Bivši reprezentativac BiH i jedan od najtrofejnijih igrača u Premijer ligi BiH, Muamer Svraka fudbalsku karijeru će nastaviti u Estoniji, u timu FC „Levadija“. Za magazin „Azra“ Muamer otkriva sve detalje novog angažmana, te govori šta će on značiti za njegovu karijeru i privatni život.
– Nakon što sam donio odluku o raskidu ugovora s NK Rudešom, bio sam u potrazi za novim klubom. Imao sam ponude od klubova u Premier ligi BiH, kao i ovu ponudu iz Estonije. Ponuda FC „Levadija“ mi je bila primamljivija, te sam smatrao da je u ovom trenutku to najbolja odluka koju mogu donijeti. Otišao sam na pregovore, ostvario dobru vezu s trenerom, ostalo je bilo samo pitanje sitnih detalja. Vratio sam se u Sarajevo, spakovao kofere po ko zna koji put i vratio se nazad u Estoniju. Sad sam već pristupio klupskim pripremama – kaže Muamer za „Azru“.
Odlazak u Talin
Ugovor s devetostrukim estonskim prvakom ga mnogo raduje, a na talinsku svakodnevicu polako se počinje navikavati.
– Već sam navikao na ovaj način života i to mi je postalo sasvim normalno. U početku je bilo teško, kako meni, tako i mojoj porodici, međutim, toliko smo se navikli na takav život, da se ne znamo ponašati kad smo duže vremena na jednom mjestu (smijeh). Adresu sam već promijenio, već sedam dana sam u Talinu i po ugovoru ću tu biti narednih 10 mjeseci. Ne mogu reći da mi teško pada. Volim izazove. Činjenica da je riječ o velikom klubu u Estoniji mi prija. Navikao sam igrati i za velike klubove, navikao sam biti pod pritiskom i za mene to nije ništa strano. Upravo takvog igrača su i tražili – kaže Muamer.
Svoje prve fudbalske korake Muamer je napravio u FK „Željezničar“. U plavom dresu počeo je ostvarivati snove.
– Dijete sam „Želje“, tu sam ponikao i napravio prve korake u fudbalu. Tu sam postigao i najveće uspjehe u svojoj karijeri. Bio sam kapiten i sa „Željom“ osvojio tri titule prvaka BiH kao i dva kupa BiH. Bilo je to ostvarenje dječačkih snova i sigurno da nosim vrlo lijepe uspomene iz tog perioda karijere. Fudbal, kao i život uopće, satkan je od izazova, nekad manjih i lakših, nekad većih i težih. Navikao sam na sve vrste izazova. Fudbal kao posao je takav i zahtijeva konstantno dokazivanje u rješavanju tih izazova – kaže Muamer.
No, osim što su nove sredine Muameru predstavljale izazove, također su ta poglavlja života pratile i situacije zbog kojih žali danas. Jedna od njih je i nemogućnost da prisustvuje rođenju svog sina. Supruga Arnela je njihovog sina na svijet donijela četiri dana nakon njegovog odlaska u Indoneziju, gdje je igrao za tamošnji „Semen Padang“ klub. Bez svojih najmilijih nije želio provoditi ni tren, te su mu se supruga i sin pridružili u Zagrebu odmah nakon što je potpisao za ekipu Rudeša. Njihova nova zajednička adresa u narednom periodu bit će u Talinu.
Moje djetinjstvo
– To je zaista najteži i najbolniji period našeg života. Kada je sve prošlo, obećali smo jedno drugom da više nikada nećemo biti razdvojeni toliko dugo. Moja porodica me prati gdje god da igram. Bili smo u Zagrebu jednu polusezonu, a naša iduća adresa je Talin. Pridružit će mi se čim prođu pripreme. I moj sin Eman je navikao na stalna putovanja. Često se našalim pa kažem da je on s godinu i po proputovao više nego što sam ja do svoje dvadesete (smijeh). Kada je riječ o njegovom obrazovanju, sve zavisi da li ću do tada završiti karijeru ili ne. Ako budem još igrao negdje, vjerovatno ćemo ga upisati u neku internacionalnu školu, jer odvajanje ne dolazi u obzir. Ako se tada oprostim od fudbala, supruga i ja imamo želju da se školuje u inozemstvu, Njemačkoj ili Austriji. No, vidjet ćemo. Najvažnije je da smo zajedno, u kojem gradu ili državi, to je najmanje bitno – kaže Muamer, te otkriva kako provodi slobodno vrijeme.
– Nije nam važno ni šta radimo ni gdje smo, važno je isključivo da smo zajedno. Ukoliko imam slobodan dan, posvetim ga sinu i supruzi. Nekada cijeli dan provedemo u kući uz igru i crtiće, a nekad šetamo i obilazimo gradove. Supruga i ja volimo putovati i upoznajemo nove sredine, kulture, a sada to prenosimo i na svog sina – kaže Muamer, te se prisjeća svog djetinjstva.
– Moje djetinjstvo je bilo puno igre i naravno fudbala (smijeh). Iako je bio rat, stalno sam bježao krišom iz kuće kako bih igrao fudbal. Zadavao sam glavobolje roditeljima kao i svako dijete. Živio sam skromno kao i svi. Naučio sam da se borim od malih nogu i stvorim sve sam. Rano sam i odrastao. Koliko je sve to što smo proživjeli dobro ili loše, ne znam. Znam samo da za svog sina želim mirnije i spokojnije djetinstvo. Sve što radim i sve odluke koje donosim, trudim se upravo da budu za dobro mog sina i njegovu svjetliju budućnost – kaže Muamer za kraj našeg razgovora.