Sigurno je da smo svi barem jednom u životu čuli da je novinarstvo jedno od najstresnijih zanimanja; da je onaj koji je izabrao da bude novinar stalno pod pritiskom rokova koje mora da poštuje, da nema radno vrijeme i da čak i onda kada je slobodan mora biti na raspolaganju i u toku s aktuelnim svjetskim dešavanjima. Sve ovo svakako nameće pitanje zašto, uprkos navedenom, ljudi iz generacije u generaciju biraju da im upravo novinarstvo bude životni poziv u kojem ostaju sve do penzije? O tome zašto je novinarstvo i dalje zanimanje koje biće obuzme poput magije, lijepim i manje lijepim stranama ovog poziva, razgovarali smo s četiri novinarke: Arijanom Saračević Helać, autorkom dokumentarnog programa na Federalnoj televiziji, Aidom Spahić, urednicom informativnog programa na OBN televiziji, Dženitom Zirdum, urednicom i producenticom na BHRT-u i Semirom Degirmendžić, novinarkom „Dnevnog avaza“. Tokom razgovora u sarajevskom restoranu „Four Seasons“ nijedna od ove četiri dame nije negirala ništa od onoga što se za novinarstvo kao izuzetno stresan posao obično veže, ali isto tako nijedna nije rekla da bi ikada u životu radila bilo šta drugo. Novinarstvo je ljubav, strast i radni dan, koliko god bio lagan ili težak, nikada nije isti.
Arijana Saračević Helać
– Uvijek se sjetim jedne situacije. Pola osam je i počinje dnevnik, a ja sam sjela na svoje mjesto i naš realizator govori da nećemo imati nijednog priloga. Meni u tom momentu kroz glavu prolazi hiljadu misli, od toga da je dnevnik išao čitav rat u nemogućim uslovima, a da ga sad ja nakon tri minute moram odjaviti. Šta reći ljudima? Krećem s najavom i sva sreća sve je proradilo i taj dnevnik je išao. Međutim, u osam sati kad se završio, ja ne samo da nisam mogla ustati jer mi je stres sišao u noge, nego mi je sve kompletno od sakoa do majice bilo mokro. To su vanredne situacije, ali takvih situacija ima kada govorimo o živom programu – kaže Dženita, koja se novinarstvom bavi punih 25 godina.
Dženita Zirdum
– Bilo je nekih situacija na početku kada sam plakala sedmicama. Neko me ružno pogledao, neko mi je ružno odgovorio ili bio drzak na telefon kada sam dogovarala razgovor. Na početku su te stresne situacije katastrofa, ali sada sam se već navikla. Danas je svako pod stresom, ali jednostavno se navikneš i saživiš s tim i to je to – objašnjava Aida.
Porodični život
Nismo mogli, a da se uz onu o stresu ne dotaknemo još jedne česte teme, ali i mišljenja da žena ne može, ili joj je izuzetno teško, da izgradi zavidnu novinarsku karijeru i da istovremeno sačuva brak, održi porodicu i ne propusti trenutke odrastanja svoje djece. Iako su sve sagovornice na oba polja, onom porodičnom ali i poslovnom, izuzetno uspješne, ne kriju da ne nailaze uvijek na razumijevanje kod članova svoje porodice kada je o karijeri riječ. Ipak, uspijevaju pronaći balans.
– Bilo je situacija gdje meni moj sin dođe i kaže: „Zašto ti ne radiš neki normalan posao kao i sve ostale mame? Zašto ne radiš u Konzumu na kasi? – objašnjava Aida koja je u novinarstvu 24 godine.
Aida Spahić
– Kada je riječ o razumijevanju partnera, ja ga ni danas, nakon 20 godina karijere, nemam. Svaki put kada dođem s posla i nastavim raditi kući čujem ono: „Zar opet?“ Ali ja se zaista na to ne obazirem. S druge strane kada je u pitanju pomoć muž je, vjerovatno zahvaljujući mom poslu, naučio usisavati, kuhati i raditi sve ono što treba uraditi za dijete (smijeh). Tako da je i to podrška. Ali, kada je u pitanju dolazak kući ili odlazak negdje, na to se nikad nije navikao i ne očekujem da će – objašnjava šaljivo Semira.
Arijana je majka dvojice sinova. Nisu rijetke situacije, kaže nam, u kojima su djeca živjela njen posao.
– Naši gledatelji i čitatelji nemaju pojma da mi ostavljamo djecu s temperaturom, da sam se znala pet, šest puta vratiti iz auta da ih poljubim, jer ne znam da li ću se vratiti kući sa snimanja i terena. Isto tako sam ostavljala malu bebu s dječakom od šest godina, jer moram trčati po izjavu koju će mi sagovornik dati u tom momentu i nikad više. Naša djeca žive naš posao. Evo vam situacije. Ganjala sam pokojnog premijera Hadžipašića i čovjek je imao propuštene pozive u telefonu. No, u momentu kada je on zvao ja sam bila u kupatilu i javio se moj sin koji je tada imao šest godina i rekao: „A Vi ste onaj što penzionerima ne da penzije? Sram Vas i stid bilo“ – kaže Arijana.
Dženita, s druge strane, dodaje da je to što je novinarka imalo veliki značaj u odgoju njenih sinova, te da nije u pitanju kvantitet nego kvalitet vremena koji se provede s djecom.
– Ne bih da se pomisli da naša djeca samo trpe zbog našeg posla. Ona su, s druge strane, na dobitku, jer je sistem odgoja koji im mi pružamo nešto drugačiji. Kroz naš posao i adrenalin koji mi imamo smo im sigurno usadili fine i zdrave vrijednosti u životu, a to je da na svom putu ne mogu dobiti baš sve na gotovo i da se moraju boriti. Svaka prilika gdje sam mogla da vodim svog sina ja sam ga vodila, čak i na poslovna putovanja – kaže ona.
Na tragu istog razmišljanja je i Semira.
Semira Degirmendžić
– Novinarstvo je način života. Mi ga živimo, a i naša djeca sigurno. I ja sam vodila dijete u studio i navikao se na te situacije da šuti dok čitam vijesti, jer se neko razbolio pa su me hitno pozvali – dodaje Semira.
No, novinarsto ima i brojne lijepe strane koje su ove novinarke na vrijeme prepoznale, i koje su ih uprkos svemu zadržale u profesiji.
– Mislim da je novinarstvo jedan od najplemenitijih poslova. Ukoliko smo dosljedni svojim pričama, one zaista imaju efekt. Novinarstvo je zaista na neki način posljednji dah javnosti i nekog kritičkog mišljenja. U svemu tome vidiš ljepotu i svrhu svog posla – kaže Arijana, koja ove godine puni 30 godina aktivnog angažmana u novinarstvu.
– Novinarstvo mi je dalo nova poznanstva, prijateljstva, različite ljude i iskustva. Novinarstvo nosi sve to sa sobom. Negativna stvar je ta spoznaja. Naime, novinari više poznaju dubinu svega što u našem društvu postoji i, možda, zbog toga gubimo neki optimizam da može biti bolje – kaže Semira.
Dugogodišnje iskustvo je naše sagovornice suočilo s izazovnim situacijama u poslu. Danas čak i one, u jednom momentu stresne situacije, prepričavaju kao anegdote.
– Sjećate li se kada sam u studiju smirivala onog Murata da ne ruši branu? Ja sam došla na posao i stavili me, kao mladog novinara, u studio. Otvoreni program je bio u pitanju, a ja sam se obraćala tom čovjeku: „Nemojte, Murate, molim Vas“ – prepričava Arijana kroz smijeh.
– Novinar je uvijek pripremljen za nepredviđene situacije – kaže Dženita. Ona se i danas živo sjeća jedne.
– Jedan dan je bila donatorska konferencija za Srebrenicu i ja sam za gosta imala predsjednika organizacionog odbora. Ime mi je bilo nepoznato i, naravno, kako mi i radimo, ja sam pozvala nekoliko udruženja u kojima su mi rekli da on nije bio u Srebrenici, da je izgradio dvije kuće, nešto pronevjerio… Ali ja za to nemam dokaza. Đavo mi nije dao mira i ja njega prije nego što ćemo ući u studio pitam o tome. On je pomislio da ću ja to sve pitati i u programu. Idemo uživo i ja postavljam prvo pitanje, a on mi odmahne prstom, što je situacija u kojoj sam potpuno nemoćna. Gledam u njega, razvlačim pitanje, a on kaže: „Ja ne mogu. Nije mi dobro“. Bio je ljetni period, on je u košulji kratkih rukava, a sav crven. Ja u tom momentu zaista pomislim da je čovjeku pozlilo, ali idem dalje. Kažem da ne možemo nastaviti razgovor, a kraičkom oka, dok čitam i glas mi drhti, vidim njega koji bukvalno puže. Jedva sam najavu izdržala da počne neki prilog i da ja dođem sebi od te situacije. Sve je bilo uredu, on se, zapravo, samo prepao, ali je ostavio utisak kao da umire u studiju – prisjeća se Dženita koja je, kao i tri ostale kolegice, kroz novinarstvo išla stepenicu po stepenicu.
Nova generacija
Naime, Arijana, Aida, Dženita i Semira su u novinarstvu krenule od najniže stepenice sve dok nisu došle do današnjih izuzetno odgovornih pozicija u kojima uživaju. No, takva praksa napretka danas, među mladim novinarima, najčešće nije prisutna.
– Nažalost, danas je dovoljno da budeš lijep, da se pojaviš na ekranu i da misliš da si zvijezda. Sve je to instant. Novinarstvo je zanat. Nije dovoljno samo završiti fakultet i reći: „Ja sam novinar“ – kaže Aida.
Slično razmišlja i Dženita.
– Samopouzdanje je, zapravo, dobro, ali mi imamo višak samopouzdanja kod mladih i to je problematično – dodaje Dženita.
Arijana dodaje kako ni mlade snage ne snose potpunu odgovornost za to, i napominje da se mladi ljudi moraju učiti da se starije kolege poštuju i da se poštuje profesija.
– Moraju biti sretni što su zaista dobili priliku da se iskažu kao novinari. Mlade ljude moramo učiti, ako to već nisu naučili u svojoj kući, onda ih u kući u kojoj rade moramo učiti tom nekom poštovanju, jer će tako poštovati i publiku za koju rade – kaže Arijana.
One ne kriju da stanje u novinarstvu nije isto kao u periodu kada su počele raditi, ali objašnjavaju da uz učenje od starijih kolega neki osnovni postulati itekako mogu biti prihvaćeni među mlađim generacijama.
– Primarna je pismenost i mislim da je novinarstvo dovedeno danas u ovakvu situaciju upravo zbog nepismenosti i kućnog novinarstva koje je sve više prisutno. Danas iz svoje sobe ljudi mogu da naprave portal i da se zovu novinarima. Sve drugo je nadogradnja, ali elementarna pismenost i cjeloživotno učenje su temelji dobrog novinara – kaže Dženita.
I upravo je ta vjera u novinarsku profesiju ono što krasi ove četiri dame, koje nakon dvosatnog razgovora o lijepim i manje lijepim stranama novinarstva, izazovima u poslu, ipak odlučno kažu da bi, da biraju, ponovo izabrale novinarstvo.
– Definitivno. Ne znam šta bih drugo radila – zaključuje Aida.
DA PRIČA NE ZAVRŠI U MRAKU
– Novinari moraju imati svoje samopoštovanje i moraju braniti čast svoje profesije. Malo nas je, ali nas ima. Novinar mora biti mudriji od svog šefa. Definitivno mora biti mudriji od svog šefa i ako mu je stalo do toga da se priča plasira, ona se uvijek može plasirati na jedan profesionalan i pravi način. Uvijek možete naći ugao da priča ne završi u mraku – kaže Arijana.