Životna priča 34-godišnje Amele Velić mogla bi se pričati iz dva dijela. Onaj do 2000.godine, u kojem je skoro svaki svoj dan provodila kao strastveni sportist, i onaj nakon 2000.godine, kada za nju nastupa novo razdoblje, s mnogo izazova i borbe. Amela je još od malih nogu voljela sport i bila sportski aktivna. S vremenom, postala je strastvena plivačica, koja je često odlazila na bazen s prijateljima. Znala je biti susretljiva, pa i prijateljima pokazati kako se izvode određene tehnike u plivanju. Kad imaš onih hrabrih i nevinih 17 godina, cijeli svijet je tvoj i možeš sve.
Ali, dolazi 28. juli 2000. godine. Počeo je kao i svaki drugi dan u njenom životu. Nije ni slutila da će biti posljednji kada će moći strastveno, onako kako samo ona to zna, puna života, bez ikakve brige zaplivati i pokazati sve svoje sportsko umijeće. Doživjet će nesreću, nezgodan pad u bazenu, koji će joj iz korijena promijeniti život… Amela prvi put za „Azru“ govori o okolnostima i uzrocima povrede, ali i otkriću sprave Eksobionics, koja pomaže u rehabilitaciji osoba s invaliditetom. Zahvaljujući njoj prvi put je nakon 17 godina stala na svoje noge.
– Aktivno sam se bavila sportom. Nakon rukometa i plesa, prešla sam na ekstremne sportove, kao što je skakanje s vrtoglavih visina. Skakanje u vodu je preraslo u strast. Nažalost, od jednog dana je sve krenulo u drugom smjeru. Tog, kobnog dana bila sam na starom bazenu na Ilidži. Cijeli dan smo skakali u bazen. Kada smo napravili kratku pauzu, u međuvremenu je ispražnjen nivo vode u bazenu, a da nisu obavijestili goste o tome. Nakon te pauze smo planirali krenuti kući, ali me je prijatelj zamolio da mu pokažem kako se izvodi lasta. Nije me trebao dva puta pitati, odmah sam pristala. Stala sam na dasku da mu to pokažem i kada sam skočila, zbog plitke vode koja me nije mogla održati, udarila sam glavom od tlo bazena i povrijedila vratnu kičmu – počinje svoju priču za naš magazin Amela.
Dugi oporavak
Sjeća se Amela i najsitnijeg detalja koji se desio tog dana. Kaže, datum kao što je 28. juli 2000. godine se ne zaboravlja.
– Kada sam skočila, nisam mogla isplivati. Ostala sam da se gušim pod vodom, tijelo nije reagiralo na moje komande, a htjela sam pokrenuti ruke i noge, isplivati iz vode. Vjerovatno me je voda izbacila na površinu i čula sam kako momci koji su bili tu govore: „Vidite li da djevojka ne izlazi iz vode, jeste li normalni, što ne skačete za njom?“. Spasitelja nigdje nije bilo. Zatim su četiri momka skočila za mnom i izvukli su me iz vode. Ali, prekasno. Vjerovatno je i tu došlo do nekih dodatnih povreda, jer kod povrede kičme, posebno vratne koja je osjetljiva, treba polako pomjerati tijelo i u određenom položaju. Izvukli su me na površinu i pozvali hitnu. Hitna je došla, odvezli su me u bolnicu Koševo, gdje su urađene pretrage, a nakon četiri sata uslijedila je operacija. Duže nisu smjeli čekati, jer onda ne bi postojala šansa za preživljavanje – kaže Amela.
Dijagnosticirana joj je kvadriplegija, što znači oduzetost sva četiri ekstremiteta. Uslijedio je težak period i dug oporavak za Amelu, ali i njenu porodicu.
– Bila sam 15 mjeseci na rehabilitaciji u bolnici Koševo. Četiri mjeseca je trajala intenzivna njega, a potom sam mjesec ležala na plastičnoj hirurgiji, jer su morali sanirati rane koje su nastale na intenzivnoj njezi, uzrokovane neodgovornošću medicinskih radnika. Nakon toga, provela sam 10 mjeseci na Klinici za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju. Ni tada nije došlo do nekih promjena i poboljšanja fizičkog stanja. Nakon 15 mjeseci otpustili su me iz bolnice, bez ikakvog savjeta i podrške. Kome se obratiti, kako sad dalje? Nisam imala odgovore na ta pitanja. To je teško palo, kako meni, tako i mojoj porodici, jer su se i oni našli u jednoj potpuno novoj situaciji u kojoj ne znaju šta da rade – kaže Amela, te dodaje kako je najveću podršku imala od svoje majke.
– Prve četiri godine moja mama je bila sve; i medicinska sestra, i doktor i njegovateljica i personalna asistentica, majka i prijateljica. Godine 2005., upoznala sam profesora Martina Salzera iz Austrije koji mi je pružio mogućnost servisa personalne asistencije. Kroz taj servis podrške krenula sam u svoju profesionalnu rehabilitaciju, odnosno završila sam srednju školu, zaposlila se u Udruženju „Sumero“ kao prevodilac njemačkog jezika, 2008. godine sam upisala studij germanistike, koji sam završila 2011. godine, a 2012. osnivam svoju prevodilačku agenciju. Naredne godine, zajedno s profesorom Salzerom, osnivam i sestrinsko Udruženje „Bosnian Doctors for Disabled“, kako bismo proširili servis podrške i personalne asistencije, te podržali brojne osobe s invaliditetom u BiH – govori nam Amela.
Majčina podrška
Saznanje da neće stati na noge, poljuljalo je njeno samopouzdanje. Mogla je birati; ostati zatočenica depresije ili prihvatiti nove životne navike i boriti se. Izabrala je hrabro se boriti. Pokazala je i sebi i drugima da je jača od same dijagnoze.
– Kada je riječ o fizičkoj pokretljivosti, od tog dana pa do danas nije bilo većih pomaka. Prve dvije godine je bilo najteže. Bila sam u teškoj depresiji. Nisam htjela da prihvatim tu činjenicu da je sve drugačije, da se moram tome prilagoditi. Ali, teško se i prilagoditi kada nemate nikakvu podršku. Da je tada postojala personalna asistencija, kao sada, bilo bi mnogo lakše i jednostavnije, jer kad imate pravu podršku, vaš život normalno nastavlja dalje. Ja sam tek kroz personalnu asistenciju ponovo počela živjeti. Personalni asistent za mene znači i ruke i noge, on za mene obavlja sve što ja fizički ne mogu. Sad živim jedan sasvim normalan, ispunjen život. Radim, putujem, izlazim, družim se. Sve što rade i svi ostali ljudi koji nemaju neka ograničenja – kaže Amela, te dodaje kako volja za životom u ovakvim situacijama ne predstavlja ništa ukoliko nemate prave ljude u svom okruženju.
– Pojedinac, bez obzira na to koliko ima jak karakter i snažnu volju, ne može se sam izboriti u takvoj situaciji. Najvažniji su ljudi koji vas okružuju, posebno u prvoj fazi, jer treba da vam pruže pravu podršku. To su pozitivni ljudi, koji će vas jednostavno održati da ne potonete. Srećom, uz sebe sam imala prave ljude u pravom trenutku. To je, prije svega, bila moja mama. Ona je bila sve za mene. Bila je tu i jedna medicinska sestra na Klinici za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju, koja je jedina brinula o meni. Noći je provodila sa mnom, savjetovala me, plakala je zajedno sa mnom. Govorila mi je kako nije smak svijeta, kako život ide dalje. Upoznala sam i mnogo ljudi koji dijele istu ili sličnu priču sa mnom. Oni su prošli već tu neku fazu oporavka i prilagođavanja, tako da su mi pružili mnogo podrške, savjeta i pokazali svojim primjerom da nije kraj svijeta ako se fizički ne možete kretati sami. Prijatelji i porodica su doprinijeli da steknem ponovo svoje ranije samopouzdanje i nastavim svojim životom – kaže Amela.
Rijetko da neko u takvoj situaciji ima energiju kao što ima Amela. Hrabra je, i dalje puna života i za nju ne postoje prepreke. Prije pet godina upoznaje i ljubav svog života, koja joj je danas ogromna motivacija i podrška u svemu što radi.
– Krajem godine planiramo vjenčanje. On mi je velika podrška, oslonac i ljubav. Upoznala nas je zajednička prijateljica. Prijatelj je njenog muža, koji je Italijan također, a ona je Sarajka. Godine 2012. su dolazili na odmor u Sarajevo i pozvala me da izađem s njima. Tada je sve počelo – priča Amela.
Sve krene svojim tokom. Život sobom nosi neke nove priče. Tako i u njenom životu. 17 godina od dana kada je doživjela nesreću, Amela ponovo staje na noge, uz pomoć Eksobionicsa, sprave koju je isprobala 9. januara ove godine.
– To je sprava koja je prvobitno kreirana i proizvedena za vojsku, kako bi vojnicima u borbi dala dodatnu snagu i izdržljivost. Međutim, neki drugi ljudi su došli na ideju da se ona može iskoristiti i u rehabilitaciji osoba s invaliditetom. To je robot koji vam pomaže da ustanete i hodate. Najefikasniji je kod osoba s paraplegijom, koji su u stanju da upravljaju gornjim dijelom tijela, pa mogu s tim skeletom samostalno hodati. Kod kvadriplegije, kao što je kod mene slučaj, malo je teže. Potreban je terapeut koji će upravljati spravom, kako ne bi došlo do pada. Kao što se preporučuje svim osobama da se bave sportom, kako bi održali svoje zdravlje, tako je i ovo jedan vid sporta za mene. To mi neće omogućiti, pa čak ni u nekoj daljoj budućnosti, da mogu samostalno hodati, ali predviđanja govore da je to novi vid ortopedskog pomagala, te da će, kako tehnologija napreduje, zamijeniti kolica. Ljudi koji dožive neku povredu kičme, umjesto invalidskih kolica koristit će taj skelet – pojašnjava Amela.
U BiH sprava Eksobionics još nije dostupna, međutim, postoji mogućnost da se ona dopremi i na naše tržište.
– U BiH nisam upoznala još nikoga ko je čuo za to. Slučajno sam saznala preko poznanika iz Austrije, koji je i sam osoba s invaliditetom i isprobao je tu spravu nakon 22 godine koje je proveo u kolicima. Objavio je na svom Facebook profilu snimak koji me je odmah zainteresirao. Kontaktirala sam ga i pitala da li ja, ako iz Sarajeva dođem u Beč, mogu isprobati tu spravu. Dao mi je kontakt terapeuta koji se time bavi. Tražio je da uradim analize izdržljivosti kostiju i krvnu sliku, da vidi da li sam nakon toliko godina uopće u stanju da stanem na noge. Kako su svi nalazi bili uredni, dogovorili smo termin u Beču. Bilo je mnogo sumnji, da li ću moći to, strahova, ali terapeut je bio nevjerovatno opušten. Isprobala sam odmah spravu i osjećaj je bio fantastičan i nestvaran. To je nešto što ljudi svakodnevno rade, sjede, ustanu, to je nešto što je normalno. Za mene je to bio izlet na Mjesec. I danas me drži taj osjećaj. Predivno sam se osjećala. Jednostavno sam od tog trenutka prodisala. Prvi put nakon toliko godina stala sam na svoje noge – priča nam Amela.
Jedan tretman košta 200 eura, a tokom boravka u Beču, došli su na ideju da realiziraju njeno dopremanje i u BiH.
– U dva rehabilitaciona centra u Italiji već postoji ta sprava i taj vid rehabilitacije se može dobiti kroz zdravstveno osiguranje. Fizioterapeut kod kojeg sam ja spravu probala, svu svoju ušteđevinu je uložio, prodao je sve što je imao kako bi kupio taj ekso skelet, koji košta 140 hiljada eura. On putuje sa skeletom gdje god ima zainteresiranih ljudi koji to žele isprobati. Pitala sam ga da li postoji ikakva mogućnost da on dođe u BiH. Nije odbio, ukoliko postoji dovoljno ljudi koji su zainteresirani da isprobaju i urade taj trening, on bi bio nagodan da dođe. Planiram otići ponovo za tri mjeseca. Preporučuje se svake dvije sedmice, ali s obzirom na to da nismo u mogućnosti, potrajat će – kaže Amela, te dodaje kako jedan tretman ne znači ništa.
– To je isto kao da jednom u godini idete trčati. Dugoročno znači bolje zdravlje, kvalitetniji život i opcija da se za nekoliko godina svede na to da svaki pojedinac to sebi može priuštiti, da mu to bude ortopedsko pomagalo i da se može normalno kretati. To bi bilo idealno u BiH, jer imamo milijarde barijera. Gdje god krenete, ako ste u invalidskim kolicima, počevši od javnog prijevoza, javnih institucija, postoje neke arhitektonske barijere – kaže Amela, te dodaje kako se kroz Udruženje Bosnian Doctors for Disabled bore za svoja prava.
– Mene ne zanima kako će me neko pogledati na ulici. U Udruženju se borimo za naša prava, otklanjanje barijera, personalnu asistenciju, prije svega da se promijeni pristup osobama s invaliditetom kroz politike i zakonodavstvo. Kod nas je na snazi medicinski model procjene invaliditeta koji ocjenjuje samo nesposobnost jedne osobe, a ne preostale sposobnosti. Mi pokušavamo nametnuti socijalni model procjene koji bi ocjenjivao preostale sposobnosti i da se usmjeri na njenu profesionalnu rehabilitaciju. Prema njihovoj procjeni, ja sam radno 100 posto nesposobna, a evo dokazujem intenzivno pet godina da to nije tačno i da možemo funkcionirati drugačije. Kao pojedinac se ne mogu žaliti, stvorila sam sebi uslove za normalan život, već tri godine živim sama, imam tri do četiri personalne asistentice koje dolaze kod mene da mi pomognu u svakodnevici – kaže za kraj našeg razgovora Amela.
Foto: Armin Durgut