Dan po dan, januar odmiče, no, praznici karakteristični za ovo doba godine se ne daju u sarajevskom domu Lene i Gorana Samardžića. U svakom kutku osjeti se topla atmosfera. Razloga za sreću imaju, godina je bila uspješna poslovno, a privatno naročito. Njihov dom je postao brojniji za još jednog člana. Rodio se njihov sin. Dočekao nas je Goran, pisac i suvlasnik “Buybooka”, veseli kućni ljubimac pudlica Lili maše repićem iza domaćina i daje znak da je i ona tu. Dizajnerica i kostimografkinja Lena budi i sprema plavookog sina Vitu Lukasa, a njihova neodoljiva kćerkica Mila već je spremna i trčkara uokolo u plavoj haljini kakvu nosi i njena omiljena princeza „Elsa“. Jelka još nije sklonjena, dokaz je da se porodica raduje svim znacima pažnje i ljubavi koje nemilice pružaju međusobno.
– Praznici u našem domu su naizgled obični: jelka, ukrasi, malo jača hrana, slatkiši i pokloni. Kvaka je iznutra. Mi se svi u porodici malo više volimo nego je normalno, pa se tako i osjećamo. Ko god posjedi s nama malo duže, to osjeti. Jer i mi osjećamo. Sam pojam praznovanja i od manje sretnih porodica čini malo manje nesretne, pa zamislite kako je onda s istinski sretnim porodicama kakvi smo mi. Naravno, za sada – kaže Goran.
Prije nepunih pet mjeseci Lena je rodila drugo dijete, a Goranu je Vito Lukas četvrto dijete. Dolazak novog člana u porodicu većinom donese promjene, no, Lena tvrdi da kod njih to nije slučaj.
– Znam da zvuči ludo, ali gotovo ništa se nije promijenilo. Osim što se sada brinem za još jedno dijete. Dobro sam se organizirala prije nego što se Vito rodio, pa se on samo uklopio u sve to. Od Milinog rođenja maštam o drugom djetetu, tako da je to bilo ostvarenje velikog sna za koji sam bila spremna. Za sada mi je najveći problem bio taj što sam sve stvari od Mile ostavila za drugo dijete, misleći možda da opet dobijem djevojčicu, pa sada moram kupovati odjeću za dječake, da Vito ne bi hodao u cvjetićima i rozom – priča Lena.
Dva imena, Vito i Lukas, za sina su izabrali u dogovoru i ciljano, kažu nam.
– Lena je izabrala Vito, a ja Lukas. Valjda će s ovim manje odgonetljivim i netipičnim imenima lakše jednom prelaziti granice, ako ih bude, a izgleda mi da će ih biti. Dijete ima i dansko državljanstvo po majci, a Lukas je jedno od tipičnih danskih imena. Ako ode tamo jednom i predstavi se kao Lukas, odmah će se uklopiti u njihov prosjek. Šta više poželjeti jednoj bebi s Balkana već da u takvoj zemlji bude prosjek – govori sretni tata.
LJUBAV I IGRA
Kažu da su dječaci mamine maze, a djevojčice tatine, no u Goranovom i Leninom domu nema favorita, svi su podjednako međusobno vezani.
– Mislila sam da će Mila biti tatina, ali nas podjednako obožava i vezana je jako za oboje. Vidjet ćemo kako će biti s Vitom, da li će on biti „mamin sin“ kao većina muškaraca s naših prostora. U našem domu je definitivno više ljubavi i igre nego discipline, ali za sada svi prilično slušaju i Mila je uvijek pohvaljena u vrtiću kao uzor drugima. Ja sam majka koja voli pustiti djecu da sama istražuju, probaju, uče i razvijaju kreativnost i individualnost, a to znači da ne možete stalno hodati za djecom i govoriti im to ne može, to ne smiješ ili to ne valja – kaže Lena, na šta Goran dodaje da ni u prvom, ni u drugom braku nije bio vaspitač.
– Isključivo i najviše sam bio generator ljubavi, što je znalo i kvariti djecu, praviti im smetnje. Nisam uživao dok su drugi mene vaspitavali, pa ne uživam ni sam vaspitavajući druge. Nisam autoritet ni na poslu ni u kući, a opet je, ne znam ni ja kako, uglavnom sve po mom. Nisam, nisam, a kao da jesam! A da brinem, brinem. Idem po kćerku Mašu noću u grad kad ostane poslije deset sati, brinem za sina kako će, šta će i s kim će; ovo dvoje malih, kojima mogu biti i otac i deda, takvom dvostrukošću i volim. Mislim, meni voljenje ide lako. Ne uspinjem se, ne glumatam, ne poštujem obzire, samo se opustim i volim. A Lenu koliko volim, zna se… Osjećam se nekad kao reklama za ljubav.
Kao i svi roditelji, Goran i Lena trude se biti najbolji. No, svako vrijeme donosi nove izazove i strahove u roditeljstvu.
– Kao majka nemam strahova u vezi s odgojem djece i njihovim rastom. Samo da su zdravi, a za sve ostalo ćemo se snaći u hodu. Ono čega se najviše bojim jeste naše društvo, ljudi koji se dijele, politika koja razara i budućnost koja ne postoji. Svi pametni ljudi vide da ovakva država i smjer kojim ona trenutno ide nisu mjesto za bezbrižnu, prosperitetnu i sretnu budućnost našoj djeci – priča Lena, a Goran se nastavlja na temu.
– Sada bi trebao početi da se žalim na ovo doba i njegove opasnosti, ali neću. Ovo doba je loše, ali nije skroz grozno. Djeca su se rađala i u koncentracionim logorima, pa mogu i ovdje. Ona naviru, ne pitajući za dozvolu. Treba u skladu sa svojim umom, voljom i znanjem na njih pozitivno utjecati, ali nipošto im dosađivati. Fino ih je imati, ali nije ni kraj svijeta ako ih nemate ili čak nećete. Mislim na djecu.
AGREGATNA STANJA
Osim rođenja djeteta, i radna godina koja je iza nas za Gorana je bila uspješna. Zna način kako najbolje uskladiti poslovne i privatne obaveze.
– Kao suosnivač i najstariji član „Buybooka“ imam privilegiju da najmanje radim, pa mi za ljubav i porodicu ostaje mnogo vremena. Sreća što je tako, jer, da je drugačije, moralo bi se nešto žrtvovati. Ja bih, vjerovatno, žrtvovao posao, al’ ko zna.
U odnosu na Gorana, Lena ima mnogo više slobodnog vremena pa su djeca, priča nam, veliki dio dana pod njenom roditeljskom palicom.
– Nakon radnog vremena smo svi zajedno. Nekad se podijelimo pa Goran uzme jedno dijete, a ja drugo, jer su im trenutno interesi totalno različiti. Mislim da dijete treba osjetiti sigurnost, brigu i pažnju od oba roditelja, da se na oboje mogu osloniti za bilo šta, neovisno od obaveza podijeljenih među roditeljima.
Očeve svako dijete omekša emocionalno, pa me zanima kako su dolasci djece mijenjali Gorana.
– Moje najstarije dijete Rijad je prije nekoliko dana napunio 21 godinu, a najmlađe ima 120 dana. Ja u svojoj blizini ili uza se već, dakle, duže od dvije decenije imam malo dijete u vidokrugu, što je strašna privilegija. Zamislite kad u svako doba dana i noći može pasti pogled na nekog koga beskrajno voliš i ko je uzgred još mali. Tako ja prosto i jednostavno volim svoju djecu. Što se tiče agregatnih stanja u koja me dovode sva ta djeca, ne znam u kojem sam. Možda mi je najbliži pandan puding – priča Goran, dok ga grli zlatokosa Mila koja je zaista neodoljiva. Pred objektivom je pozirala kao veliki profesionalac, a osmijehom i šarmom oduševljava sve oko sebe.
– Ona ima poseban šarm i ne padamo samo mi kao roditelji na njega. Žrtve su brojne. Vrlo je umiljata i nježna, pa joj niko ne može odoljeti. Nekad kad ne sluša ili kada pogriješi Goran i ja se moramo suzdržati da ne popustimo jer zna biti bezobrazna i slatka u isto vrijeme – kaže Lena.
Postoje različiti roditelji i različite odgojne metode, a Goran nam je govorio o tome kako to funkcionira u njihovom domu.
– Zabrane su dobre ako padaju u pravo vrijeme, čak i laka ali baš laka fizička tortura ili prijetnja njom. Zaboravljamo kakvih je divnih ljudi formirano uz danas smiješne vaspitne metode. Ja, naprimjer, u horu sa ženom svojoj trogodišnjoj kćerki Miloj prijetim prutom koji nikako da uberem, ali on je negdje tamo i čeka. A načini vaspitavanja zavise i od djeteta. Hipersenzibilno dijete ne tretirate isto kao neko robusno dijete. Opet je i to stvar osjećaja, da ne kažem talenta. Kako vaspitati nekoga, a ne prigušiti ga i pozombiti!?
Smiješni su i počesto jadni roditelji koji svojoj djeci isparcelišu dan, što znači i život. Dijete treba pustiti i da se dosađuje, igra, ali ne samo po planu, već onako, da se domišlja i buja bez stalnih zalijevanja i potkresivanja. Brinite se i utječite na njega iz prikrajka, a ne stojeći mu na putu. Opet mnoge želje djece i mlađih, glupljih ljudi bolje da se i nikad ne ostvare. I roditeljske želje su često sporne i glupe. Ja svojoj djeci želim da budu sretna, i da ne ugrožavaju tuđu sreću. Zvuči kao fraza, ali šta mogu – kaže Goran.
Vitu sam rodila i da Mila nikada kroz život ne ide sama
– Mila je s nestrpljenjem čekala rođenje brata i nadmašila je sva moja očekivanja i nadanja kako će to izgledati kad se njih dvoje spoje. On joj je postao broj jedan u kući. Prvo njega poljubi kad se probudi i kad dođe iz vrtića, drži ga za ruku kad se voze u autu, pjeva mu i tješi ga ako malo plače radi grčeva ili zubića, dodaje mi njegove stvari i pomaže da ga kupam, priča mu šta će ga sve naučiti… A on joj se zauzvrat samo stalno smije i nešto guguće zahvalan i oduševljen njom. Ne znam postoji li veća sreća za mene nego gledati njih dvoje.
Prije Vitinog rođenja, većina me je upozoravala da će Mila biti ljubomorna. Govorili su: „Čekaj dok se rodi, vidjet ćeš ti“, a ja sam se samo smješkala i šutjela, jer sam znala da je Mila posebna i plemenita, te da nema šanse da moje dijete bude ljubomorno. Ja sam Vitu njoj rodila da nikad kroz život ne ide sama, jer sam ja jedinica i najviše žalim u životu što nisam imala brata ili sestru – kaže Lena.
Foto: Mario Klein