nisu mogla ništa, a ova sad mogu sve.
Sjećate se prije: Vi u gostima i tebi padne escajg na pod – a mora da padne pa dijete si, ne može ga kako treba držat’ ni odrasli stvor, a kamoli dijete – odmah te mati pogleda k’o da si joj familiju pobio i procijedi kroz zube: Platit ćeš mi za ovo ha stignemo kući.
Ili dobije dijete na poklon od gostiju za rođendan lijepu košulju, obući ćeš je al’ tek sljedeće godine za Bajram. Naravno, tad ti već okraća. A i one žute fuge se uhvate po njoj od stajanja pa mora varikina da radi.
Ali, to je bio odgoj a ne ovo k’o sad. Sad ti dijete komanduje – u tvom na tvom. Neće ni bijelog hljeba ni čokoladne torte. Ništa mu ne možeš.
Doduše, možeš, samo se sjeti šta su tebi roditelji radili. Prospi kukuruze negdje u ćošku sobe pa nek’ kleči. Može i na riži. Ili još bolje, pošalji ga nek’ sam sebi ubere šipku. To je bila kazna naše generacije.
Samo kad se sjetim. Ti se napraviš pametan pa ubereš neku suhu tanku grančicu kojom ni mrava ne bi mog’o namarat’, a kad je mama vidi, tad izvuče odnekud kaiš iz nekih prastarih pantola tvoga oca pa te namara do posera. Zaspiš poslije fasunge k’o da si voz’o civare pune pijeska cijeli dan.
Jah, to su bila vremena. A ne k’o ovo sad.
Ali, da se vratimo našoj penzionerki. Taj njen hairlija od sina svakodnevno je obilazio, ali ne da joj pomogne i upita za zdravlje nego da iscijedi iz nje i posljednju markicu i da je tuši o svojim problemima. Te ne valja mu žena, sva se omlitavila i zdebljala poslije poroda, ne može joj više k’o muškarac prići. Te stalno mu nešto zanovijeta, niko ga ne razumije, u velikoj je muci. Kako će ga razumjet’ iko kad je deset godina na birou, a mimo njega posla i ne traži? Jer, hoće pos’o u struci. A struka – izumrla – daktilografija.
Svakog dana bi tako dolazio mučenik po svoju gidu, valjda nikako da ga prođe „trauma” iz djetinjstva. I svakog dana je ona za njega nalazila opravdanja. Te šta mogu kad sam ga lijepo odgojila, šta ćeš kad nemam veza da ga zaposlim negdje zastalno…
Milion, sto miliona, milijardu opravdanja za sina parazita.
I jednog dana. Njega žena izbaci iz kuće. Dokundisalo joj. Punila mu je godinama glavu da se treba pokrenut’, da je i puž za njega Usein Bolt.
Naravno, ovaj se namah dovuk’o materi. A mati, pričala ne pričala, dođe joj na isto. Odgojila je što je odgojila. I dalje ga hrani, pazi, mazi i dvori. I dalje sluša njegove nebuloze i računa da će se opametit’.
Možda kad nje jednom ne bude.
Mada, ne vjerujem. Imaš pameti onoliko kol’ko imaš. A kako stariš, imaš je sve manje.
Pošto se on približio pedesetoj, nema tu više hajra.
Bit će opet sve po materi.
Indira Kučuk-Sorguč